Početna stranica » U židovskoj zemlji, u punini vremena

U židovskoj zemlji, u punini vremena

379 pregleda

Usprkos kristološkom sporu židova i kršćana, Isusovo je židovstvo neupitno. Ono je ključno za shvaćanje Isusa kao povijesne osobe te za shvaćanje povijesti spasenja kako je prenosi Stari i Novi zavjet

Rođenje i život Isusa, sina Marijina, mnogi su židovi prepoznali kao ispunjenje obećanja i proroštava zapisanih u Starom zavjetu. Od najranijih svetopisamskih tekstova nagovještaj dolaska Proroka, koji se poslije naziva Pomazanikom, činio je važan dio Božje poruke Izraelu. Njegov je identitet bio nagoviješten, ali ne i jasan. Proroci su pretkazivali njegovu otkupiteljsku ulogu, ali u obrisima, dok je veći dio njegove osobnosti i službe ostajao zastrt. Od početka je bilo jasno da će to biti netko poseban, netko tko će Izraelu u srca upisati Božju riječ i tko će u proročkoj službi nadvisiti čak i Mojsija. S vremenom se proroštvo o Mesiji nadograđivalo i nadopunjavalo, a možda najviše podataka o njemu – osobito s novozavjetnoga motrišta – donio je prorok Izaija. O Mesiji su pisali svi starozavjetni pisci i proroci. Luka u svojemu evanđelju opisuje kako je Isus, nakon uskrsnuća, učenicima objasnio smisao svoje muke, smrti i uskrsnuća te im pokazao kako je sve to već odavno bilo zapisano: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27). Neki su dijelovi Pisma više zbunjujući i više zagonetni. Mesijina svojstva kako ih pisci svetopisamskih knjiga predočuju katkad su poticajna, slavna, ohrabrujuća i zanosna, a katkad su neočekivana, potresna, teško dokučiva, pa i nepojmljiva. Njihovo tumačenje tako da se u njemu razabire osoba Isusa iz Nazareta nekima je sablazan, nekima je ludost, a nekima je „Božja snaga i Božja mudrost” (1 Kor 1,23-24). Isusov dolazak – utjelovljenje – s otkupiteljskim poslanjem Crkva s pravom naziva otajstvom.

Kristologija prema Mojsiju

Jedno od prvih zagonetnih proroštava na temelju kojih se razvijalo kršćansko shvaćanje osobe Mesije – Krista, Pomazanika – iz kojega se razvijala kristologija, nalazi se u Ponovljenom zakonu. Bog je, nakon Izraelova izlaska iz Egipta, Mojsiju predao Zakon, zapovijedi o obredima i čistoći te ga upozorio na bogoštovlje i krivoštovlje nakon što Izrael uniđe u Obećanu zemlju. Bog je tada Mojsiju obećao poslati neobičnoga proroka Izraelu:

„Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od Jahve, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kada si govorio: ‘Neću više da slušam glas Jahve, Boga svoga, niti želim više gledati taj silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče Jahve: ‘Pravo su rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim…’” (Pnz 18,15-19).

Bog Mojsiju navješćuje dolazak proroka „kao što sam ja”, odnosno kao što je Bog jer Bog u ovome ulomku u prvome licu razgovara s Mojsijem. Nakon obećanja o proroku „kao što sam ja” za istoga proroka Bog veli da će biti „kao što si ti”, odnosno kao Mojsije. Tumačenje Isusove prirode koja je, prema nauku Crkve, i božanska i ljudska tijekom povijesti Crkve izazivalo je možda najdublji teološki prijepor između kršćanskih i židovskih vjernika, ali se ono uvelike oslanja na Mojsija i Toru. Pitanje Isusove naravi i za Isusova je zemaljskoga života izazivalo dvojbe, a među mnogim farizejima i saducejima sablazan. Sporovi s onim židovima koji su odbijali u Isusu prepoznati obećanoga Izraelova Mesiju zabilježeni su u evanđeljima i ostalim novozavjetnim knjigama. Osuda prema kojoj je Isus ubijen pribijanjem na križ ne može se razumjeti izvan okvira toga zapravo teološkoga spora.

Ulazak pogana u Božju obitelj

Usprkos kristološkom sporu židova i kršćana, Isusovo je židovstvo neupitno. Ono je ključno za shvaćanje Isusa kao povijesne osobe te za shvaćanje povijesti spasenja kako je prenosi Stari i Novi zavjet. Isus je dio Izraelove povijesti, objave, Saveza i Božjega nauma s izabranim židovskim narodom. Istodobno su u Isusu i nežidovi postali dionicima Božjega obećanja, saveza i milosrđa, što je židove – uključujući Isusove učenike koji su svi do jednoga bili židovi – vrlo iznenadilo: „Dakle i poganima Bog dade obraćenje na život!” (Dj 11,18). U Starome se zavjetu nalaze brojna obećanja o ulasku nežidova u Božju obitelj, u obitelj Boga Izraelova sukladno židovskoj objavi. Izrael i tada ostaje Božji prvijenac i miljenik. Nakon stoljeća nepovjerenja, nadmetanja i neprijateljstva Crkve prema Izraelu, ali i židova prema Crkvi – što primjerice nalazimo u nekim talmudskim porukama – posljednjih je desetljeća prepoznavanje važnosti Izraela u Božjemu planu spasenja čovječanstva proželo veliki dio Crkve. Možda prvi put u zamalo dvije tisuće godina zajedničke povijesti, razumijevanje Isusa židova, u kontekstu Božjega posebnog saveza s Izraelom i nauma milosti prema Izraelu koji je vječan i neporeciv, postalo je jedna od važnih tema kršćanske teologije. Veliku zaslugu za to ima Ratzinger, papa Benedikt XVI. U Katekizmu Katoličke Crkve danas piše da „pogani ne mogu upoznati Isusa i klanjati mu se kao Sinu Božjem i Spasitelju svijeta ako se ne okrenu židovima i ne prime od njih mesijansko poslanje sadržano u Starome zavjetu”. Prvi put možda od poslanja apostola Pavla, veliki dio Crkve o Izraelu promišlja s dobrohotnošću koja nije uvjetovana teološkim suglasjem niti sputana teološkim nesuglasjem.

Punina vremena

Isus se rodio u Betlehemu, judejskome gradu nedaleko od Jeruzalema, izgledno oko 6. prije Krista. Osmi dan nakon rođenja Josip i Marija su ga obrezali, kako je propisano Mojsijevim zakonom za svakoga židova, te mu nadjenuli ime Isus. Isusovo je hebrejsko ime Ješua, a njegovo je značenje „Gospodin će spasiti”. O Mesijinu dolasku iz Betlehema, gradu u kojemu se rodio kralj David, pisao je prorok Mihej više od pola tisućljeća prije Krista. Mihejev nagovještaj Mesijina rođenja u Betlehemu na tragu je drugih proroštava prema kojemu će on doći iz Davidova doma, iz Judina plemena. Juda je bio četvrti sin Jakovljev odnosno Izraelov, od čijega imena dolaze nazivi Židov i Judejac, koji su na hebrejskom isti. Isusovo rođenje u Novom se zavjetu postavlja u povijesni okvir, a zbilo se u vrijeme kada „dođe punina vremena” (Gal 4,4). Bilo je to za vladavine rimskoga cara Augusta, dok je upravitelj Sirije bio Kvirinije, o čijem upraviteljstvu znamo iz izvanbiblijskih vrela, primjerice iz pera Josipa Flavija i Tacita. No dan i godina Isusova rođenja nepoznati su. Podaci što su ih zapisali crkveni oci Irenej Lionski, Klement iz Aleksandrije ili Tertulijan, pa i povjesničar Euzebije, nisu osobito korisni za izračun vremena Isusova rođenja, bilo da je riječ o godini bilo o danu. Dan Isusova rođenja tek se od četvrtoga stoljeća slavi 25. prosinca, a u ranoj je Crkvi bio nepoznat, što se danas doima neobičnim i zagonetnim. Rješenje te zagonetke, prema nekim povjesničarima, leži upravo u Isusovu židovstvu: židovi toga vremena, naime, rođendanima nisu pridavali osobitu pozornost, nisu ih slavili ni obilježavali. Crkvi je tako pripala uloga da odredi dan na koji će čitav svijet slaviti najvažniji događaj ljudske povijesti, dan kad je Riječ postala Tijelom.

Povijest i priroda, Pismo i predaja

Stavljanje pod upit dana kad se slavi Božić, koje se u ovo naše vrijeme pretjerane informiranosti i sveopćega pametovanja kadgod čuje, bespotrebno je, besplodno i svraća misli na marginalno. Sve što nam je potrebno znati o Isusu kako bismo srca pripremili za dolazak novorođenoga Kralja, znamo iz Svetoga pisma. Onaj dio koji je izrastao iz kasnije predaje i prerastao u blagdan Božića, Crkva je odredila mudro. Ima li boljega dana u godini do onoga na koji se pred očima svega stvorenja očituje pobjeda svjetla nad tamom jer je vidljiva u prirodi. A svrha prirode nije drugo doli upućivati na Božju veličinu i Božje naume. Riječima psalmista: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih” (Ps 19,2-3). Povijest i priroda svjedoče o neizrecivoj Božjoj veličini, a Sveto pismo i crkvena predaja o tome da je sva prebivala u tome židovskom djetetu, rođenu u židovskoj zemlji u punini vremena. Koje li radosti onima koji mu, u punini vremena svojih životnih putova, otvore vrata srca kad na njih pokuca.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!