Red trapista službeno je poznat kao Red Cistercita strogog opsluživanja (Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae, skraćeno OCSO), ali je izvorno nazvan Red reformiranih cistercita naše Gospe od La Trappe. To je katolički vjerski red samostanskih, kontemplativnih redovnika i redovnica koji se odvojio od cistercitskog reda – koji se, pak, odvojio od benediktinaca. Ime su dobili po opatiji La Trappe (također poznatoj kao La Grande Trappe), francuskom samostanu u kojem je započeo reformatorski pokret predvođen opatom Armandom Jeanom le Bouthillierom de Ranceom davne 1664. godine, prenosi Aleteia.
Reagirajući protiv onoga što je smatrao opuštanjem monaških običaja i tradicija u mnogim cistercitskim samostanima, de Rance (koji je tada još uvijek bio laik) uveo je strogu reformu koja je propisivala težak fizički rad, šutnju, prilično strogu dijetu, kontemplativnu samoću i strogu usredotočenost na obrazovanje. Iako se teška radna komponenta samostanskog života smatrala pokorničkom vježbom, uglavnom se radilo o redovnom održavanju samostana što je omogućavalo njegovu veću ekonomsku neovisnost i autonomiju.
Trapistički samostani su tada počeli kuhati pivo kako bi se prehranili. Pokret se brzo proširio na mnoge druge cistercitske samostane, koji su s oduševljenjem prihvatili de Ranceove reforme. Ti su se samostani nazivali „trapistima” po uzoru na opatiju La Trappe – izvor i podrijetlo njihovih reformi. Naziv se, sasvim prirodno, odnosio i na pivo koje su proizvodili. Međutim, samostanske pivnice nisu trapistički izum. One postoje diljem Europe već od 5. stoljeća, ali su još uvijek (uglavnom) benediktinska tradicija.
U svojoj Reguli (odnosno Pravilu sv. Benedikta) Benedikt jasno kaže da redovnici trebaju sami zarađivati za život i darivati siromahe radom svojih ruku. Slijedeći Pravilo, samostani su uvijek proizvodili različita dobra. Pivo je prvenstveno bilo doživljavano kao prilično jeftino jelo, smatrano je vrstom tekućeg kruha za redovnike i laike, a uz kupus, luk, mahunarke i kruh, bilo je dio svakodnevne prehrane djece i odraslih. Bilo je daleko jeftinije i zdravije od vode i mlijeka, koji su često bili zagađeni, a time i izvor prijenosa raznih zaraznih bolesti. Proces proizvodnje piva eliminirao bi sve bakterije čineći pivo sigurnijom alternativom od vode i mlijeka. Također, vino je bilo preskupo za proizvodnju u sjevernoeuropskim krajevima, a čaj, kava i čokolada tada još nisu bili uvezeni u Europu.
Zapravo, tada su se proizvodila prilično lagana piva za prehranu djece u samostanskim sirotištima. Samostani bi proizvodili pola litre piva dnevno, većinom od zobenih pahuljica ili drugih žitarica. Također, otkriveno je da pivo sprječava i liječi određene dječje bolesti zbog svojih antibiotskih svojstava. Zbog svega toga samostani su ga redovito proizvodili i nije iznenađujuće da je u kasnom srednjem vijeku (1000.-1200.) kuhanje piva već postalo svojevrsna umjetnost, a time i relativno isplativ izvor prihoda. Ubrzo, redovnici nisu bili jedini pivarski majstori, a proizvodnja piva s vremenom je pala pod kontrolu svjetovnih poslovnih ljudi i vlasti, uključujući plemstvo.
Francuski cistercitski samostani kuhali su pivo od 1664. godine. Samostan La Trappe u Solignyju već je 1685. godine imao svoju vlastitu pivovaru, samo 40 godina nakon de Ranceovih reformi. Kako se red trapista širio iz Francuske u ostatak Europe, tako su se širile i njihove pivovare, koje su prvotno proizvodile pivo kako bi prehranile zajednicu (opet, u benediktinskom duhu autonomije i samodostatnosti), ali i kako bi novac davali u dobrotvorne svrhe i pomagali okolnim selima.
Iako su mnogi od tih samostana i pivovara uništeni, najprije tijekom Francuske revolucije, a potom i tijekom svjetskih ratova, trapisti drže impresivan broj od 176 aktivnih samostana diljem svijeta. Od njih samo nekolicina ima licencu Međunarodne udruge trapista za kuhanje piva. Mali šesterokut otisnut na naljepnici boce potvrđuje da su pivo skuhali redovnici, strogo slijedeći monaška pravila kuhanja piva te da će prihod biti uložen u samostan, zajednicu koja ga okružuje i dobrotvorne organizacije povezane s trapističkim redom. Šest od tih pivarskih samostana nalazi se u Belgiji, dva u Nizozemskoj, a ostala tri u Italiji, Austriji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Većina trapističkih piva je „belgijskog” tipa: visoko fermentirana i nefiltrirana, iako američki samostan u Spenceru, Massachusetts, proizvodi puno svjetlije pivo, a talijanska opatija u Tre Fontane kuha pivo s prepoznatljivom aromom eukaliptusa.
Treba dakle biti jasno da trapist pivo nije vrsta piva. Naziv se umjesto toga isključivo odnosi generalno na piva koja se kuhaju unutar zidina trapističkog samostana, bilo od strane redovnika ili pod njihovim nadzorom. Na primjer pivo Chimay. To je možda najpoznatije od svih trapističkih piva. Njihova pivovara u opatiji Scourmont (u Belgiji) proizvodi četiri različite vrste alea: Chimay Rouge, Chimay Bleue, Chimay Blanche, i Chimay 150. Oni također proizvode vlastiti patersbier (posebno svijetlo pivo) za vlastitu potrošnju redovnika kao i četiri vrste sira, koji se često jedu upravo u kombinaciji s njihova četiri glavna piva.
Osim piva Chimay, neka od rijetkih piva koja su doista licencirana kao trapisti od strane Međunarodne udruge trapista su: Orval, Trapist Rochefort, Westmalle, Westvleteren, La Trappe, Zundert Trappist, Gregorius i Spencer.
