Tatiana Tajči Cameron rođena je 1970. godine u Zagrebu. Prve glazbene korake načinila je još kao djevojčica, nastupajući na glazbenim festivalima i kazališnim predstavama. Sa 17 godina debitirala je na hrvatskoj pop sceni, nakon čega slijedi nagli uspon njezine popularnosti, sve do početka profesionalne karijere u izdavačkoj kući Jugoton. Godine 1990. predstavlja Jugoslaviju na Euroviziji pjesmom Hajde da ludujemo. Na vrhuncu slave odlučuje se na životni preokret, seli u SAD i u New Yorku započinje školovanje na Američkoj glazbenoj i dramskoj akademiji.
U vrijeme rata u Hrvatskoj pomagala je prikupljajući humanitarnu pomoć za potrebite. Istovremeno snima prvi album duhovne glazbe i zatim odlazi živjeti u Los Angeles. Tada upoznaje svoga budućeg supruga Matthewa Camerona, koji je nakon borbe s karcinomom preminuo 2017. godine. Danas je Tajči glazbenica i motivacijska govornica s brojnim nastupima u SAD-u i šire. Majka je trojice sinova (Dante, Evan i Blaise) i živi u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee.
Gostovala je u emisijama TV kuće abc, pisala je za Huffington Post, održala TEDx govor u Cincinnatiju, a od 2016. godine piše za obiteljsku reviju Svjetlo riječi.
Tatiana, o tebi se danas najčešće govori kao o nekome tko se „posvetio duhovnosti”. Slažeš li se s tom definicijom? Može li se čovjek posvetiti duhovnosti kao što se na primjer posveti glazbi, čitanju, filmu, ribolovu…?
Dobro pitanje. Mislim da se svatko može posvetiti duhovnosti kao nečemu što ga zanima i o čemu želi znati više, ali ne samo razumom – duhovnost moramo (do)živjeti. Kad postanemo svjesni da uz fizičko, mentalno i emotivno stanje imamo i duhovnu dimenziju postojanja, gotovo je nemoguće ignorirati ju.
Duhovnost je za mene nešto čemu se ne mogu posvetiti samo u određenim, izoliranim trenucima (kao npr. čitanju), nego nešto što ispunjava svaki trenutak moga života. Duhovnost je najintimniji dio nas koji povezuje naše tjelesno, razumno i osjećajno iskustvo života i daje mu smisao. Volim čitati o duhovnosti, pohađati seminare i učiti od mudrih i običnih ljudi o njihovim iskustvima vezanim uz duhovnu stranu života, ali to je samo jedna strana duhovnosti koja je sastavni dio mene i svega što radim.
Još kao djevojčica znala sam sate provoditi u razmišljanju i pitala se zašto glazba ima tako jaku moć nad našim emocijama, zašto nas ljepota prirode ostavi bez daha, kako je moguće da svaka zvijezda na nebu zna točno gdje mora biti. Što je iza svega tog reda iz kojega smo i sami proizišli? U tim kontemplativnim trenucima osjećala bih se najugodnije, ispunjena mnoštvom dobrih osjećaja. Odrasla sam u vrlo zanimljivoj obitelji – baka s mamine strane uvijek je imala veliki osmijeh na licu i nosila krunicu u jednom džepu, a u drugom Životinjsko carstvo za nas unuke. Djed s tatine strane volio je filozofiju i poeziju i nije bio religiozan. Moj tata je bio glazbenik, a mama je romantična duša koja mi je uvijek pjevala uspavanke (Zeko i potočić, Jedno dijete malo) koje bi me često potaknule na razmišljanje o životu, gubitku i ljubavi. Sjećam se kako sam razmišljala o tome što su odrasli mislili kad bi nekoga nazvali „produhovljenim” i pokušavala otkriti njihove karakteristike. Činilo mi se da su otvorenost ljubavi i radost življenja ono što im je bilo zajedničko. Uvijek sam bila drukčija od svojih vršnjaka. Ili se barem meni tako činilo jer bi mi dječje igre brzo dosadile pa bih se povukla u svoj svijet kreativnosti, glazbe i mašte.
Imala sam nekoliko životnih prekretnica i svaka je zasigurno utjecala na moj duhovni put. Kad jednom postanemo svjesni duhovne strane naših života i ogromnoga bogatstva koje nam ona pruža, gotovo je nemoguće ne željeti živjeti u njoj.
Smatraš li svoju vjeru u Boga posebnom i drukčijom od drugih ili je to samo dojam koji se oslanja na tvoj vrlo rani status glazbene megazvijezde? Kako je, zapravo, rastao i sazrijevao tvoj put s Bogom?
Svačija vjera je osobna i drukčija, ne samo moja, jer put s Bogom jedino i može biti intiman i osoban (inače nije put, nego autoput na kojemu s autopilotom žurimo k nekom cilju). Ne znam na koji dojam misliš – jer ima ih puno različitih ;) ali kako se jedna od mojih najvećih prekretnica dogodila prije interneta i društvenih mreža, normalno je da se jedino uočio kontrast između života megazvijezde i moga odlaska, koji je najlakše bilo objasniti kratkim naslovima poput „povukla se u religiju”.
Istina je da mi je u tom trenutku vrhunca slave zapravo trebao mir. Trebala mi je ljubav koja bi me voljela bez šminke, imidža, bez dobro odrađenih nastupa i intervjua. Bila sam iscrpljena od turneja i života pod stalnim povećalom i nisam znala odvojiti vrijeme za sebe i odmor. Trebala mi je tišina u kojoj bih sredila misli i vratila se sebi. Upoznala sam dominikance, a onda i franjevce koji su živjeli u tom okruženju i prihvatila njihov poziv i dobrodošlicu. Tada sam doživjela jaki osjećaj bezuvjetne, božanske ljubavi kojoj sam se i predala.
No, moj put s Bogom počeo je dok sam bila jako mala, iako nisam pohađala vjeronauk niti išla u crkvu, jer sam imala onu duboku spoznaju da postoji netko ili nešto veće od nas što nas sve povezuje. Na vrhuncu karijere, kad sam prolazila kroz osobne krize, prijateljica Ivana me upoznala s dominikancima i skupinom mladih zboraša (s Mariom Perestegijem kao dirigentom). Njihov normalan, otvoren i pristupačan pogled na religiju, umjetnost i duhovnost otvorio mi je vrata u kršćanstvo. Nakon preseljenja u New York provodila sam puno vremena s našim franjevcima. Njihov način života, požrtvovnost i ljubav kojom su tretirali svakoga čovjeka oblikovalo je moju vjeru. Naš susret i tvoje pjesme su isto utjecale na moje shvaćanje da su poezija i umjetnost koje dotiču dušu jednako duhovne kao uobičajena sakralna glazba.
Moj put s Bogom sazrijevao je (i još uvijek sazrijeva) kroz… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]