Početna stranica » Redovnik „s pregačom”

Redovnik „s pregačom”

122 pregleda

Fra Luciano ne kuha profesionalno, on kuha kao amater. On je amater, onaj koji voli: on voli svoju zajednicu i kuha za zajednicu. A tako je to i inače u životu. Dokle god ostajemo amateri u braku, obitelji, svećeništvu, teologiji, e ima još nade za nas

Postoje osobe u kojima se nekako sažima ljudski život, u kojima se ogleda ono najbolje što čovjek ima u sebi, zbog čega je dobro biti čovjek. Jedna takva osoba jest fra Luciano, brat jedne redovničke zajednice. Već nekoliko mjeseci živimo zajedno u redovničkoj zajednici.

Jednostavno me toliko oduševio kao osoba da to iskustvo moram podijeliti s vama. Neću govoriti samo o fra Lucianu, nego i o nekim drugim temama ljudskoga života, rekao bih, o samoj ljudskosti čovjeka koja dolazi do izražaja u tom jednostavnom i samozatajnom redovniku.

Fra Luciano ima osamdeset dvije godine, kuhar je u redovničkoj zajednici otprilike šezdeset godina. Odmah na početku moram priznati da nisam mogao vjerovati da hrana može biti tako ukusna dok nisam susreo fra Luciana. Budući da on malo govori, a kasnije ću reći i zašto, morao sam od ostale subraće saznati koja je tajna njegove kuhinje, odnosno njegove osobe. Subraća mi govore da nema pedantnijega kuhara od njega. Danima unaprijed smišlja jelovnik za zajednicu, ne ide nikad mirno leći sve dok ne smisli do u detalje što će skuhati sljedećega dana. Kuhinja je u savršenom redu, sve je uredno i čisto, sve je na svom mjestu. Nimalo prljavštine, čak je i pregača na njemu svaki dan čista. Ako mu slučajno hrana ne uspije, odmah sve s lakoćom odstrani i započne nešto sasvim novo. On jednostavno ne može svojoj subraći poslužiti bilo što. A da o raznolikosti jelovnika ne govorim. Nema nas puno u zajednici, ali svaki dan, ama baš svaki dan, nešto nam daje drugo za pojesti. Uvijek smišlja nešto novo, neke sitnice, ako išta drugo, istu hranu stavi u drugu formu, i ono što je najvažnije, nikad nije ničega previše. Jer, udebljati se ne možeš i da hoćeš, ali nemaš ni potrebe. Već se neko vrijeme družimo, ne razgovaramo puno, zapravo vrlo malo, ali i to je malo dostatno da podijelim s vama svoja promišljanja o fra Lucianu, o tajnama njegove kuhinje. Evo nekoliko misli.

Kao prvo, fra Luciano ne kuha profesionalno, on kuha kao amater. To je zapravo tajna njegove kuhinje. On je amater, onaj koji voli: on voli svoju zajednicu i kuha za zajednicu. On ne kuha da bismo mu se mi divili i zahvaljivali, kako to očekuju oni kuhari i kuharice na televiziji. On čak i ne zna recepte i nikad ih nije ni koristio. Kad sam ga upitao za recepte, pomalo me ljutito ošinuo pogledom i rekao: „Ma koji recepti? Nemam ja pojma o receptima.” Ili još bolje, tada mi obično kaže: „Ne sjećam se uopće kako sam danas kuhao.” Koja predivna poniznost! Na pamet mi pada sv. Ignacije Lojolski. Često, kad su ga pitali – a vjerujte mi, imao je on jako dobru memoriju, vjerojatno kakvu ima i fra Luciano – da im ispriča nešto od svojih mističnih iskustava, uvijek je odgovarao:  „Ne sjećam se dobro.” Koja genijalna misao, kakva viteško diskretna i nenametljiva poniznost, profinjeni otklon od samoga sebe: „Ne sjećam se.” Nekako sam siguran, a to i fra Luciano dobro zna, kad bi ga počeli kamerama snimati, kad bi ga medijski „podsjećali” na kuhanje, kad bi počeo objavljivati svoje recepte, gotova bi bila njegova kuhinja, bila bi to medijski iskvarena kuhinja, i ne bi to više bio onaj dobri stari fra Luciano. A tako je to i inače u životu. Čim se kamere pojave, čim zabljesnemo pred ljudima, uči nas fra Luciano, gotovo je s našim vrhunskim životnim „kuhanjem”. Sve postaje… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]