Početna stranica » Sveta Rita: I nemoguće Bogu je moguće

Sveta Rita: I nemoguće Bogu je moguće

1,1K pregleda

Naziva ju se zaštitnicom u beznadnim i nemogućim situacijama, a svetom ju je proglasio papa Leon XIII. 1900. godine nazvavši je „dragocjenim biserom Umbrije”

Iz više razloga pojedini sveci i svetice na poseban način su omiljeni kod običnoga puka. Čini se da je glavno među njima što im je njihov svetački život jednostavno blizak i razumljiv. Nema tu pretjeranoga mudrovanja niti uzvišenih riječi, nego životne sudbine brojnih križeva i patnji isprepletenih s neizmjernom ljubavlju i postojanom vjerom. Takvi primjeri bude želju za nasljedovanjem. Jedan od njih je i sv. Rita, poznata svetica veoma čašćena u cijelome svijetu, a posebno u talijanskom gradiću Cascia, gdje se i nalazi njezino svetište. Kolika je njihova ljubav prema sv. Riti možete vidjeti na ulazu u sam grad. Ondje ćete vidjeti ogromni mramorni kip svetice s natpisom: Cascia – grad sv. Rite. No, zavirimo malo u život ove neobične žene.

Ono što prvo pada u oči kod ove svetice jest da je rođena od roditelja koji dugo vremena nisu mogli imati djece. Ako zavirimo u Sveto pismo, pronaći ćemo mnoštvo sličnih primjera kada su bračni drugovi, najčešće u dubokoj starosti, izmolili od Boga milost rođenja djeteta. Nikakvo čudo da su takva djeca, po božanskom naumu, većinom predodređena za velike stvari, na način da se po njihovu životu očituje Božja svemoć i dobrota. I u životu sv. Rite Bog se uistinu proslavio. Već od najranije dobi bila je duboko povezana s Bogom. Ritini jednostavni i pobožni roditelji trudili su se da dijete odgoje u kršćanskom duhu, a ona je srcem sve prihvaćala. Njezine misli bile su neprestano usmjerene prema Isusu Kristu kojega je ljubila neiskvarenom djetinjom dušom. U obiteljskoj kući za pobožnu djevojčicu bio je uređen jedan kutak gdje je obavljala svoje pobožnosti i razgovarala s Isusom. Njezin jedini dječački san bio je kako će postati redovnica te svoj život posve predati Bogu. Međutim, njezini roditelji, kako je to bio običaj u ono vrijeme, svoju kći su obećali za ženu nekome mladiću. Nije proturječila svojim roditeljima, nego se udala za obećanoga zaručnika. Bio je to početak njezine velike patnje jer njezin suprug nije bio dobar čovjek. Promatrajući današnje brakove koji se brzo raspadaju i na najmanje poteškoće i prepreke, zaista je nevjerojatno što je ova svetica bila spremna pretrpjeti za svoju obitelj. Iako je bila poput ropkinje, nikada se nije tužila niti jadikovala nad svojim životom, nego se zlu svoga supruga suprotstavila jedino neizmjernom dobrotom svoje duše. Malo pomalo svojom blagom naravi i ljubavlju neustrašive žene uspjela je skoro nemoguće: pripitomiti vučju narav svoga supruga i njegovu dušu privesti k Bogu.

Ali ova milost obraćenja supruga bila je samo kap utjehe u bujici nemilih događaja koji su se jedan za drugim sručili na njezin život. Kao u životu pravednoga Joba. Prvi udarac je bio smrt njezinih roditelja. Ubrzo je uslijedio i drugi kada je izgubila svoga muža. U želji za osvetom za neku nanesenu uvredu ubijen je iz zasjede. Zadnju i najveću nevolju koju je doživjela ova hrabra žena skoro je nemoguće razumjeti i dokučiti bez velike vjere. Naime, Rita je imala dvojicu sinova, a u ono vrijeme bio je običaj krvne osvete. Bilo je za očekivati da će sinovi kada odrastu osvetiti prolivenu krv svoga oca. Rita je to zlo mogla predosjetiti. Pitam se mogu li današnje majke, kojima je na prvome mjestu vremenita dobrobit njihove djece, uopće zamisliti put kojim je krenula majka Rita. Učinila je nešto što će suvremeni čovjek s gnušanjem odbaciti i bez oklijevanja osuditi. Ona je prvenstveno mislila na duhovno dobro svoje djece i njihovo vječno spasenje. Slična majci braće Makabejaca, koja hrabri svoje sinove da radije izaberu smrt nego da prekrše Božju zapovijed, Rita je molila Gospodina da ih radije u cvijetu mladosti uzme k sebi nego dopusti da odrastu i osvećuju se ubojici njihova oca. U roku od godine dana umrla su joj oba sinčića.

Nakon što joj je bilo oduzeto sve ono čime je bila vezana uz zemlju, Rita je ponovno počela razmišljati o redovničkom životu i više puta je pokucala na vrata augustinskoga samostana. Sestre je nisu željele primiti. Međutim, Rita nije odustajala od svoga nauma. Ustrajna u molitvi, obraća se svojim zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina. Prema predaji na čudesan način u noćnim satima je ipak uvedena u samostan. Njezina patnja nastavila se i u samostanu. Na poseban način je gajila pobožnost prema Isusovoj muci moleći Gospodina da postane dionicom njegove pregorke Muke. Gospodin je uslišio njezinu poniznu molbu: na svome čelu primila je ranu kao podsjećaj na Isusovu trnovu krunu koju je nosila sve do svoje smrti. Zadnje godine svoga života provela je u velikim bolovima, prikovana za bolesničku postelju.

Već odmah nakon njezine smrti pobožni narod počinje je štovati kao sveticu moleći njezin zagovor. Brojni su primjeri onih koji su od Boga primali nevjerojatne milosti po njezinu zagovoru. Ne čudi što ju se naziva zaštitnicom u beznadnim i nemogućim situacijama. Svetom ju je proglasio papa Leon XIII. 1900. godine nazvavši je „dragocjenim biserom Umbrije”.


Ovaj tekst je objavljen u knjizi “Na svetost pozvani” autora fra Damira Pavića. Primjerak knjige možete naručiti putem web knjižare Svjetla riječi.