Archives

Tema broja za mjesec listopad je lik kraljice Katarine Kotromanić, koju mi franjevci častimo i blaženom, a koja je bila članica Trećeg franjevačkog reda. U mjesecu listopadu je njezin dan sa svečanom proslavom u Kraljevoj Sutjesci. Ove godine obilježavamo 600 godina od njezina rođenja. Želimo govoriti o njezinoj ulozi u društvu kao angažiranoj vjernici i trećoredici, onoj koja je bila bliska običnom narodu, koja je gradila crkve, koja je u izgnanstvu u Rimu snažno i do smrti lobirala za svoju domovinu.

U mjesecu rujnu obilježavamo veliku franjevačku obljetnicu: 800 godina od događaja na La Verni – mjestu gdje se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u tijelo Franje Asiškog. Asiški je siromah prvi poznati kršćanin u povijesti Crkve koji je obilježen otiscima muke Gospodnje na svom tijelu, te je tako postao alter Christus budući da se prethodno u svome životu totalno suobličio Kristu u duhu. Iako je već ranije bio shrvan mnogim bolestima, nakon dara rana dobio je novu snagu za život, a franjevački red doživio je procvat.

Kao jedan od najosobnijih sakramenata ispovijed može imati uistinu stvarnoga i vidljivoga učinka na život vjernika. Može predstavljati početak ili kraj jednoga procesa koji zahvaća duboko u naše živote i u sebi ima narav obraćenja – stvarne promjene naših života. Ako je riječ o početku, onda ona služi kao važna motivacija za okretanje novoga lista u našim životima. Kao kraj, ona predstavlja neku vrst zaključka i potvrde važnoga egzistencijalnog procesa koji se odvija u našim životima. U svakom slučaju, ispovijed se doživljava pozitivno: kao jedna terapeutska praksa, kao proces iscjeljenja u kojem nas Bog oslobađa od mračnoga zatvora naše prošlosti i omogućuje nadu u jedno bolje i svjetlije sutra.

Iako je Bog čisto duhovno biće, odnos između Boga i čovjeka kao duhovno-tjelesnoga bića odvija se unutar okvira osjetnoga svijeta. Čovjekova duhovnost biva posredovana osjetnim svijetom i izražava se kroz osjetne stvarnosti. U tako određenom kontekstu susreta između nadnaravnog i naravnog, sakralni prostor ima nezamjenljivu ulogu kao mjesto koje treba svojim posebnim karakteristikama stvoriti okruženje koje će omogućiti ovaj susret sa Transcendencijom u ljudskom životu. Upravo time što nas povezuju s Bogom koji je svet, dobivaju ovi prostori svoju dimenziju sakralnosti. Tako i crkva, kao eminentni kršćanski sveti prostor, na različite načine priprema čovjeka za susret s Bogom i posvješćuje ga.

Važnost događaja Duhova za život rane Crkve teško se može precijeniti. Teolozi se slažu da on spada u one ključne momente koji su izgradili temelje na kojima je zasnovana Crkva. Uz ostale važne učinke djelovanja Duha Svetoga, svakako je i onaj koji Isusovim učenicima pomaže da svoju vjeru još dublje razumiju i za nju svjedoče: istinsko razumijevanje vjere povlači za sobom i odgovornost njezinoga daljnjeg prenošenja, poučava nas rana povijest kršćanstva, kako riječima tako i djelima. Svjetlost Duha Svetoga se ne daje samo za privatnu upotrebu: ona je dar koji je vjernik dužan kako posvjedočiti tako i podijeliti s drugima. Iako uvijek važni, čini se da su ovo poslanje Crkve i dužnost svjedočenja – riječima i djelima – posebno aktualni danas.

Pojmom povijest spasenja izražavamo povijest iskustva Božje prisutnosti i djelovanja u čovjekovoj povijesti. Iako je cjelokupna ljudska povijest prostor Božje prisutnosti i djelovanja, za nas se kršćane fokus te prisutnosti nalazio u povijesti izraelskog naroda. A njezina se punina i vrhunac dogodila u životu Isusa iz Nazareta. U Starom zavjetu izraelski narod doživljava svoju povijest prvotno kao povijest spasenja, tj. kao iskustvo Jahve, Boga Izraelova, koji  svoj narod vodi, spašava i oslobađa. Povijest spasenja je istodobno i povijest objave: način na koji se Bog ljudima pokazuje i s njima gradi odnos. Ova je sveta povijest temelj i kršćanske vjere koja u životu Isusa iz Nazareta vidi vrhunac Božje objave i njegova zahvata u ljudskoj povijesti i povijesti spasenja. Povezanost između Starog i Novog zavjeta potvrđuje se i u činjenici da kršćani sebe vide kao Novi Izrael, kao novi Božji narod.

U vremenima različitih odgovora na budućnost, u kojima se ona ponekad stapa sa sadašnjošću, kršćanska nas vjera upućuje na onaj odgovor sadržan u Isusovu uskrsnuću. U njemu se kao putokazu i obećanju vječnosti istina naše budućnosti već objavila u prošlosti: Isusovo je uskrsnuće početak, a vlastiti prijelaz u vječnost Nebeskoga kraljevstva bit će naše osobno ostvarenje u Kristu obećane budućnosti. Isusovo je uskrsnuće budućnost koja se dogodila i koja čeka na nas. Ovo je uskrsno obećanje ona nit koja naš život čini cjelinom i daje mu konačni smisao: u svjetlu njega kritički promatramo sve ponuđene planove koji tkaju čovjekovu sudbinu.

Nigdje kao u molitvi ne možemo doživjeti puninu i radost svoje povezanosti s Bogom, iscjeljujuću i oslobađajuću snagu dimenzije duhovnoga i osobnu ispunjenost. U molitvi postaje zorno da biti blizak Bogu znači zakoraknuti dublje u samoga sebe i u Božju prisutnost koja je u nama. Drugim riječima, uspostavljajući odnos s Bogom u molitvi, čovjek nužno razvija i cjeloviti odnos prema samom sebi kao biću stvorenom na Božju sliku i priliku.

Moral i etika sastavni su i neotuđivi dio kršćanskoga nauka. Jedna je od temeljnih tvrdnji katoličke moralne teologije da crkveno moralno učenje nije uređen skup samovoljnih pravila: naprotiv, ono se zasniva na univerzalnim istinama ukorijenjenim u ljudskoj naravi koje u načelu svatko može prepoznati.  Ovaj način rezoniranja, poznat i kao argument „naravnoga zakona”, pretpostavlja da su istinitost i lažnost stvarne kvalitete koje postoje u naravi stvari i koje ljudska bića mogu otkrivati putem savjesti. Usprkos suvremenom bučnom zalaganju za očuvanje vanjskog prirodnog okoliša, sama bit prirode – njezina narav i temelji – u modernom je dobu na različite načine – od biotehnologije do geoinženjeringa – stavljena pod veliki znak upitnika što se uvelike odražava i u suvremenom razumijevanju čovjekova ustrojstva i načina na koji treba živjeti svoj život.

Božić je svakako jedan od najradosnijih kršćanskih blagdana. Može se reći da je on, uz sve ostale značajke, posebno i blagdan blizine: kako između Boga i čovjeka tako i između ljudi – posebno u obiteljskom okruženju. Za vrijeme tih blagdanskih dana, napuštajući svakodnevnu trku i stres, stvaramo prostor i vrijeme za druge: doživljavamo ponovno važnost susreta kako s drugim ljudima tako i s Bogom koji se na jedinstven način u Isusu iz Nazareta susreo s čovjekom.