U vremenima različitih odgovora na budućnost, u kojima se ona ponekad stapa sa sadašnjošću, kršćanska nas vjera upućuje na onaj odgovor sadržan u Isusovu uskrsnuću. U njemu se kao putokazu i obećanju vječnosti istina naše budućnosti već objavila u prošlosti: Isusovo je uskrsnuće početak, a vlastiti prijelaz u vječnost Nebeskoga kraljevstva bit će naše osobno ostvarenje u Kristu obećane budućnosti. Isusovo je uskrsnuće budućnost koja se dogodila i koja čeka na nas. Ovo je uskrsno obećanje ona nit koja naš život čini cjelinom i daje mu konačni smisao: u svjetlu njega kritički promatramo sve ponuđene planove koji tkaju čovjekovu sudbinu.
Archives
Nigdje kao u molitvi ne možemo doživjeti puninu i radost svoje povezanosti s Bogom, iscjeljujuću i oslobađajuću snagu dimenzije duhovnoga i osobnu ispunjenost. U molitvi postaje zorno da biti blizak Bogu znači zakoraknuti dublje u samoga sebe i u Božju prisutnost koja je u nama. Drugim riječima, uspostavljajući odnos s Bogom u molitvi, čovjek nužno razvija i cjeloviti odnos prema samom sebi kao biću stvorenom na Božju sliku i priliku.
Naravni zakon: Sastavnica kršćanske etike
Moral i etika sastavni su i neotuđivi dio kršćanskoga nauka. Jedna je od temeljnih tvrdnji katoličke moralne teologije da crkveno moralno učenje nije uređen skup samovoljnih pravila: naprotiv, ono se zasniva na univerzalnim istinama ukorijenjenim u ljudskoj naravi koje u načelu svatko može prepoznati. Ovaj način rezoniranja, poznat i kao argument „naravnoga zakona”, pretpostavlja da su istinitost i lažnost stvarne kvalitete koje postoje u naravi stvari i koje ljudska bića mogu otkrivati putem savjesti. Usprkos suvremenom bučnom zalaganju za očuvanje vanjskog prirodnog okoliša, sama bit prirode – njezina narav i temelji – u modernom je dobu na različite načine – od biotehnologije do geoinženjeringa – stavljena pod veliki znak upitnika što se uvelike odražava i u suvremenom razumijevanju čovjekova ustrojstva i načina na koji treba živjeti svoj život.
Božić je svakako jedan od najradosnijih kršćanskih blagdana. Može se reći da je on, uz sve ostale značajke, posebno i blagdan blizine: kako između Boga i čovjeka tako i između ljudi – posebno u obiteljskom okruženju. Za vrijeme tih blagdanskih dana, napuštajući svakodnevnu trku i stres, stvaramo prostor i vrijeme za druge: doživljavamo ponovno važnost susreta kako s drugim ljudima tako i s Bogom koji se na jedinstven način u Isusu iz Nazareta susreo s čovjekom.
Jedan od temeljnih sadržaja svetkovine Svi sveti jest sjećanje na sve svete i blažene, poznate i nepoznate, koji su svojim životom dosegnuli kršćanski ideal svetoga života i primili nagradu kraljevstva Božjega. Ovim se sjećanjem, između ostaloga, izražava i zajedništvo koje, utemeljeno na posjedovanju iste vjere i nade, nadilazi granice prostora i vremena: općinstvo svetih je živa veza koja vjernike ujedinjuje u Bogu i nastavlja se nakon smrti – neizmjerno se produbljujući. Riječ je o zajedništvu zemaljske, putujuće i nebeske, proslavljene Crkve: u ovu nerazdvojivost u Bogu mi kršćani vjerujemo i ispovijedamo je u Apostolskom vjerovanju.
Važnost obrazovanja i školstva čini se neupitnom u suvremenom društvu, a važnosti znanja za pojedinca i društvo bili su, u neka sasvim drukčija vremena, svjesni i franjevci Bosne Srebrene. O tomu svjedoči i činjenica da se ove godine obilježava dvjestota obljetnica otvaranja prve pučke škole u BiH koju su u Tolisi otvorili upravo franjevci Bosne Srebrene – točnije fra Ilija Starčević. Osim vjersko-crkvenoga područja rada ujaci su se bavili i prosvjetno-kulturnim uzdizanjem sredine u kojoj su živjeli i djelovali. U vrijeme osmanske uprave franjevački su samostani bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka: osim školovanja svojih kandidata, ujaci su se brinuli za opismenjavanje i daljnje školovanje katoličke pa i djece drugih konfesija. Organizirali su školsku nastavu onako kako je to u danim okolnostima bilo moguće. Iz toga i takvoga djelovanja su proizišle i prve organizirane pučke škole u BiH.
Od svojega nastanka film je izazivao različita pitanja, a ubrzan razvoj kinematografije i filmske industrije učinio ga je kao medij vrlo popularnim, lako dostupnim i često konzumiranim. Stoga se važnost tzv. sedme umjetnosti za modernu kulturu teško može preuveličati. Iako relativno mlada, filmska je umjetnost široko rasprostranjena i svima dostupna te se shvaća kao nešto normalno i svakodnevno.
Živimo u jednom umreženom svijetu: svojim sadržajima i mogućnostima internet je na različite načine oblikovao suvremeni život – možda i nepovratno promijenio. Jedan od sveprisutnih elemenata toga umreženog svijeta svakako su i društvene mreže. Riječ je o fenomenu koji proizlazi iz činjenice da se čovjek, koji je po naravi društveno biće, služi svim raspoloživim sredstvima u svrhu poboljšanja međusobne komunikacije i ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Suvremeno tehničko doba svakako bitno poboljšava te mogućnosti, ali i čini tu komunikaciju jednim vrlo složenim fenomenom koji se može promatrati iz različitih perspektiva.
Iz sadržaja izdvajamo:
Tema broja za mjesec lipanj je DUHOVI: SAKRAMENTALNOST CRKVE, a u temu nas uvodi dr. sc. don Josip Mužić. U kršćanskom teološkom rječniku pod sakramentima (lat. sacramentum: sveti znak) misli se na vidljive znake nevidljive Božje milosti kojima Duh Sveti preko djelovanja Crkve posvećuje život vjernika: sedam sakramenata u Katoličkoj crkvi prate glavne događaje ljudskog života kao znakovi i posrednici spasenja i milosti. Nažalost, vrlo često se zaboravlja, ili želi zaboraviti, da je i sama Crkva kao djelo Duha Svetoga, a svetkovinu Duhova (rođendan Crkve) slavimo koncem mjeseca svibnja, TEMELJNI SAKRAMENT – vidljivi znak i sredstvo Božjeg djelovanja u svijetu iz kojega proizlaze ostali sakramenti. U tom smislu, za kršćane je Crkva kao djelo Duha Svetoga prije svega OTAJSTVO Božje milosti u čovjekovoj povijesti: ona nije neka obična društvena organizacija, neka (još jedna) nevladina udruga, neki NGO… kako bi to mnogi unutar i izvan nje htjeli. Svjedoci smo kako je danas upravo ova otajstveno-sakramentalna narav Crkve na velikom testu i mnogi je žele na različite načine potisnuti.
Iz sadržaja izdvajamo:
Humanističko obrazovanje: Znanje i odgoj
Društvo, kultura i obrazovanje su međusobno životno povezane stvarnosti. Pod humanističkim se obrazovanjem, uz njegovo uže značenje koje stavlja težište na proučavanje klasičnih jezika, književnosti i povijesti, u širem smislu shvaća ono obrazovanje univerzalne naravi koje je u službi čovjekova uljuđivanja, školovanja te oplemenjivanja njegova duha. Njegova se važnost za duhovni razvoj zapadne civilizacije ne može prenaglasiti. Međutim, kako se tijekom moderne povijesti mijenjalo shvaćanje čovjeka i društvene stvarnosti tako se i mijenjao odnos prema obrazovanju i njegovim ciljevima.