Početna stranica » Srednja Europa i(li) Balkan

Srednja Europa i(li) Balkan

408 pregleda

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država

Sve ono što pročitamo oblikuje naše misli, a naše misli potom utječu na naše riječi… Riječi oblikuju naša djela, a djela naš karakter. Stoga, zapitate li se ikada – što čitate i kakve posljedice sve to ostavlja na nas? Često se nasmijemo ili naljutimo na pojedine naslove; neke nastojimo i ignorirati, ali kao da nam ne izlaze iz glave. Ostavljaju neki trag… A iz minute u minutu smo zatrpani stotinama poruka s upitnikom i uskličnikom. Svi nam nešto nude, uvjeravaju, kritiziraju, optužuju, savjetuju i žele da prihvatimo njihov pogled na svijet. Tako mi ovih dana pozornost privukoše naslovi poput ovih: „Znate li koji je otok u Srbiji hit za ljetovanje?”; „Karleuša pobjesnila zbog zabrane cajki: Srbija nameće pravila igre u regiji”; „Vulin izjavio da je Hrvatska iskompleksirana ustaška država”; „Vučić komentirao hrvatsku vojsku”; „Što je razljutilo srpskog komentatora na utakmici Hrvatske i Brazila?”… Ako ste pomislili da su to naslovi preuzeti iz srbijanskih medija, varate se! Ovo su sporadično odabrani naslovi iz vodećih hrvatskih (zagrebačkih) medija koji su istaknuti uredničkim pozicioniranjem kao „top” vijesti ili brojem pregleda, odnosno čitanja.

Medijsko bombardiranje

Iskreno me nije briga, kao ni većinu građana Hrvatske, što notorni srbijanski nacionalist Vulin misli o Hrvatskoj ili pjevačica čiji je umjetnički i estetski glazbeni izričaj zanemariv o hrvatskoj glazbenoj sceni. No, prateći mnogobrojne hrvatske medije može se steći dojam da smo jednostavno bombardirani vijestima „iz regiona” i da je jako važno što o svemu ima reći Beograd, kao da još živimo u istoj državi. A kad se akterima poput Vučića ili Vulina redovito daje prostor u hrvatskim medijima, makar redovito pljuvali po Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, onda njihova važnost u njihovim vlastitim očima raste, kao i potreba da svako malo dociraju, dijele packe ili kritiziraju te time zarađuju političke bodove kod istomišljenika u vlastitoj zemlji. Kad bismo im pokazali koliko nam je njihovo mišljenje nebitno, vjerojatno bi promijenili i dio zapaljive retorike.

Pitate li urednike za ovaj medijski fenomen, reći će vam kako se to jednostavno u Hrvatskoj čita, kako ljudi vole vidjeti što se događa u susjedstvu te kako neke provokativne poruke izazivaju emocije i komentare, a time i broj klikova, reakcija, lajkova i drugih pokazatelja koji potom mame oglase od strane korporacija. A od oglasa se živi i zarađuje.

Neki pak vjeruju kako se to ne događa slučajno, pa u svemu vide specijalni medijski rat, koji Srbija mudro vodi u regiji, a Hrvatska naivno nasjeda. Iako je Hrvatska dobila medijski rat u Domovinskom ratu, kad se bilo teško izboriti za istinu – kažu – gubi ga u miru, jer nam drugi kreiraju naše ukuse, poglede na svijet, nameću svoju relevantnost i dugoročno utječu na političke procese. U prilog tome navode činjenicu kako je najgledanija hrvatska nacionalna televizija Nova TV u rukama srpskoga tajkuna Dragana Šolaka i njegove United grupe, baš kao i često citirana televizijska mreža N1. U rukama srbijanskoga poduzetnika Igora Žeželja, nakladnika Kurira i niza drugih tiražnih medija u Srbiji, vodeća je nakladnička kuća u Hrvatskoj kad su u pitanju magazinska izdanja – Adria Media. To su činjenice – kažem – ali ipak čitatelji i gledatelji odlučuju što će konzumirati pa je, unatoč svemu, njihova zadnja. Oni presuđuju hoće li neki medij biti utjecajan ili nebitan. Daljinski upravljač i prst na zaslonu mobitela ili tastaturi računala imaju veliku moć, kao i onih par eura koje ostavljamo na kiosku. No, lako je izmanipulirati medijske konzumente – tvrdi kolega profesor koji predaje medijske kolegije. „Ako čitatelje redovito hranite smećem, oni nakon nekog vremena postaju ovisni o takvom sadržaju i traže ga još više, ako ih hranite kvalitetnim štivom, onda će njihovi standardi biti visoki i tražit će takve sadržaje!” – dodaje. A kao primjer navodi srbijanske, mahom tabloidne, medije. Njihovi senzacionalistički naslovi, dezinformacije koje nude, manipulativni pristup i zabrinjavajuće niska razina profesionalnosti općenito iz hrvatske perspektive izgledaju smiješno. Ali je problem u tome što se u Hrvatskoj prate i citiraju, a njihov stil i pristup postaju trend koji preuzimaju i pojedini hrvatski mediji, iako je Zagreb uvijek nametao regionalne trendove kad su u pitanju kvaliteta medijske i kreativne industrije općenito. Nažalost, moramo priznati da je najveći dio građana Srbije u ovakvim političkim okolnostima i uz takve kontrolirane i manipulativne medije, dezinformiran. A višegodišnje takvo medijsko bombardiranje i zaglupljivanje, uz autoritarnoga vođu, dovelo je do pada demokratskih standarda i političke kulture u toj zemlji, te gotovo potpuni gubitak bilo kakve relevantne i normalne oporbe.

Tabloidna demokracija

Hrvatski tjednik Nacional prije dvije godine među prvima je objavio kako „na hrvatskom medijskom tržištu Vučiću bliske medijske kuće iz Srbije pokušavaju pokupovati kontrolne udjele u većem broju hrvatskih elektronskih i tiskanih medija”. Jedan od Nacionalovih izvora tada je rekao: „Oni hodočaste vlasnike većeg broja medijskih kuća u Hrvatskoj i nude ozbiljni novac za kontrolni paket udjela ili dionica koji bi im donio ključni utjecaj na njihovu uređivačku politiku. Novac im uopće nije problem jer sve to posredno pozadinski financira srpska država. Ali je sve to nominalno upakirano u naoko tržišne interese. Cilj je jednostavan. Ući na hrvatsko medijsko tržište i tim putem sukreirati ključne političke procese u Hrvatskoj. Plenković to naoko nezainteresirano prati. Pravi se da ne razumije što se zbiva, neslužbeno to komentirajući da se radi o tržišnoj utakmici. Može to gledati i na taj način, ali bi mu se to moglo ubrzo žestoko obiti o glavu. Pa pogledajte samo što Vučićevi tabloidi rade svojim protivnicima u Srbiji. Sličan bi se scenarij mogao gledati i u Hrvatskoj.” Iako Vučić i vlasnik United grupe predstavljaju dvije naoko sukobljene strane u pokušajima medijskoga preuzimanja, činjenica je da bi se o kadrovskoj i uređivačkoj politici odlučivalo u Beogradu, a ne u Zagrebu. A davanje prostora polusvijetu i nevažnome umjesto činjenicama, važnim društvenim pitanjima i kvalitetnim sugovornicima vodi tzv. tabloidnoj demokraciji, u čijim se raljama već nalazi Srbija.

Kakve su posljedice takve tabloidne demokracije, možda bi nam najbolje mogao posvijestiti citat velike njemačke filozofkinje Hannah Arendt (1906. – 1975.): „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da narod ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju već sposobnost da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što god hoćete.”

Srednjoeuropska država

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država. S druge strane to stalno nametanje Balkana kao nezaobilazne odrednice hrvatskoga identiteta pomalo iritira. Hrvatska je zemljopisno poveznica srednje Europe i Mediterana. Politički ju se redovito smještalo na Balkan. Sve do ulaska u Europsku uniju 2013. u službenim dokumentima u međunarodnim odnosima smatralo ju se dijelom Zapadnoga Balkana. Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se tome protivila i zalagala se da se umjesto toga termina koristi barem jugoistok Europe. No, tijekom ovih deset godina hrvatskoga članstva u EU-u puno toga se promijenilo. Hrvatsku gotovo nitko više u relevantnim europskim institucijama ne smatra dijelom Zapadnoga Balkana. To su sada države koje čekaju na ulazak u zajednicu europskih država i naroda, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Na službenim kartama koje su sve više u uporabi Hrvatska je konačno dio Srednje Europe. Jasno nam je da politika određuje i nameće kriterije. A ako za staru Europu više nismo balkanska već srednjoeuropska država, onda iznenađuje to stalno medijsko guranje Hrvatske na Balkan i vječita usporedba s istočnim susjedima. Iako nam slični jezici i niz drugih faktora omogućuju dobrosusjedsku povezanost, ne moramo baš nekritički preuzimati sve što nam se nudi ili dobacuje. Mogli bismo malo i selektirati te informacije. Također nema nijednoga razloga da ne dobijemo više informacija, primjerice, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini, koju većina hrvatskih medija jednostavno preskače ili joj posvećuje prostora samo kad su izbori ili neki problem. A zasigurno bi dobar dio hrvatskih građana htio čuti što ima novoga ili što misle o nama u našem talijanskom ili austrijskom susjedstvu s kojima smo koracali stoljećima i dijelimo život u zajedničkoj Europskoj uniji. Ne moramo reći zbogom Balkanu, jer ne možemo pobjeći s ovoga prostora, ali možemo se više fokusirati prema boljim uzorima u onim dijelovima Europe s kojima dijelimo kulturnu, identitetsku i povijesnu pripadnost.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!