Prođe još jedna godina u nizu. Pitamo se što je to godina. Reći ćemo da je to mjera za vrijeme. Sabiremo što smo učinili, a što ne u toj staroj, lijepoj, ali pomalo pogrbljenoj godini. Vagamo, ali nikako izvagati. I ne ide nam sve baš lako. Mi smo vinogradari u Božjem vinogradu. I mrmljamo i negodujemo dok ga obrađujemo. Sa svih strana potrebe se množe i zovu. Odazivamo se po mogućnostima i slobodnoj procjeni. Zahvaljujemo se Gospodinu za svoje bližnje koji su tu kad zatreba. Zahvaljujemo za kišu, sunce, noć i dan, za plodove rada i još mnogo toga što nam daruje. No, postoje trenutci i kada smo sebični i nezahvalni. Pratimo leptire i pčele i kao da im zavidimo što su njihovi svi cvjetovi i tako bezbrižno ih obilaze. Pčele, cvjetovi, leptiri… sve je to Božje djelo.
Prisjećamo se djetinjstva koje je bilo prije toliko i toliko godina. Onda dodamo kako je vrijeme učinilo svoje. A mi? Gdje smo u tom i takvom vremenu, u tom zagonetnom svemiru? Oduvjek leptiri, pčele i ptice lete i cvjetovi svakog proljeća slično se ponašaju. Poželimo letjeti nad cvjetovima, makar bili bezimeni ili pripadali drači. Povremeno zastanemo i pogledamo gdje smo. Branimo se od kritike. Ono što smatramo lijepim izložimo ispred sebe da se vidi, da mu se zaplješće. Dušu odmičemo od ogledala i u procjepu vremena njegujemo nadu. Slutnje umotamo u sjajni papir i još prikačimo nekakvu mašnicu da dojam iznenađenja bude snažniji.
Mi koji smo zagazili u neke godine prisjetimo se djetinjstva kada smo se igrali u prirodi, družili i veselili zajedništvu. Drvo, kamen, zemlja, cvijeće itd., to su nam bile igračke. Nismo se dali u kuću. Danas takozvani iGen mladi žive totalno virtualno i malo vremena provode u prirodi. Ne druže se, ne čitaju knjige jer ono što bi pročitali u njima mogu naći na tom osvjetljenom ekranu. Ta tehnologija novoga doba koja navodno nudi sigurnost i pojedincu donosi sreću, zapravo želi vladati čovjekom, izolirati ga i kontrolirati, a znamo da je čovjek društveno biće.
Onda po nekom prirodnom slijedu dođe taj dan kada u kasnim satima, uz blještavilo uskočimo u novu godinu ispred koje stojimo kao bosonogi prosjaci. Činimo nove korake u nadolazećem vremenu i pričamo o sreći, o susretima bez susreta, riječi cijedimo kroz cjedilo, ali prođe i ono što nismo željeli podijeliti s drugima. Pirka povjetarac i nanosi miris vremena. Klize misli. Stišću nas brige, umor troši. Želimo ukorak s vremenom, a teško ga pratimo.
On, čiji rođendan slavimo 25. prosinca, pozvao je k sebi umorne, obesčašćene, jer Božji stol je spas za gladne, žedne, ponizne, umorne… Svi smo pozvani za Njegov stol, bez obzira kojemu „suncu” i „vjetru” vjerovali. Pitamo se jesmo li se okretali kako „vjetar puše” i jesmo li dostojni da On uđe pod naše krovove. Dariva nam novo jutro da ga umotamo dahom dobrodošlice. A mi, prolaznici u zagrljaju vremena, želimo li previše, a znamo da došli smo kako bi u nekom trenutku otišli na krilima vječnosti, mahnuli svemu tvarnom i kvarnom, jer nam tamo, na onom svijetu neće trebati.
Kada čovjeka ovog podneblja pitate kojim vrijednostima teži, mnogi nemaju odgovor, nastaje muk. Kao da nikada nisu čuli za riječi: solidarnost, nesebičnost, ljudsko dostojanstvo, opće dobro, ljubav, milosrđe… Stječe se dojam da je zabranjeno ili nepoželjno govoriti o nekim općeljudskim vrijednostima, a kada je riječ o kulturi i kulturnom stvaralaštvu, kao da je to nešto suvišno što nam nije potrebno. Političarima su puna usta demokracije, zapravo demonkracije. Čudna riječ, a još čudnija objašnjenja njezinoga značenja. Tko nam ukrade riječi kultura, tradicija, jezik i sl.? Tko istinu i laž trpa u isti koš? Tko proizvodi vrijednosnu konfuziju sačinjenu od prepariranih surogata i klonova, hranjenu licemjerjem? Tko je zaboravio da su vrijednosti društva u jeziku, kulturi, tradicijskim učvrstjima i dostojanstvu čovjeka? Nije mali broj onih koji žele krojiti isključivo po svojoj mjeri, profesionalni krojači tuđih sudbina. Kao da nas navikavaju na zakon jačega kao nešto poželjno u društvu. Planine nam se za ruke drže kako bi odoljele svim nevoljama. Rijeke i rječice se ispreplele kako bi povezale više mjesta. Neću se ustručavati priznati da volim ovaj komad podneblja i kada šutim, vičem, ili se na nešto ili nekoga ljutim, ili se u štošta razočaram.
Nakon svega ipak ću reći: Hvala Ti, Gospodine, što možemo disati, gledati, govoriti, promatrati, misliti i biti putnici u vremenu. Hvala Ti, Gospodine, za sva proljeća. Kroz njih pokrećeš kotač sreće i nudiš život u boji. Hvala Ti za život i sve kušnje. Prema cilju se krećem sitnim koracima. Nebu pružam ruke, pogled i misli da Ti budem koračić bliže, jer Ti muku na križu u ljubav pretvori.
