Prilično je evidentno da je teško održiv i funkcionalan život društva, institucija, zajednica i pojedinaca bez solidne organizacije i kontinuiranoga donošenja odluka, osobito u svijetu koji doživljava rapidne promjene. Nažalost, često to viđamo u političkom svijetu. Bez dobrih odluka smrt prijeti i duhovnom životu. Zahvaljujući dobrim odlukama duhovni život se miče, napreduje, raste, sazrijeva i konačno donosi plodove. Plodovi, dakle, nisu rezultat slučaja, nego dobrih i provjerenih odluka koje su donesene na zdravim temeljima i pretpostavkama. Kristov križ nije plod slučaja, a tako ni plodovi njegova križa, nego Božje odluke kojom nas želi privesti u zajedništvo života sa sobom.
Vrlo često među savjetima duhovnih osoba nalazi se i onaj o donošenju odluka. Iz svake molitve, duhovnih vježbi i duhovne obnove morala bi proizići odluka. Odluka kojoj prethodi proces razlučivanja spada među nosive odrednice duhovnoga života. No, odluci prethodi dug i hrabar put. Odluka, kako nas uči sveti Vinko Paulski, pretpostavlja unutrašnju šutnju koja pogoduje molitvi i sjedinjenju s Bogom, molitvu za oproštenje grijeha, zahvalu i prikazanje Bogu čime se u nama učvršćuje Božja vrhovnička vlast, pretpostavlja vrijeme razmatranja i to s neposrednom pripremom, zahtijeva također napor staviti se u Božju prisutnost te, konačno, da sve to prođe kroz naše afektivno područje i tek se onda prelazi na donošenje odluke.
Odluka u duhovnom životu, a još više u društvu ili zajednici koja je organizirana ili traži dobru organizaciju, treba uvijek biti usmjerena praktičnosti. Ona mora biti konkretna i neposredna. U donošenju odluka mudar će čovjek predvidjeti prepreke koje će trebati nadići. Zato odluke ne mogu i ne smiju biti nepromišljene. Kod donošenja odluka mora se zadržati na potankostima. Nakon ovako opisanoga procesa, kako ga je zacrtao sveti Vinko, netko bi mogao pomisliti da je potreban gotovo cijeli život za donošenje jedne odluke. No, varamo se ako mislimo tako, jer s vremenom čitav ovaj proces donošenja odluka postane prirodan, da ne kažem djeluje po nekoj vrsti dobroga i poželjnoga duhovnog automatizma.
Upravo je iz ovoga vidljivo da su veliki upravitelji, graditelji i obnovitelji u povijesti Crkve i redovničkih zajednica bili duboko duhovni ljudi koji se nisu bojali donositi odluke na gore opisan način. To je ključno, kako smo rekli, u duhovnome životu pojedinca, ali još više zajednice. Ako postoji neki problem koji zahtijeva rješenje, treba ga unijeti u ovaj proces koji je opisao sv. Vinko. Vrlo je kancerogeno, umjesto donošenja odluke, postaviti se prema problemu na način: pusti nek’ traje, sve dok traje dobro je…
Više je nego očito da bolujemo od manjka odluka po principu koji je preporučio sv. Vinko. Imajući na umu njegove poticaje, bilo bi dobro – ako želimo doživjeti svojevrsno pročišćenje – ispitati se što bi rekao Svetac na manjak odluka koje bi trebalo donijeti po principu koji je opisao? Možemo li reći da naše društvo i naše zajednice pate i urušavaju se upravo zbog nedostatka odluka i zbog pogrešnih odluka, osobito kod duhovnih ljudi? Smijemo li zaključiti da je manjak praktičnih i dobrih odluka posljedica utrnulosti duhovnoga života? Možemo li reći da je nedostatak odluka ili da su loše odluke posljedica posvemašnjega zanemarivanja ovoga procesa koji je opisao sv. Vinko? Možda je tomu ipak tako jer je taj proces kontaminiran velikom bukom zbog koje nema mjesta unutrašnjoj šutnji i sjedinjenju s Bogom, manjkom svijesti o vlastitoj grešnosti, manjkom zahvale Bogu, nedostatkom meditacije i kontemplacije, utrnulošću svijesti o Božjoj prisutnosti; možda sve ono o čemu odlučujemo ne dodiruje naše afektivno područje, pa su nam zbog toga odluke koje donosimo hladne, samosvrhovite, teorijske, teško provedive u praksu. Možda, ako ih donosimo, donosimo ih samo da se zna da postoje, ne mareći za njihovu praktičnu primjenu, jer smo i sami svjesni da nisu prošli kroz sito i rešeto procesa koji preporučuje Svetac. Možda, u konačnici, donosimo duhovne odluke prema svjetovnim, korporativnim, političkim i drugim načelima, ne razlikujući se tako od nevladinih organizacija, etičkih klubova i različitih udruženja. Možda su baš zbog toga i one odluke koje donesemo ili bolje reći, nametnemo, posve neplodne i više nam donose štete i nemira nego napretka i mira. Možda manjak odluka otkriva manjak kompetencija koje se pretpostavljaju za onoga tko ih donosi. Nepošteno je lamentirati zbog loše prakse, a u isto vrijeme izbjegavati donošenje odluka kojima bi se tu praksu moglo promijeniti.
Naše društvo i naše zajednice boluju više od nedonesenih odluka na dobrim i provjerenim temeljima, nego od onih koje su donesene. Manjak dobrih odluka koje su usmjerene praktičnosti ili zanemarivanje donošenja ikakvih odluka otkriva da oni koji bi ih trebali donositi preferiraju čekanje, odlaganje, produljenje, razvlačenje. Nedonošenje odluka izraz je nezainteresiranosti za one radi kojih se odluke donose. Takva je nebriga plod u nekim slučajevima njihove vlastite duhovne, afektivne i moralne nemoći, a u drugim slučajevima plod opijene moći koja bukti ispod plašta poniznosti, ali je prestala mariti za duhovno i vječno. Manjak odluka također je izričaj manjka hrabrosti, a hrabrost bivovanja, što uključuje i donošenje odluka, prema nekim je teolozima, drugo ime za vjeru.
