Živjeti u kršćanskom braku znači staviti božansku ljubav na prvo mjesto i učiniti je mjerom svih ostalih odnosa i odluka. Božanskoj ljubavi pripada prvo mjesto i kada je riječ o supružničkom uzajamnom darivanju tijela, o biološkom začeću i razvoju djeteta u majčinoj utrobi. Dijete ima savršene uvjete za rast i razvoj upravo zahvaljujući uzajamnoj ljubavi roditelja preobraženoj božanskom ljubavlju. Pitanje kontracepcije i pobačaja ne postavlja se u braku u kojemu vlada božanska ljubav i u kome su uzajamna ljubav supružnika i njihovo tjelesno sjedinjenje plod te duhovne ljubavi. No ako se odnosi žive na razini strasti i poradi užitka, onda se lako gubi iz vida da su oni po samoj svojoj naravi u vidu plodnosti i u konačnici u vidu rasta božanske ljubavi.
Stvoritelj duše
Bog je u svojoj mudrosti kršćanskim obiteljima dao Svetu obitelj kako bi, ugledavši se na nju, imali snage da se zaista vole i da prigrle plod svojega jedinstva, sa svim posljedicama. Sveta obitelj ih uči da trebaju poštivati plod koji izravno ovisi o Božjoj mudrosti, a ne prvenstveno o njima samima, jer Bog je taj koji stvara dušu u tom plodu ljudske naravi. Kada bi kršćani imali veću i dublju svijest o potpunoj ovisnosti o Bogu, o svetom savezu Boga s ljudima na djelu prokreacije, majke više ne bi mogle činiti pobačaje i očevi bi ostajali prisutni i vjerni. Vjernost u čuvanju djeteta proizlazi ustvari iz jedne još temeljnije i dublje vjernosti, one između muža i žene. A ta njihova uzajamna vjernost ovisi o njihovoj vjernosti Bogu. Ovisi o Bogu, Stvoritelju njihove duše i duše maloga djeteta koje se ima roditi. Jer do začeća dolazi u prvom redu zahvaljujući Bogu koji djeluje po ljudskoj naravi. Bog je taj koji, poštujući volju supružnika, želi dijete, i koji od supružnika traži da u potpunosti poštuju i vole taj plod Božje i njihove ljubavi.
Sveta obitelj je za sve kršćanske obitelji model koji im omogućava da shvate kvalitetu uzajamnoga odabira muža i žene. Taj slobodni odabir angažira cijeli njihov život i zahtijeva potpunu vjernost, bez ikakve sjene. Jer njihov brak je nešto sveto i nerazdruživo što ih nadilazi i što ovisi o Božjoj mudrosti, a može postati izvorom novoga života. Istinski dar ljudske osobe se ne može ostvariti kao nekakav eksperiment, kao nekakva proba. On angažira cijelu ljudsku osobu i, zato što je osoban, zahtijeva potpunu vjernost i nerazdruživost. Sveta obitelj je dakle model za sve kršćanske obitelji na razini kvalitete ljubavi koja bi trebala postojati između supružnika. Ona je ujedno model svim obiteljima glede vjernosti u odgovornosti, jer na supružnicima je da djetetu omoguće da živi u okruženju ispunjenom ljubavlju. Sveta obitelj nam omogućava da lakše shvatimo da otajstvo plodnosti pripada Božjoj mudrosti i da je božanska ljubav između supružnika jedinstvena i nezamjenjiva. Bog hoće da ta njegova ljubav bude mjera bračnoga jedinstva.
Božji dar obitelji
Bog se pobrinuo za sve detalje Isusova rođenja. Siromaštvo, radost i intima Božića nas uče što bi trebalo predstavljati djetetovo rođenje i da pritom siromaštvo, za razliku od bogatstva, često omogućava još topliji, još ljudskiji doček, i da je to ono bitno. Malo nakon Isusova rođenja uslijedio je dolazak pastira. Time nas Bog uči da, iako dijete pripada roditeljima, iako je njima dano, ono je ujedno Božji dar Crkvi. Zato ga roditelji, a osobito majka, ne smiju prisvajati, ne smiju biti posesivni. Dijete je Božji dar obitelji i svima onima koji ga okružuju. Josip i Marija su znali očuvati jedinstvenu obiteljsku toplinu, a ujedno su znali biti otvoreni svima onima koji su s radošću prihvaćali jedno novo rođenje kao dar i njima samima. Kad se dijete rodi u kršćanskoj obitelji, ono se po sakramentu krštenja rađa za cijelu Crkvu, i po Crkvi za cijelo čovječanstvo. Ta otvorenost velikoj obitelji, kakva Crkva jest, razvija i uvećava ljubav, dok je sebična ljubomora umanjuje i ostavlja posljedice na djetetu. Nakon pastira, Dijete Isusa su pohodili i mudraci. Njihov posjet nas uči da je dijete s jedne strane dano cijelom čovječanstvu, dok ga je, s druge strane, potrebno zaštititi od napada ljubomore. Potrebno je da obitelj bude jaka kako bi odgovorila na sve moguće napade, na svim razinama. Iako je dijete dano čovječanstvu, ono ga nažalost ne prima uvijek na način na koji bi trebalo. Zato roditelji trebaju preuzeti odgovornost da zaštite dijete.
Majka neće postati posesivna ako nastavi vjerno voljeti svoje dijete i ako djetetov rast i razvoj pretpostavi vlastitoj sreći. Majčinski odgoj jedna je vrsta služenja koje zahtijeva neprestanu prisutnost, pažnju i predanost. On se u prvom redu tiče buđenja kreposti: poslušnosti, umjerenosti, jakosti, pravednosti, pouzdanja i svih ostalih moralnih kreposti. Očinski odgoj ima za uzor način na koji je Josip poučio Isusa stolarskom zanatu. Učenje zanata je nešto muževno i veliko jer će djetetu jednoga dana omogućiti da može živjeti od vlastitoga rada. Važno nam je i zbog toga što uključuje dimenziju učenja služenja alatima. Danas, kada su oruđa postala sofisticirana i jako usavršena, ona uvijek riskiraju da čovjeka uvedu u ropstvo. Josip je tu kako bi podsjetio očeve da im ljudsko dostojanstvo zabranjuje da ikada postanu robovima oruđa, da im služe, umjesto ona nama. Sveta obitelj nam pomaže da razumijemo i da je obitelj mjesto odgoja za žalosna otajstva. U obitelji se rađamo, ali i umiremo, doživljavamo uspone, kao i padove, primamo i dobro i zlo. Marija i Josip su znali sve prihvatiti iz Božje ruke, čak i ono što nisu razumjeli i što im se možda činilo protivnim Božjim obećanjima. Marija nije odbila mač boli koji joj je probio dušu, a koji joj je bio prorokovan prilikom radosnih otajstava. Jer radosna otajstva su usmjerena na žalosna, a žalosna otajstva su za nas put do onih slavnih. Siromaštvo i radost božićne noći vrlo brzo poprimaju crte siromaštva i žalosti zbog pomora nevine dječice i bijega u Egipat. Božanska mudrost služi se bolnim i teškim zbiljama kako bi nam objavila i prenijela ljubav, božansku ljubav koja omogućava da milost dosegne jedinstvenu dubinu. Značenje križa, muke, žrtve tvori dio kršćanskoga odgoja. Bijeg u ružičasti Disney svijet nije rješenje, već se ono postiže strpljivim roditeljskim odgojem u kršćanskoj askezi koja će jednoga dana dosegnuti svu svoju veličinu kada Isus i naše dijete ujedini sa svojim križem. Patnja, tuga, bol služe za rast božanske ljubavi, po čemu se bitno razlikuju od dolorizma. Majčinski odgoj treba djetetu omogućiti da shvati veličinu ujedinjenja s Kristovom mukom. Kada Bog dozvoli da doživimo patnju, za nas je to prilika da otkrijemo kako naše patnje ujedinjene s Kristovim križem sadrže nešto pozitivnoga, sve do smrti prikazane iz ljubavi. Kršćani na smrt gledaju posve različito od pogana jer ona za nas predstavlja ulazak u jedno novo otajstvo: u slavno otajstvo pobjede božanske ljubavi nad svakom smrću, nad svakim zlom. I tome kršćanski roditelji trebaju poučiti svoju djecu. Upravo poput Marije koju nam je Isus dao za Majku u trenutku kada je stajala podno njegova križa.