Pričala mi je kako je sveta Tereza od Lisieuxa patila od sličnih tegoba koje su mene mučile – tjeskoba, melankoličnost, osjećaj nedovoljnosti, pretjerani strah od Božje kazne i sumnja u oprost. Stavila je malu sliku mlade Tereze u karmelićanskom habitu na moje krilo i potiho izišla. Poput sestre Rosario, Tereza me je „gledala” jednakom ljubavlju i razumijevanjem. Osjetila sam da je na neki mističan način njezin duh bio jednako prisutan i stvaran kao i sestrin. Umjesto savjeta i liste onoga što bi „trebala raditi” da budem bolje primila sam saslušanje i tišinu. Prisutnost, pažnja i neosuđujuća podrška bili su lijek za moje tegobe. Kao i kod svakoga lijeka koji iscjeljuje duboke bolesti, tada sam mogla uzeti samo kap. Trebalo je dugo vremena da kap po kap promijeni moje stanje, no već sam s prvom tom kapi započela put prema emotivnom, mentalnom i duhovnom ozdravljenju.
Tišina susreta
Kad su se vrata kapelice zatvorila iza sestre Rosario, sklopila sam oči i rekla sama sebi: sve je u redu. Umjesto da sama sebe korim, hranim osjećaj krivnje što sam se našla u toj situaciji i mrzim dio sebe koji nije emotivno jači, dopustila sam svojim osjećajima da budu ono što jesu. Pokušala sam, bez osude i kritiziranja ponoviti riječi potvrde: sve je u redu. Za iscjeljenje emotivnih boli treba vremena. Dostojna si ljubavi, milosti i podrške. Bog te voli. Ja te volim. Usredotočila sam pažnju na disanje i zrak koji mi je ispunjavao pluća i nosio kisik do svake stanice moga tijela trudeći se da izbjegnem ogromni nalet suza i težinu u grudima.
Kako se ritam moga disanja usporavao tako se bol ublažavala, a misli koje su do malo prije u mojoj glavi zvučale poput buke tržnice u podne, postupno su utihnule. Nakon nekoliko minuta našla sam se u tišini u kojoj nije bilo ničega, a koja bila ispunjena beskonačnim potencijalom svega. Tišina u kojoj ego koji je programiran da analizira svaku našu pojavu, osjećaj i svako djelo, i prema njima definira vrijednost našega bitka, konačno ušuti – poput računala koji napokon isključimo ili ga barem stavimo u status spavanja. Tišina u kojoj se susretnemo s Bogom, Stvoriteljem neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, u kojoj smo slobodni od uskih nadzora i strahova. Tišina u kojoj ne govorimo nego slušamo – ona za koju je sveta Tereza od Kalkute rekla da u njoj ne moli i ne čuje Božji glas, nego sluša Boga kako sluša nju. Tišina koja za mnoge nije ugodna, jer se u njoj suočimo s istinom i stvarnošću – puno drukčijom od svakidašnjice ispunjene neprekidnim distrakcijama i stimulacijama.
Sjetila sam se toga događaja prije nekoliko dana, u trenutku koji naizgled nije imao nikakve veze sa svecima, depresijama i emotivnim bolima. Devedesetogodišnji glumac William Shatner vratio se s kratkoga leta u svemir i uzbuđeno opisao svoje iskustvo. Ispričao je kako je svaku minutu proveo prilijepljen za prozorsko staklo. „U jednom trenutku, s jedne strane je mrak i smrt. Kad pogledamo dolje na Zemlju, tamo je život i sve što daje život.” Gledala sam video njegova emotivnoga dojma o značaju tankoga sloja plavoga ozona i ogromnosti, prostranosti mraka. Svidjelo mi se što je glumac, oslobođen obaveze da prikuplja znanstvene podatke ili upravlja suborbitalnom letjelicom, mogao biti potpuno otvoren i prisutan mističnom aspektu leta. U njegovim riječima osjetila sam ljubav prema životu i zahvalnost za naš mali planet. No mene je više zaintrigirao njegov komentar o „ružnom beživotnom mraku”.
Tanki plavi omotač omogućava život kakvoga mi poznajemo iz naše ljudske perspektive. Astronomkinja Jill Tarter objasnila je u jednom podcast razgovoru (‘On Being s Kristom Tippett’) ograničenja našega zemljanog pristupa univerzumu. „Instrumenti kojima tražimo evidenciju inteligencije i mogućnosti života u svemiru, bazirani na definiciji života koji mi prepoznajemo kao život”, rekla je. Kao što tranzistor koji je baždiran za radiovalove ne može primiti svjetlosne impulse, tako naša inteligencija i instrumenti ne mogu uloviti signale nekoga sasvim drugoga oblika života. Ljudski razum će zauvijek biti ograničen definicijama koje shvaća i objašnjava prema podacima, instrumentima i alatima koje posjeduje. Plavi obruč ozona će uvijek značiti mogućnost života baziranoga na nama poznatim kemijskim elementima, a mrak nedostatak života u nama poznatom obliku.
Tišinom svjedočiti
Na sličan način, mističnost duhovnoga svijeta, onoga „nevidljivog” iz molitve „svega vidljivoga i nevidljivoga” ostaje neobjašnjiv. Nismo još pronašli instrumente kojim da ga interpretiramo pa ga se često bojimo ili ga ignoriramo. Čini nam se da je sve što je izvan stvarnosti u kojoj fizički živimo, poput Shatnerova opisa svemira „mračno i beživotno”.
A opet, u tom mraku događa se neizmjerno puno aktivnosti, izmjena energija, stalno kretanje planeta, eksplozija zvijezda i stvaranja novih sustava. U tom mraku gori Sunce koje našem plavom obruču ozona pruža uvjete za život kakvoga prepoznajemo. Tek kad nas suborbitalne letjelice ili životne situacije lansiraju u taj mrak iz kojega uvidimo i osjetimo krhkost fizičkoga života, pitamo se je li on zaista beživotan i prazan.
Razgovor sa sestrom Rosario i razdoblje moga života prije dvadesetak godina bio je za mene sličan „izlet” do ruba beznađa i mraka. Plutala sam u vakuumu bezvoljnosti, depresije i anksioznosti. Žudila sam za plavim obručem koji daje život. Kap lijeka koju mi je sestra Rosario tada pružila bila je poput prozora kroz koji sam dobila uvid u svoju krhkost s jedne strane i „mračnu noć duše” s druge. Mistična prisutnost Ljubavi i milosti, Božja prisutnost (i prisutnost svetaca i duša) koju nisam mogla objasniti nego samo osjetiti u tišini, promijenile su moj stav prema tuzi, emotivnoj boli, strahovima, sumnji i osjećaju nedovoljnosti. Duhovna spoznaja života u kojem je sve objedinjeno: lakoća življenja i bol, svjetlost i mrak, radost i tuga, može nam biti poput instrumenta kojim ćemo interpretirati patnju kao signal na putu prema iscjeljenju i rastu u ljubavi. Inače ćemo biti zaglavljeni u ograničenim definicijama ego-baziranih slika „dobroga života” i vidjeti emotivnu bol kao mračni, neprihvatljivi i sramotni dio života.
Na jednak način, dokle god se nalazimo u koži u kojoj smo se rodili, ne možemo živjeti samo u duhovnom svijetu – ili se prepustiti patnji kao svetinji koja će nas otkupiti. Bez fizičkoga života, bez zdrave doze prizemljenja, odlutali bismo poput astronauta koji se otkačio od kapsule. Kako je divno kad jedni drugima možemo biti suputnici koji će s pažnjom i prisutnošću pružiti ponekad tišinu, a ponekad poziv na ručak i zabavu. Koji razumiju a ne sude, koji će nam znati dati kapljicu lijeka umjesto forsiranja cijele boce i reći Bog te voli i ja te volim kad nam je najpotrebnije znati da nismo sami. Suputnici koji će poput svetaca tišinom svjedočiti o vjeri i punini života u Kristu.
