Ne pij vodu sam!
Stada slonova idu i ona se moraju napiti.
Ne pij vodu sam!
Jata ptica slijeću i ona se moraju napiti.
Ne pij vodu sam!
I žabe i crvi i vodozemci naokolo također se moraj pošteno napiti.
Ne pij vodu sam!
Pošto i trava morska i sve trave uzvodno od vode koju piješ također se moraju pošteno napiti.
Ne pij vodu sam!
Nemoj jesti sam!
Lavovi gladni idu i oni se moraju najesti.
Nemoj jesti sam!
Skakavci gle slijeću i oni se moraju najesti.
Nemoj jesti sam!
I gusjenice i svi hrčci uokolo također se moraju pošteno najesti.
Nemoj jesti sam!
Pošto i moljci mračni i svi crvi mračniji od mraka koji jedeš također se moraju najesti.
Još uvijek
više imaš ti!
(Iz zbirke Prije tebe ničega, 1968.)
Ilija Ladin rođen je 1929. u selu Stratinska kod Banje Luke. Pravo prezime mu je Kozić. Ladinom se prozvao po ocu Ladi. Jedan je od posljednjih boema. Kasno je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u Travniku, Zagrebu i Banjoj Luci. Odrastao je u poslijeratnom siromaštvu i jadu, vazda ovisan o tuđoj dobroti. Završio je romanistiku, a zatim je kroz cijeli svoj radni vijek predavao francuski i latinski jezik, uglavnom po seoskim školama Bosne i Hercegovine i na „određeno vrijeme”. Jednom je tako bio bez posla, a u nekoj školi iznad Kaknja tražili su nastavnika njemačkog jezika. Javio se i zatajio da ne zna ni jedne njemačke riječi, niti je ikada učio taj jezik. Primili su ga, nakon čega je on, zajedno sa svojim đacima, učio njemački i bio im dobar učitelj.
Umro je 23. listopada 2001. u sarajevskome domu staraca. Dvije ili tri godine ranije, nakon jednog neurološkog ispada, naglo je zaboravio sve. Nije pamtio ni to da je ikada bio pjesnik.
