Pored vrlo čestog simbola križa, te raznoliko predstavljenog lika Krista, najčešće se javljaju patroni, tj. svetci zaštitnici pojedinih gradova ili država. Oni su obično popraćeni natpisom na latinskom jeziku, dok se na drugoj strani novca nalaze različiti prikazi, vezani za određenog vladara, zemlju ili pak neki simbol.
Jedan od najranijih srodnih primjera pripada ipak razdoblju kasne antike, i na njemu je prikazana Helena, majka Konstantina Velikog, rimskog cara koji je 313. godine izdao čuveni Milanski edikt, uredbu kojom je kršćanstvo izjednačeno s drugim religijama u Carstvu. Prema vjerovanju, Helena je otkrila ostatke križa na kojem je Krist bio razapet, te se kasnije počela slaviti kao zaštitnica kršćana, ali i zaštitnica arheologa. Na novcu se prikazuje profano, kao carica s dijademom na glavi. Prvi pravi kršćanski motivi se pak javljaju na bizantskom novcu, gdje je na prednjoj strani prikazan car, sam ili sa suvladarom, dok se na stražnjoj strani prikazuju križ, kristogram ili Kristovo poprsje. Ti su prikazi zamijenili rimsku mitologiju, koja je bila zastupljena ispočetka, te su se vrlo često prikazivali Viktorija ili personifikacija Rima i Konstantinopola.
„Slavonski banovac”
Kršćanski motivi u potpunosti prevladavaju u razdoblju Srednjeg vijeka, te se gotovo isključivo na novcima javljaju motivi križa ili kristograma. Primjerice tako, novac Karla Velikog (768. – 814.) ima prikaz križa i carevo ime na prednjoj strani. Također, pape kuju svoj novac počevši od 8. stoljeća, a koji redovno sadrži kršćanske motive. Iznimno je čest i lik Krista, koji može biti prikazan u poprsju, stojeći ili u mandorli ili pak kako sjedi na prijestolju i blagoslivlja. Takve motive nalazimo na novcima diljem srednjovjekovne Europe, pa tako i u našoj okolini.
Prvi novci koje su samostalno kovali bosanski vladari javljaju se početkom 14. stoljeća, za vrijeme banova Šubića Bribirskih. Novac kuje i ban Stjepan II. Kotromanić, što je nastavio i njegov nasljednik ban Tvrtko, kasnije i kralj Tvrtko I. Kotromanić. Glavni motiv koji se javlja na prednjoj strani kraljevskog novca je grb dinastije Kotromanića, dok je na stražnjoj lik sv. Grgura Nazijanskog, odnosno sv. Grgura pape na kasnijim novcima. Na području južne Ugarske, sjeverne Hrvatske i u nekim dijelovima sjeverne Bosne u 13. i 14. stoljeću koristio se dinar, poznat pod imenom „Slavonski banovac”. Na prednjoj je strani predstavljen grb Slavonije (kuna u trku između dvije rijeke simbolički predstavljene s dvije zvijezde), a na stražnjoj dvostruki križ s dvije okrunjene glave (hrvatsko-ugarski zajednički kralj, te herceg ili dux). Ne zna se točna godina početka kovanja novca u Dubrovniku, ali se prema nekim arhivskim podatcima zna da je to bilo krajem 13. stoljeća. Kovao se bakreni (minca, poludinarić, soldo) i srebrni novac (dinar, dinarić, artiluk, perpera, poluperpera, škuda, poluškuda, dukat, bradan, vižlin itd.).
Unatoč brojnosti primjeraka i nominala, zajednička osobina gotovo svih dubrovačkih novaca jest prikaz sv. Vlahe, zaštitnika grada (SANCTUS BLASIUS). Novac sa prikazom svetca zaštitnika sv. Dujma se kovao u Splitu od 14. stoljeća, a u dalmatinskim gradovima koji su bili pod mletačkom vlašću, osim lika sv. Marka, prikazivan je i lik patrona: sv. Šimun u Zadru, sv. Mihovil u Šibeniku i sv. Lovro u Trogiru. Kovanje u srednjovjekovnoj Srbiji, tj. Raškoj, kako se tada zvala, moguće je pratiti od prve polovine 13. st. pa do pada pod tursku vlast. Prvi primjerci novca su kovani po uzoru na bizantske traheje, gdje je na prednjoj strani prikazan Krist koji kruni kralja, dok je na stražnjoj poprsje arkanđela Mihovila. Ipak, daleko su poznatiji novci koji su se pojavili nešto kasnije, a koji kao direktan uzor uzimaju mletačke matapane, s karakterističnim prikazom na prednjoj strani – vladar i svetac-zaštitnik vladarske kuće, a na stražnjoj se strani prikazuje Krist na prijestolju, a iznimno rijetko Krist u mandorli.
Kovani novac u svijetu
Samostalno kovanje u Veneciji započinje krajem 12. stoljeća, iako su i u prethodnim stoljećima postojali novci koji su izdavani dok je Venecija bila u sklopu Bizanta. U opticaju su najviše bili zlatni dukati i srebrni matapani, koji imaju gotovo identičan prikaz na prednjoj strani – sv. Marko, zaštitnik grada, predaje vladaru zastavu, uokolo natpis koji uključuje ime dužda. Stražnja strana donosi prikaz Krista, s tom razlikom što je na dukatima prikazan u mandorli, dok na matapanima sjedi na prijestolju.
Od ostalih likova koji se javljaju na novcu, zanimljivo je spomenuti prikaz Bogorodice s djetetom na mađarskim dukatima s početka 16. stoljeća, prikaz sv. Ivana Krstitelja sa florentinskih zlatnika, sv. Petra ili sv. Pavla, koji se jako često javljaju na papinskim novcima i drugih. Ponekad se javljaju i biskupi ili osnivači crkvenih redova, poput sv. Patrika na novcima 17. stoljeća iz Dublina ili sv. Ambroza na milanskim groševima iz 14. i 15. stoljeća.
