23
Dok vagoni prolaznosti odzvanjaju u polumraku,
sva u bijelom pod zvjezdanim plamom ove zimske noći
otvorit ću dušu uhu Neba
i priznati; malena sam, odveć krhka
da se nemiru mora vraćam.
Brige ovijam velom nade i molim
da mi duša o Nebu pjesmom progovori.
Možda jesen ploda neće dati,
možda će šume mukom jutra mahati,
sva u bijelom, sa šeširom na glavi
plesat ću, plesati uz plamičak svijeće
i loviti valove duhovnog mira.
Pod prozorom šumit će kiša,
već sutra Božja ruka rasut će mekoću sunca,
a ja ću s osmijehom loviti ostatke života
i slaviti uz riječi: Hvala ti, živote!
Zahvaljivat ću, zahvaljivati:
Bože, hvala za oči duše, hvala za novi dan,
za priliku, za riječ, za kišobran,
Bože, na svemu Ti hvala.
