Voljni obraćenici jesu oni kod kojih prevladava vlastita volja, napregnutost i vlastiti trud. Dakako, svako obraćenje izričaj je čovjekove slobodne volje, ali u ovoj vrsti obraćenika volja je gotovo jedina i određujuća odrednica njihova obraćenja, a onda i njihova duhovnoga života. Upravo u tomu krije se velika problematika takvih obraćenika, a time i karizmatskih vjernika. U središtu je njihova volja, njihovo djelovanje, njihova moć, a time i njihov ego. Često se događa da su u svojemu prijašnjem životu, prije obraćenja, također tako živjeli, bili su osobe volje, brzoga života, velikih događanja u kojima je uvijek njihov ego igrao najvažniju ulogu. Stoga je obraćenje, nažalost, samo nastavak njihova ohologa, ali sada razočaranoga ega. Taj oholi i razočarani ego, zasićen prijašnjim načinom življenja, sada traži novu razonodu u okviru religioznoga i Crkve. Dakle, u prijašnjem životu to su bile ohole osobe, voljne osobe kontrole, a sada, u religioznom životu, ostaju potpuno iste osobe. To se može lako uočiti u njihovu načinu življenja vjere i duhovnosti. Takvi obraćenici uglavnom teže biti karizmatici gdje će moći neprestano isticati i baviti se svojom voljom, svojim egom. Rado će svjedočiti o svojemu obraćenju, samouvjereno pripovijedati o svojoj prošlosti pred drugima, uživat će u svojemu statusu obraćenika pred običnim vjernicima. Uglavnom će im biti strana liturgija, nju će doživljavati preozbiljnom i dosadnom, teškim teretom za njihovu volju, njihov ego. Radije će se opredjeljivati za sve ono što povlađuje njihov oholi ego: tražit će spektakularna događanja u dvoranama, a ne običnost u običnim crkvama; pretvarat će mise u zabave za vlastiti ego; stalno će nešto novo (spektakularno) izmišljati u svojoj duhovnosti i župama; prije će se oduševljavati za svećenike dobre govornike kod kojih je više naglasak na vlastitom samopredstavljanju (glumi), negoli na poniznom gubljenju u obredu. Tražit će i one zajednice (redovničke, karizmatske) s kojima će se i dalje osjećati posebnima spram običnoga vjerničkog puka. Ili će pak ulaziti u neke nekarizmatske zajednice, nekakve tajne zajednice, bitno je da su posebne (!), koje će im davati osjećaj (političke i društvene) moći i važnosti. Gdje god se pojave, širit će oko sebe oblak vlastitoga značenja, a recimo i to, i oholosti.
Drugi su pak obraćenici, vjernici samopredajni. Njihovo obraćenje nije nastalo zbog njihove jake, nego slabe volje. Nije izričaj njihova truda i napetosti, nego predanosti i opuštenosti. Takvi su obraćenici slabi i znaju da svoju jakost ne duguju sebi, nego zahvaćenosti, otetosti koja ne dolazi od njih, nego od Boga. Oni znaju da je njihova jakost njihova slabost, kako piše Pavao (2 Kor 12,10). Zato takvi vjernici traže običnost svakodnevnoga življenja vjere i duhovnosti. Sebe uopće ne doživljavaju posebnima, neobičnima. Odustaju od svakoga govora o sebi. Strano im je svjedočiti svoju vjeru, pripovijedati o svojemu obraćenju, o svojoj prošlosti. To će učiniti jedino ako ih na to netko doslovno prisili, zbog većega dobra. To su osobe koje će, poput Pavla „otići u Arabiju” (Gal 1,17), prvo zašutjeti, a ne se odmah razmetati svojim iskustvima i posebnostima. Ne stavljaju svoju volju, svoj ego u središte pa nemaju nikakvih poteškoća s onim što ih nadilazi, što je drukčije i suprotno od njih, što je zahtjevno i ozbiljno za njihov ego, bilo u liturgiji, bilo u običnosti svakodnevnoga življenja vjere u župi, u zajednici, u seoskoj crkvi. Oko sebe ne šire oblik vlastite posebnosti i značaja, nego samozatajnosti i poniznosti, uvijek govore radije o drugomu, nego o sebi! Ni po čemu se ne razlikuju od ostalih. Krajnje su neprimjetni i skriveni, a primjetni i otkriveni samo onima koji isto tako samopredajno žive svoju vjeru, u poniznosti i opuštenosti. Ne vole glumatati oko oltara, mrski su im „vješti govornici”. Ne raduju se slatkorječivim govorima, nego jednostavnosti življenja vjere i duhovnosti. Znaju da se Boga treba ljubiti, ali uvijek u strahu i trepetu zbog vlastite nedostojnosti.
Prvi obraćenici, karizmatici danas su preplavili Crkvu, oni su jaki i goropadni te predstavljaju jaku Crkvu, ali je zapravo čine slabom jer to nije Kristova Crkva. Drugi su neprimjetni i nepopularni. Oni su slabi, ali Crkvu čine jakom jer Kristova je Crkva jaka onda kada je slaba.
