U novije vrijeme svjedoci smo odbacivanja ili nijekanja onoga što pripada zapadnoj kulturi, civilizaciji, tradiciji, religiji… Novost je da te vrijednosti preziru i odbacuju oni koji su dio toga kulturno-civilizacijskog kruga. Ne radi se o kritičkom odnosu prema vrijednostima, nego o agresivnom odbijanju i demoniziranju. Riječ je o radikalno lijevim pokretima koji u zapadnoj civilizaciji gledaju uzročnika svega zla u povijesti i smatraju se pozvanima da je „očiste” od njezinih simbola. Pritom oni ciljano zaobilaze pozitivne vrijednosti. Naime, u okrilju zapadne civilizacije nastalo je sve ono na čemu počiva moderni svijet: znanstvena i tehnološka otkrića, umjetnost, demokracija, građanska prava… Pogrešno je sve gledati kroz kolonijalizam, rasizam, te zbog toga, među ostalim, dovoditi u pitanje i spomeničku baštinu. Tako su na udar „popravljača” povijesti dospjele monumentalne skulpture Meštrovićevih „Indijanaca” u Chicagu, spomenik franjevcu sv. Juniperu Serra (18. st.), osnivaču dvadesetak misija u Kaliforniji i utemeljitelju velikih gradova franjevačkih imena: Los Angeles, San Francisco, San Diego, Santa Clara… Čak su na rušilačkom udaru i spomenici prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona, osnivača SAD-a, i Kristofora Kolumba, otkrivača Novog svijeta, i mnogi drugi.
Aktivistička tolerancija
U kontekstu američkoga kipoborstva razmotrit ćemo slučaj murala u londonskoj Galeriji Tate. U prostranom restoranu Galerije u podrumskom prostoru, mladom slikaru Rexu Whistleru povjereno je da načini mural, tj. da oslika četiri velika zida restorana. Nakon osamnaest mjeseci rada djelo je dovršeno i svečano otkriveno koncem 1927. Nazvano je u U potjeri za rijetkom divljači. Tijekom sljedećih gotovo osamdeset godina gosti su uživali u ugodno oslikanom prostoru restorana. A onda se nešto promijenilo. Potkraj 2020. objavljeno je da se Whistlerov restoran trajno zatvara s obrazloženjem da su stigle pritužbe na sadržaj murala. Iz uprave Galerije detaljno su pregledali zidove i objavili da su u Etičkom odboru „jednoglasni u procjeni da su prizori na muralu uvredljivi”. Na njemu je jedna scena kako bjelkinja povlači crnačko dijete koje je vjerojatno rob. Riječ je o dva sitna lika (desetak centimetara) na ogromnom muralu koji su bili nezapaženi dok ih nisu dohvatili aktivisti antirasizma. Jedan je otužno objavio da do tada nije ni znao za taj „podrumski restoran bijelih šovinista”. Tipično aktivistički – „tolerantno”! Pokrenuta je internetska peticija za uklanjanje slike ili zatvaranje restorana. Iako bi Galerija trebala biti čuvar baštine, njezina uprava je popustila pred histerijom poluinformiranih aktivista. Slikar nije imao nikakve veze s rasizmom, niti s kakvom politikom, a poginuo je kao dragovoljac u borbi protiv nacizma na ratištu u Normandiji s tek 39 godina (1944). No nije bilo nikoga da se ispriječi pred huškačkom akcijom onih koji preziru vlastito kulturno nasljeđe i spremni su oklevetati velikoga slikara, o čemu, u širem kontekstu, kritički piše britanski publicist Douglas Murray. Stvoreno je takvo ozračje u kome je trebalo imati hrabrosti te se suprotstaviti „čistačima” kulture! Upravi Galerije Tate toga je nedostajalo; pribojavali su se će ih proglasiti rasistima, a to bi ih egzistencijalno ugrozilo u okviru opake kulture otkazivanja (cancel culture).
Slučaj londonske Galerije nije iznimka. Imamo nešto raniji primjer iz Nizozemske. U Utrechtu je sredinom prosinca 2018. otvorena velika izložba talijanskoga slikara Caravaggia (1571–1610), začetnika baroknoga slikarstva, pod nazivom „Utrecht, Caravaggio i Europa”. Bilo je u planu da se u reprodukcijama i muralima u promotivne svrhe izvede Caravaggiov „Sv. Jeronim u meditaciji” iz samostana Montserrat kod Barcelone, i „Polaganje Krista u grob” iz vatikanskih muzeja. Taj plan zaustavila su dva gradska zastupnika turske provenijencije. Oni su se pismom obratili na 45 gradskih vijećnika i gradonačelnika, u kojemu su naveli da nije prihvatljivo gradskim novcem „financirati kršćansku umjetnost”. „Progresivna” većina vijećnika je promptno usvojila prigovor, i pritom su se čak i ispričali jer da „nikoga nisu htjeli uvrijediti”, što znači da umjetnost može vrijeđati manjinske pripadnike druge kulture! Potop zdravoga razuma!
Ovakav odnos prema Whistleru, pa donekle i Caravaggiu, podsjeća na poznatu akciju uperenu protiv djelā avangardne umjetnosti (1937), kada su nacisti zaplijenili tisuće umjetnina iz njemačkih galerija i privatnih zbirki, proglasivši ih izopačenom umjetnošću (Entartete Kunst). Priredili su izložbu s ciljem da o tome upoznaju javnost. Dio su zaplijenjenih umjetnina rasprodali u inozemstvu, a dio, oko pet tisuća, na kraju akcije spalili u Berlinu (1939). Na listi su bila djela vrhunskih slikara i kipara: Edvard Munch, Ernst Barlach, Franz Marc, Vasilij Kandinski, Paul Klee, Marc Chagall… Povrh svega bilo im je zabranjeno javno djelovanje. To podsjeća danas na kulturu otkazivanja, primjerice poziv na bojkot djelā svjetski poznate britanske književnice J. K. Rowling, autorice Harryja Pottera, zbog njezinih stavova o rodnoj ideologiji.
Prijezir vlastitih vrijednosti
Kako se antirasisti „neoprezno” preobraze u notorne rasiste, pokazuje primjer Studentskog vijeća Humboldtova sveučilišta u Berlinu. Ono je objavilo oglas za radno mjesto „antidiskriminacijskog savjetnika” u kojem se od bijelaca zahtijeva da ostanu suzdržani: „Molimo bijelce da se ne prijavljuju na ovaj natječaj”(!). Iz stranke kancelarke A. Merkel odmah su zatražili od rektora Sveučilišta da se makne taj oglas s interneta, što je i učinjeno. Tako se stvara novo lice rasizma!
Ideologija prijezira svega zapadnog proširuje se i na književnost. Antirasisti u djelima iz dalje prošlosti otkrivaju rasizam. U SAD-u su zatražili da se dramskoga pisca Williama Shakespearea (1564–1616) makne iz školskoga programa i „oslobodi prostor za moderne glasove koji promiču različitost i toleranciju”! Paradoksalno, sami aktivisti ne promiču ni različitost ni toleranciju! To se opaža u svakom njihovu potezu.
Vrhunac „progresivnog” uma je optužba da su i vrtovi u Britaniji rasistički i da ih treba „dekolonizirati” jer je „rasizam usađen u njihov DNK”. Je li to vrh perverzije? Kako dekolonizirati Botanički vrt? Jednostavna preporuka: korigirati natpise, primjerice tekst o šećernoj trski i kaučukovcu izmijeniti u: „povezani su s ropstvom i kolonijalizmom”! Blago rečeno, uvreda zdrave pameti! Sjetih se velikoga Šumskog arboretuma u Weinheimu (Exotenwald) u Njemačkoj koji se prostire na 60 hektara, a postoji već 150 godina! Radi se o stablima iz cijeloga svijeta. Atrakcija za brojne posjetitelje! Srećom, još se nisu probudila antikolonijalna i antirasistička njuškala pa da krenu u „dekolonizaciju” – a valjda i neće!?
Prijezir vrijednosti vlastite civilizacije i kulture iščitava se i iz reakcija intelektualaca na terorističke napade arapskih migranata, u vrijeme kada su u Parizu spalili tisuće auta, ali i škola, vrtića, bolnica… To besprimjerno nasilništvo, glasni dio zapadnih „progresivnih” intelektualaca objašnjavao je socijalnim problemima, nezaposlenošću i marginalizacijom migranata. Tipična ljevičarska relativizacija zločina! Ipak ima, premda nevelik broj, onih koji nastupaju protivno glavnoj struji lijevog aktivizma i pomodnoj političkoj korektnosti. Riječ je o dvojici francuskih filozofa: Alainu Finkielkrautu i Andréu Glucksmannu. Zbog njihovih stavova „progresivci” su ih nazvali „neoreakcionarima” optužujući ih, razumije se, za rasizam. Finkielkraut jasno kaže da je glavni uzrok i pokretač toga nasilja, spominjući primjer ubojstva redatelja Thea van Gogha, „mržnja protiv zapadnog društva”. Pita se: „Zašto pale dječje vrtiće, školske autobuse, ubijaju umirovljenike […]. To je pravi pogrom vrijednosti protiv Republike”. Ima i drugih useljenika (Kinezi, Vijetnamci, Portugalci…) koji nemaju problema s Republikom, kaže Finkielkraut. „Nasilje se nikada ne smije interpretirati kao legitimna reakcija…”, kako to čine u svojim „analizama”, uglavnom oni iz lijevoga ideološkog spektra. Podmetače požara, spremne na ubijanje, tretiraju tek kao buntovnike i revolucionare. „Umjesto da se od njih traži da se stide svojih djela, daje im se legitimitet… Ako Arapin zapali školu, to je onda pobuna. Ako to učini bijelac, onda je to fašizam”, piše Finkielkraut. Slično André Glucksmann o toj vrsti nasilja govori kao o „krajnje eksplozivnoj mješavini mržnje protiv Zapada, protiv Amerike, protiv Izraela i protiv žena. Ta mržnja kulminira u terorističkim djelima ljudi preobraženih u bombe”. Njihovo mišljenje potvrdila su i istraživanja njemačke sociologinje turskoga podrijetla, Neckle Kelek, koja je intervjuirala turske mladiće u školama u Njemačkoj. Kaže da je ostala zapanjena i šokirana „mržnjom protiv Nijemaca, prezirom ‘nevjernika’ i osjećajem vlastite nadmoćnosti”. Sve ovo kazuje o naivnosti političkih struktura u zapadnim zemljama koje su vjerovale u društvenu integraciju došljaka iz islamskih zemalja. Računali su na njihov doprinos društvenom prosperitetu, a oni su sve više postajali sigurnosni problem!
