Početna stranica » U Fojnici obilježena 30. obljetnica ubojstva fojničkih fratara

U Fojnici obilježena 30. obljetnica ubojstva fojničkih fratara

601 pregleda

Svetom misom koju je u ponedjeljak, 13. studenog 2023. u Fojnici predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić obilježena je 30. obljetnica ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića

Tom prigodom nadbiskup Tomo uputio je prigodnu propovijed naslovljenu „Oproštenje je snaga Božja, a sjećanje zakon povijesti” koju prenosimo u cijelosti:

“Kao zajednica Isusovih vjernika, koja se moli milosrdnom Gospodinu i ponizno traži Božji blagoslov da bi mogla ustrajati na putu svjedočenja dobrote i ljubavi prema svim ljudima, ovim Euharistijskim slavljem u crkvi Duha Svetoga i pod njegovim vodstvom sjećamo se svoje pokojne braće fra Nikice i fra Leona, dvojice svjedoka kršćanske vjere, koji su u ovom samostanu ubijeni prije 30 godina. Dok molimo, zahvaljujemo dragom Bogu što ih je, osobito u ona tragična vremena, blagoslovio snagom povjerenja u Božju providnost, obiljem vjernosti i kršćanske hrabrosti da ustraju u vlastitom redovničkom i svećeničkom pozivu kao duhovni pastiri braće i sestara, kojima ih je Crkva poslala. Molimo i sa željom da ih dragi Bog nagradi vječnim životom. Da obojici otvori vrata raja riječima: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Zahvaljujemo Božjoj providnosti također za odlomke iz Svetoga Pisma koje, kao misna čitanja predviđena za današnje Euharistijsko slavlje, daruje nama i svim ostalim katoličkim vjernicima kao podlogu i vodilju za razmatranje.

I.

Početak starozavjetne Knjige Mudrosti, što nam je naviješten (Mudr 1,1-7) kao prvo čitanje, podsjeća na pretpostavke koje su potrebne da bi čovjek posjedovao mudrost. To su pretpostavke koje se odnose na razum, volju, osjećaje i na čovjekov praktičan život.

„Ljubite pravednost!“ (Mudr 1,1), prve su riječi ovoga mudrog spisa, koji u svom nastavku nudi mnoštvo savjeta o tomu na koji način tražiti Boga i kloniti se grijeha i kako živjeti kao pravednik Božji i svjedok Božje pravde.

Prije svega, pojam „pravednost“, kojim započinje ovaj tekst Božje objave, ponajprije znači posvemašnju i trajnu usklađenost čovjekovih misli, volje i djelȃ s Božjim mislima, voljom i djelima. To je Božja želja i savjet, pa čak i zahtjev. I jednako vrijedi za svakoga čovjeka, a posebice za one koji u svojim rukama imaju moć i vlast odlučivati o drugim ljudima.

Onaj tko ljubi pravednost na način kako to savjetuje Božja objava, u poniznosti traži Boga i na njegovu je putu.

Božja riječ, dakle, zapovijeda da se ljubi pravednost i odmah potom kazuje na koji način se to čini te poručuje: „Vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca“ (Mudr 1,1).

Tko na pravedan način misli o Bogu i traži ga u jednostavnosti svoga srca, jednako pravedno će se ponašati prema svakom bratu i sestri i služiti im u jednostavnosti svoga srca.

Bog se daje naći onima koji ga traže na pravi način. Naime, „njega nalaze koji ga ne iskušavaju, i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru“ (Mudr 1,2). Odnosno, Boga nalaze koji su iskreni, plemeniti, odani, koji vole svakoga čovjeka i narod kao što ih Bog voli, koji slijede njegovu pravednost i imaju povjerenje u njega. To čovjeka čini Bogu sličnim, jer u životima takvih ljudi odsijeva i djeluje Božja radost i svjetlost. Odnosno, taj odsjaj i takvo djelovanje od čovjeka čini sliku Božju. A naspram tomu, čovjekove „podmukle misli otuđuju od Boga“ (Mudr 1,3), jer čovjekov grijeh iskušava Svemogućega a posramljuje njegova počinitelja. Naime, Božja mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu koje je podložno grijehu jer prava „mudrost je duh čovjekoljubiv“ (Mudr 1,4).

Zajedno s mudrim piscem iz dalekih vremena vjerujemo da duh Gospodnji ispunja svemir, i on, koji drži sve, također zna i sve što čovjek govori i čini. Zato ne ostaje skriven tko nepravedno govori i čini zlo, jer Gospodin točno ispituje namisli bezbožnikove, a glas njegovih ružnih riječi i njegovih zlih djela ide sve do Gospoda (usp. Mudr 1,7-9).

II.

Veliku nam je milost Gospodin danas također iskazao time što nam je u današnjoj liturgiji poslao odlomak iz Lukina evanđelja, koji sadrži Isusove riječi s dubokom porukom o duhovnoj važnosti i snazi oprosta te pouku o potrebi da se oprosti onomu tko je ugrozio drugoga i nanio mu štetu.

Vrlo je zahtjevno uzdignuti se na razinu Isusova primjera o oprostu i živjeti oprost na način kako to izgovaramo u molitvi koju nas je Isus naučio. To je prije svega stvar vjere. Zato apostoli od Isusa traže da umnoži i ojača njihovu vjeru nakon što im je rekao: „Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu“ (Lk 17,3-4).

Oprostiti drugomu i nikomu ne nanositi bilo koju vrstu nasilja jedan je od temelja kršćanskoga nauka iz praktičnoga morala i osnovno pravilo za konkretan život kršćanskoga vjernika. A glede odnosa oprosta i sjećanja, korisno je, upravo na ovu godišnjicu, sjetiti se riječi pape Ivana Pavla II., koje je namjeravao izreći u sarajevskoj katedrali 1994. godine. Danas u Fojnici mi te riječi posuđujemo i izgovaramo kao svoje u vjeri da nam se oba naša brata s nebesa u tomu rado pridružuju i zajedno s nama poručuju:

„’Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim… .’

Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio, kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’ (Lk 23,34). (…)

Danas želimo moliti (…): ‘opraštamo i tražimo oproštenje’ (…). Bez takvog stava, teško je graditi mir. Nizanje ‘krivnji’ i ‘kazna’ neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda“ (Ivan Pavao II., Propovijed predviđena za Euharistijsko slavlje u Sarajevu a izrečena u Castel Gandolfu 8. rujna 1994.).

III.

Progoni svjedoka Kristovih traju od početka do naših dana. U tom nizu su također fra Nikica i fra Leon, koji su se pridružili brojnim sličnim svjedocima iz prošlosti svoje franjevačke provincije, drugih svećenika naših biskupija, braće redovnika, sestara redovnica i tolikih drugih Kristovih vjernika laika koji su trpjeli zbog svoje vjere, a mnogi i svoje živote za nju položili. Vjerujemo i nadamo se da su to činili iz ljubavi prema Bogu i ljudima i protiv svakoga oblika mržnje.

Davno je rečeno da je narod, koji ne poštuje svoje velikane, sam sebe unaprijed osudio da ostane mali narod. A mogli bismo tu misao primijeniti i na Crkvu. Stoga, naspram takvoj napasti, okupljeni na dan svjedočke smrti svoje pokojne braće, pridružujemo se Crkvi koja poštuje svoje velikane i zahvaljujemo Bogu za njihove primjere dobrih pastira, koji su svoje živote položili služeći duhovnom stadu (usp. Iv 10,15). Ljudi u Crkvi posebno se nadahnjuju na primjerima svetaca. I znademo da se njihov život najprije ispituje ozbiljnim istraživanjem, a moguća svetost potom dokazuje u zahtjevnim crkvenim postupcima. Znademo također da to rade živi članovi Crkve, vođeni jedino razlozima vjere i ponizno. I ne vidim da išta priječi da se, pod tim vidom i na takav način, također u primjeru fojničke Dvojice, krene putom ozbiljnog istraživanja, istinoljubivo i s dubokim povjerenjem u Božju providnost čiju volju unaprijed prihvaćamo.”

(Izvor: KTA BK BiH)