Posthumanizam je suvremeni intelektualni pokret koji se još uvijek razvija i dovodi u pitanje tradicionalno prihvaćene filozofske, antropološke, sociološke i etičke predodžbe o tome što znači biti čovjek. Teorija posthumanizma nastala je u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća, crpeći izvore iz različitih područja, uključujući filozofiju, znanost, književnost i umjetnost. Posljedično, ona obuhvaća širok raspon interdisciplinarnih perspektiva i posljednjih je godina privukla značajnu pozornost – iako je još uvijek daleko od toga da bude „dominantna” suvremena filozofska perspektiva.
Kao filozofski i kulturni pokret, posthumanizam nastoji ispitati evoluirajući odnos između ljudi i tehnologije – njezine navodne koristi koliko i prijeteće zloporabe. Time dovodi u pitanje utvrđene granice ljudskog identiteta. Neka od temeljnih načela posthumanizma uključuju:
- Transhumanizam: Transhumanizam se može zamisliti kao potpodručje posthumanizma koje istražuje poboljšanje ljudskih sposobnosti kroz tehnologiju. Zagovornici transhumanizma vjeruju u potencijal ljudi da nadiđu biološka „ograničenja” kroz napredak u područjima kao što su biotehnologija, nanotehnologija i umjetna inteligencija.
- Postantropocentrizam: Posthumanizam osporava antropocentrično gledište koje ljude stavlja u središte svemira. Sugerira da ljudi ne bi trebali dominirati drugim vrstama ili ekosustavima, zalažući se za drugačiji etički okvir.
- Teorija kiborga: Polazeći od Manifesta kiborga Donne Haraway, posthumanizam prepoznaje sve veću integraciju ljudi i strojeva, što dovodi do pojave kiborga – za dobro ili za zlo. Ova teorija istražuje nejasne granice između čovjeka i stroja, čime dovodi u pitanje biološki orijentirano razumijevanje ljudskog identiteta.
- Kritika dualizma: Posthumanizam ponekad odbacuje tipično dualističko, kartezijansko razmišljanje koje odvaja um i tijelo, ali i ljudsko od neljudskog, te organsko od umjetnog.
Implikacije posthumanizma
Očigledno je da posthumanističke teorije mogu imati duboke implikacije na društvo, etiku i budućnost čovječanstva u cjelini. Neke od ovih implikacija mogu uključivati:
Etičke dileme. Posthumanizam postavlja pitanja o moralnim implikacijamaljudskog poboljšanja, pravima neljudskih entiteta i posljedicama tehnoloških intervencija u našim životima.
Identitet i autentičnost. Dovodi u pitanje koncept autentičnog ljudskog identiteta dok se sve više stapamo s tehnologijom, što dovodi do pitanja o našoj prirodi i individualnosti – tko ili što može biti čovjek?
Ekološki pristup. Posthumanizam ponekad potiče ekološki svjesniji pristup, promičući ideju da bi ljudi trebali biti obzirniji prema svom utjecaju na prirodni svijet.
Društvena i politička transformacija. Konačno, posthumanizam također poziva na preispitivanje društvenih i političkih struktura u svjetlu tehnologije koja se razvija, baveći se pitanjima kao što su privatnost, nadzor i raspodjela resursa.
Katolička perspektiva posthumanizma
Iz katoličke perspektive, posthumanizam zasigurno izaziva važna teološka i etička pitanja. Dok je Katolička crkva uvijek bila otvorena znanstvenom napretku i tehnološkom napretku, ona naglašava važnost moralnih i etičkih smjernica. Neka ključna razmatranja uključuju:
Ljudsko dostojanstvo. Katoličanstvo smatra da svako ljudsko biće posjeduje urođeno dostojanstvo i vrijednost jer je stvoreno na sliku i priliku Božju. Posthumanističke ideje koje dovode u pitanje svetost ljudskog života pretjeranom (ili nepotrebnom) tehnološkom intervencijom trebale bi se promatrati u najmanju ruku s oprezom.
Etička odgovornost. Crkva naglašava odgovornost korištenja tehnologije za poboljšanje čovječanstva i zaštitu ranjivih skupina.Svim etičkim pitanjima koja se odnose na ljudsko unapređenje s jedne strane, i prava neljudskih entiteta s druge strane, treba pristupiti pažljivo.
Upravljanje okolišem. Katolička teološka i filozofska tradicija naglašava našu odgovornost u pogledu Božjeg stvaranja. Dokumenti pape Franje Laudato Si’ i Laudate Deum govore o ovoj temeljnoj brizi. Neka od osnovnih načela posthumanističkog poziva na ekološku svijest u skladu su s ovom perspektivom.
Ukratko, posthumanizam nije homogena škola mišljenja. Naprotiv, to je višestruki pokret koji istražuje razvoj odnosa između ljudi i tehnologije. Ima implikacije na etiku, društvo i okoliš. Katolička perspektiva naglašava važnost ljudskog dostojanstva, etičke odgovornosti i brigu o okolišu u suočavanju s razvojem posthumanizma. U konačnici, dijalog koji je u tijeku između posthumanizma i religijskih tradicija, uključujući katoličanstvo, nudi relativno nov teren za promišljanje i diskurs kojim treba pozorno koračati, piše portal Aleteia.
