Švedski pisac Gustav Torgny Lindgren (1938. – 2017.) našoj je javnosti zasigurno nepoznat autor. Pripada generaciji nadarenih švedskih pisaca među kojima su: Per Olov Enqvist, Sara Lidman i Kerstin Ekman. Zajedničko im je da su svi rođeni 30-ih godina prošloga stoljeća i da svi, osim Kerstin Ekman, potječu iz sjeverne švedske pokrajine Västerbotten, udaljene oko 800 kilometara od Stockholma. Per Olov Enqvist pokrajinu Västerbotten naziva „literarnim čudom s pedeset živućih i etabliranih pisaca koji žive u rijetko naseljenim nastambama sjeverozapadno od grada Skellefteå”. Unatoč tomu što ih je toliki broj, ti pisci su ostali prilično nepoznati čak i europskomu čitateljstvu. Svima im je zajednička izvrsna društvena analiza i društveno-kritička književnost. Motivi, uzroci i namjere njihovih protagonista jače su istaknuti nego u bilo kojemu krimi romanu.
Lindgrenova Bat Šeba ne spada u romane kojima se proslavio. Možda zato što njime literarno domišljato obrađuje već vrlo poznatu biblijsku priču. U posveti djela piše: „Za moju djecu. Ova pripovijest je bila prva koju sam u svome životu čuo. Sada sam je ja ispričao vama.” Ostaje tajna koju je Lindgren ponio sa sobom u grob – zašto mu je baš ta biblijska pripovijest i zašto uopće biblijska ostala tako važna da ju je romaneskno obradio za svoju djecu!
Bat Šeba kao feminističko djelo?
Ovo djelo nikada nije doseglo popularnost njegova romana Put zmije. Recenzija Bat Šebe je vrlo malo, a one uglavnom govore kako se radi o majstorskome prepričavanju (retelling) jedne od najstarijih priča svijeta uz izvanredne sposobnosti mitopoetskih apstrakcija i pomoću uzvišenoga jezika te vrlo jednostavne pripovjedačke tehnike.
Tematika romana je svojevrsni književni anakronizam jer obrađuje jednu vrlo poznatu biblijsku temu u vrijeme (1984.) kada se svijet neumitno udaljava od svega što ima veze sa svijetom Biblije. I doista, kada se Lindgrenov roman uzme u ruke i čita kao puko prepričavanje drevne biblijske priče, čini nam se posve suvišnim te da je sasvim dostatan bio i biblijski izvještaj. Ako ga, međutim, počnemo pozorno čitati, dogodit će se ono što je Publishers Weekly napisao o knjizi – naime, da će čitatelji odmah posegnuti za svojim Biblijama. Učine li to, vrlo brzo će uočiti kako autor tu biblijsku pripovijest i sve njezine aktere dosta drukčije prikazuje nego što to čini izvorni biblijski tekst. I tu se onda neminovno pitamo zašto Lindgren tako postupa.
Recenzenti su uvjereni kako Lindgren koristi narativ povijesnoga revizionizma s feminističkim štihom kako bi Davida uspio prikazati kao osobu kronično slaba i klimava karaktera, a Bat Šebu kao upečatljiva političkoga playera. Ako postoji samo nekolicina bazičnih radnji u životu čovjeka, onda ih biblijska pripovijest o kralju Davidu i Bat Šebi sve sadrži: sirovu strast, seksualno nasilje, incest, fratricid, izdaju, ubojstvo, zavjereništvo, obiteljski ponos, borbu za moć, prepredenost i intrigu, nevinost, odanost, krivnju i kajanje. Kod Lindgrena je Bat Šeba ta koja svoje prste ima gotovo u svim tim radnjama. Dok Biblija Bat Šebu prikazuje kao mladu, naivnu, nevinu, otetu i silovanu ženu kojoj beskrupulozni kralj daje ubiti i muža kako bi je preoteo za sebe, dotle je Lindgren prikazuje kao osvojenu ženu koja nadmudruje i osvaja svoga osvajača. Kako Bat Šeba raste tako se David umanjuje, nestaje, propada. Nekada moćni heroj koji je ubio gorostasa Golijata iz Gata i nadmudrio kralja Šaula te zauzeo kraljevsko prijestolje, sada je sjena samoga sebe: tjelesno, moralno i duhovno oronuo. Bat Šeba je suprotnost. Ona je na kraju sve više ono što je David bio na početku.
Kakav je Bog?
1986. godine Lindgren je za svoju Bat Šebu dobio književnu nagradu Prix Fémina koju dodjeljuje žiri sastavljen isključivo od žena. Roman, dakle, svrstavaju u tip feminističke književnosti. To je po mome mišljenju pogrešno. Sasvim je jasno kako autor nije mogao poznatu biblijsku pripovijest tek prepričati onakvom kakva jest. Gdje bi tu inače bila originalnost njegova djela?! Morao je, dakako, smisliti neku radnju koja bi roman učinila zanimljivim. To je i učinio preko jedne sasvim proizvoljne i time drukčije interpretacije lika Bat Šebe. Ali, pozorno čitanje Lindgrenove Bat Šebe otkriva nam da je u ovome njegovu djelu skrivena jedna tema koja se od početka do konca provlači kao crvena nit, a koju nalazimo i u drugim njegovim djelima, osobito u romanu Put zmije. Budući da je naslov romana u drugim prijevodima skraćen, rijetko tko odmah shvati da je naslov knjige preuzet iz biblijske knjige Mudrih izreka (30,18-19): „Troje mi je nedokučivo, a četvrto ne razumijem: put orlov po nebu, put zmijin po stijeni, put lađin posred mora i put muškarčev djevojci.” U švedskome izvorniku naslov i glasi Put zmijin po stijeni. U samome sadržaju knjige bezbrojne su reminiscencije na Knjigu o Jobu. Starozavjetni pravednik i patnik Job, koji se „hrva” s pitanjem Boga, središte je romana Put zmijin po stijeni.
Stoga je, po mome mišljenju, glavna tema i romana Bat Šeba zapravo Bog, a ne Bat Šeba, kako sam naslov implicira. Temeljno pitanje romana, koje razni akteri uvijek nanovo postavljaju, glasi: Kakav je Gospodin? Već na početku radnje, nakon što David na silu uzima Bat Šebu, njih se dvoje zapliću u razgovor o Bogu, što s obzirom na sam čin silovanja djeluje podosta bizarno. Budući da se David nakon nasilnoga čina počeo moliti, Bat Šeba ga pita: „Kakav je Gospodin? – Poput mene, odgovori kralj David. On je kao ja. A Bat Šeba mišljaše na to kako ju David prije nekoliko trenutaka zamalo nije smrskao u svojoj slijepoj strasti. – Ja ga ipak ne razumijem, reče ona. Pa i ako je ljubav njegova bez granica, ta i sama ljubav je neshvatljiva. – Da, reče kralj David, i ljubav je neshvatljiva. Ljubav je nesigurnost i neizvjesnost. Najgroznija neizvjesnost. – I takav je Gospodin, reče Bat Šeba? – Da, takav je, reče kralj. Takav je on.”
Iako se u romanu pojavljuje cijeli niz drugih vrlo zanimljivih tema poput svetosti, izabranja, predodređenosti i moći, ipak je glavna pozornost cijeloga djela usmjerena na pitanje Boga. Pa i sve te druge teme gravitiraju oko pitanja Boga kao glavne teme. Kada se kralj David susreće s Urijom Hetitom prije nego će aranžirati njegovo ubojstvo i Urija ga pita kakav je Bog, David odgovara: „On je neumoljivi Bog koji nikoga ne poštedi, on je Bog pustinje; u pustinji nam je prišao, pustinjski je to Bog, koji sve pred sobom poruši i sparuši; on je Bog olujnoga pustinjskog vjetra, on u svojoj kosi još ima pijeska.” Ili kada kralj David poražava amonitskoga kralja Hanuma i zapodjene raspravu o njegovu porazu i lažnomu bogu Milkomu, on kaže: „Bog mora biti bog pobjede. Bogovi poraza su idoli.”
Nakon što Davidov sin Abšalom, koji je zaratio protiv svoga oca kako bi mu preoteo kraljevstvo, gubi bitku, baca se u bijeg i kosom se zapliće u granje ostajući tako visjeti, dolazi do posljednje izmjene riječi između njega i vojskovođe Joaba koji će ga pogubiti. U tome presudnom trenutku Abšalom pita Joaba kakav je Bog, a ovaj mu odgovara: „Gospodin je težak, reče on. Naš Bog je najteži u cijelom svemiru. On toliko težine stavlja na te da će ti uskoro kralježnica puknuti. On je uprisutnjenje težine. Jer to bijaše što je Joab vidio na Bogu, njegovu težinu: Bog je rušio kamenje, dovodio ljude do pada, zidove do rušenja, činio da magarci i deve posrću pod čudovišnim težinama, on je puštao da kraljevstva potonu u prah i pepeo. Sve je neprestance pod težinom Božjom bacano ničice.”
Je li Lindgren kao katolički konvertit htio kroz svoje romane pokazati bizarnost protestantskih slika Boga? Ili mu je želja bila da i katolici pitanje Boga ponovno počnu postavljati s onim patosom s kojim su ga evangelici postavljali? Na to pitanje neka odgovori svatko za sebe.
