Među historiografima Bosne Srebrene važno mjesto pripada i fra Ignaciju Strukiću, koji je i rođenjem i životom i djelovanjem najviše bio vezan za kreševski samostan. Rođen je u Kreševu 1860., a umro također u Kreševu 1906. godine. U Kreševu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a teologiju studirao u Ostrogonu. U franjevački red stupio je 1876., a za svećenika zaređen 1883. Bio je između 1883. i 1888. profesor na gimnaziji u Gučoj Gori, meštar novaka u Fojnici, tajnik provincijala (1891–1894) te upravitelj Trećega reda sv. Franje u Sarajevu. U vrijeme obnašanja službe upravitelja Trećega reda djelovao je desetak godina i kao predavač na trgovačkoj, tehničkoj, zanatskoj i višoj djevojačkoj školi u Sarajevu. Tu je također organizirao i socijalnu ustanovu Kruh sv. Ante te bio jedan od utemeljitelja Društva za gradnju crkve sv. Ante.
Bogat stvaralački opus
Potkraj života iz zdravstvenih je razloga putovao u Egipat te tom prilikom posjetio i neka od svetih mjesta u Palestini. Tim povodom objavio je djelo Serafinska Palestina: zabavno štivo za puk kršćanski (Sarajevo, 1899). Putovao je i u Italiju te obišao mjesta vezana za život i djelovanje sv. Franje. Unatoč tome što je živio samo 46 godina, puno je pisao i objavljivao. Osim zasebno objavljenih djela vrijednim je prilozima, većinom povijesne ili vjerskopoučne naravi, surađivao u Srcu Isusovu, Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca, Spomen-knjizi iz Bosne (posvećenoj biskupu Strossmayeru), Franjevačkom glasniku, Serafinskom perivoju, Spomenici fra Grge Martića te u časopisu Hrvatstvo. Neki prilozi objavljeni su mu i posthumno u Kalendaru fra Grge Martića i u časopisu Naša misao. Treba također istaknuti da je Strukić između 1895. i 1901. godine i uređivao Franjevački glasnik. Zasebno su mu, osim spomenute Serafinske Palestine, objavljena djela: Put k savršenosti kršćanskoj ili treći svjetovni red sv. Otca Franje Asižkoga (Zagreb, 1895; drugo izdanje također Zagreb, 1899), Katolička crkva u Bosni (Zagreb, 1902) te Učenik Isusov: poučna i molitvena knjižica za katoličku školsku mladež (Zagreb, 1904). Zasebno je, dakako, objavljeno i najvažnije Strukićevo djelo, na koje se ovdje posebno osvrćem, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana (Sarajevo, 1899). To je djelo pretisnuto u izdanju HKD Napredak iz Kiseljaka 1997. godine. Sadrži poglavlja Kreševo u davnini, Sadašnja varoš Kreševo, Franjevački samostan u davnini, Franjevački samostan od požara g. 1765. do g. 1889., Franjevački samostan u god. 1889. te Župe ovoga samostana.
Povjestničke crtice
Iz Povjestničkih crtica navest ću dva ulomka. Prvi je iz odjeljka pod naslovom Franjevci iz Hercegovine odlaze iz Kreševa. U njemu je riječ o odcjepljenju hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene u vrijeme Barišićeve afere te njihovo napuštanje kreševskoga samostana, iz kojega se inače pastorizirala Hercegovina:
U ovom domaćem metežu zadesi kreševsku redovničku obćinu osjetljiv udarac. Vrli bo sinovi iz Hercegovine, koji se u Kreševu usposobljavahu za uzvišeni svećenički stališ i služahu ne samo u Hercegovini, već u tako zvanoj kuštodiji kreševskoj, svim srcem željahu, da u rodnom svom mjestu podignu samostan i tude usredetočiv sve svoje sile mognu što uspješnije djelovati na vjerskom, materijalnom i kulturnom polju. Valja bo znati, da se je bosanska franjevačka redodržava dielila na tri samostanska okružja (kuštodije): sutješko, fojničko i kreševsko. Hercegovina, osim kotara duvanjskoga, spadaše pod okružje kreševsko, a kotar duvanjski pod okružje fojničko. Hercegovci su dakle želili, da stvore i četvrto okružje u rodnoj svojoj pokrajini. Duša ovoga pokreta bijahu: fra. Nikola Kordić iz Brotnja, koji je više mladeži za redovnički stališ poslao u kreševski samostan, i fra. Angjeo Kraljević. Ovi otci učiniv god. 1840. tajan ugovor sa drugim Hercegovcima, zamoliše sv. Stolicu, da im dozvoli podignuti u Hercegovini novi samostan i crkvu i tim se odieliti od Kreševa. Ova po sebi plemenita namjera Hercegovaca naidje na neke zaprieke, što je bilo posve razumljivo. Ova dioba prije svega je oštećivala teritorij redodržave bosanske. Mislilo bo se na onu Spasiteljevu: „Regnum in se divisum, desolabitur” (kraljevstvo u sebi razdieljeno će propasti). I razlozi uže naravi bijahu tu po sriedi. Samostan kreševski primaše od svojih 8 župa u Hercegovini prihode u žitu, marvi i drugim stvarima, od kojih se namirivaše potrebe samostana. Od svih, čini mi se, morao biti najvažniji razlog – bratska susretljivost i ljubav, u kojoj braća u medjusobnoj zajednici življahu. Sigurno, težak je razstanak nježno ljubećih se duša. Kako je indi moralo boliti braću ove kustodije, pomisliv, da će se razstaviti od onih, s kojima su ih vezali toli srdačni i bratski osjećaji!
„Labor et amor omnia vincunt” (trud i ljubav sve zaprieke predobivaju), tako bilo i ovdje. Sv. stolica na preporuku biskupa Barešića, komu braća iz Hercegovine u razmirici s otcima bosanske redodržave ili bijahu odani ili pri tom zapletaju ne pripadahu ni jednoj stranki, dne 6. veljače god. 1844. dozvoli, da oni u svojoj otačbini mogu podignuti crkvu i samostan. Tko sad veseliji od naših Hercegovaca!
Drugi je ulomak iz odjeljka pod naslovom Smrt fra Andrije Kujundžića. Riječ je o jednom od najviđenijih kreševskih fratara uopće. Po važnosti, ugledu i utjecaju on ide uz bok apostolskih vikara fra Mate Delivića i fra Augustina Botoš-Okića, zatim liječnika fra Petra Mareševića, biskupa i autora Ljetopisa kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića te u svoje doba slavnoga deseteračkog pjesnika fra Grge Martića, koji se, usput rečeno, žestoko protivio odcjepljenju svojih Hercegovaca od Bosne Srebrene i cijeli životni vijek ostao vezan za kreševski samostan.
Predgovor latinskoj gramatici
Kujundžić je u filološkim krugovima osobito poznat po predgovoru latinskoj gramatici svoga subrata fra Stjepana Marijanovića, objavljenoj 1822. godine u Splitu pod naslovom Institutiones grammaticae latinae idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventituis Provincae Bosnae Argentinae compilatae. U tom predgovoru Kujundžić je predložio reformu latiničke grafije poznatu pod imenom „uprave od lipopisanja” ili „Kujundžić-Marijanovićevo lipopisanje”. U tom predgovoru fra Andrija navodi da se na reformiranje latiničke grafije odlučio zato što je u to doba pisanje latinskim slovima bilo drastično neujednačeno, i to „ne samo kod različitih, različito, nego što je gore i žalosnije, kod jednoga istoga ista rieč navodi se upisana”. Oni koji se u ono vrijeme bave pisanjem „kako su od koga vidili onako i pišu, ne pazeći, je li ono dobro ili ne”. Zato fra Andrija nastavlja: „odredio sam najprvo slova, koim ćeš se u Tvomu dilu služiti, zatiem istih slova kratko iztumačenje i uprave lipopisanja prid oči staviti”. U Kujundžićevoj reformi najneobičnije je to što on vokalno r bilježi tako da na slovo a koje piše ispred r kao oznaku vokalnosti bilježi „dva puncta”, npr. särce (=srce). Iz ulomka koji ću navesti vidi se, između ostaloga, da je fra Andrija umro 1873. u 78. godini života te da ga je Strukić i osobno poznavao, izuzetno cijenio te od njega puno naučio:
Zvona, koja se na iztočnoj strani crkve, odkle sviće rumena zora, imala izvjesiti na novom, višem zvoniku, sa milozvučnim svojim glasima bila predteča boljoj budućnosti. Nu radostnih tih vremena ovdje često spominjanomu fra. Andriji ne bješe dano dočekati. Njega Gospodin velika i godinama i zaslugama dne 27. siečnja 1873. pozva na bolji život u 78. godini života.U dobroj mi je još uspomeni divni ovaj starac, koji je do zadnjega daha, ne mogav radi slaba vida u zadnje doba sam čitati, po posebnom štiocu slušao znanstvene radnje i svedjer učio. Liepih nauka jesam primio od te „zavjetne korablje“ (arca testamenti), kojom ga radi duboka nauka i mudrih savjeta, što ih svakomu davaše, nazva odlični jedan član naše redodržave. Njegova je uspomena i u ovom mjestu, komu je moralno i materijalno koristio, neizbrisiva, kao što i u cieloj redodržavi, čije je probitke uviek branio i promicao.
