Prema legendi sv. Valentin bio je biskup u Terniju. Nad njegovim je grobom, izvan zidina Ternija, bila podignuta crkva, a početkom 17. stoljeća sazidana je katedrala u kojoj se čuva njegovo tijelo. U Katoličkoj Crkvi Valentinovo se slavi 14. veljače, a na isti dan proslavljaju ga anglikanci i luteranske Crkve. Smatra se da su tek od 15. stoljeća Valentina počeli štovati kao zaštitnika zaljubljenih parova. Hrvatski mu je narod posvetio nekoliko crkava, a brojne su crkve u kojima postoje slike i oltari sv. Valentina.
Prema legendi koja dolazi s engleskoga govornoga područja sv. Valentin je živio u vrijeme kada je car Klaudije II. naredio da se njegovi vojnici ne smiju ženiti, smatrajući da se kao oženjeni neće predano boriti u ratovima, nego će gledati kako sačuvati život i vratiti se obitelji. Valentin nije htio poštivati ovu odluku te je potajno vjenčavao mlade parove sve dok ga vlasti nisu ulovile, utamničile ga i odrubile mu glavu.
Mučenik Crkve
Rimski martirologij spominje sv. Valentina izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz 8. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog svoje je mudrosti stekao ugled i među poganima te ga je i car Klaudije II. htio upoznati. Valentin je slutio što mu se sprema te je okrijepljen svetim sakramentima došao pred cara koji ga je pokušao nagovoriti da se obrati vjeri u rimske bogove. Valentin mu je dogovorio da je za njega Krist pravi Božji Sin i da nikada to ne bi od njega tražio kad bi barem nešto slutio od Božje slave. Na pitanje što misli o bogovima, odgovorio je da su to demoni na što je sudska skupština tražila njegovu smrt.
Prije smrti Valentin je caru protumačio osnove kršćanske vjere što je potreslo cara. Gradski prefekt ga je optužio da je čarobnjak te je car bojeći se pobune, predao Valentina gradskom upravitelju, a ovaj sucu Asteriju kojega je Valentin obratio na kršćanstvo ozdravivši mu kćer koja je bila slijepa. Stoga ga se Valentina često zaziva i za zdravlje očiju.
Asterije se odmah krstio i uskoro zajedno sa svojom obitelji umire mučeničkom smrću. Gradski je prefekt svećenika Valentina dao istući i naredio je da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikoga. (Antolović, 1998:136-137).
Budući da je izliječio čovjeka koji je bolovao od epilepsije, utječe mu se i za ozdravljenje od te bolesti. U ikonografiji ga prikazuju s pticama, ružama, s djetetom bogaljem ili padavičarom pored noge, kao biskupa koji odbija štovati idola, biskupa kojem odsijecaju glavu, svećenika koji daje vid slijepoj djevojci i slično.
Običaji zaljubljenih
Prema jednoj izreci na Valentinovo i vrapci svadbuju i ostavljaju kolačiće (ostatke svadbene hrane) u dvorišta, pa ih djeca traže. Iako zima toga dana može još uvijek biti oštra, u nekim bi hrvatskim krajevima roditelji ujutro slali bosu djecu u dvorište po crvene čizmice. No, djeca bi samo našla jabuke, slatkiše, kolačiće. Tajna je u tomu da bi zima ostavila trag na njihovim bosim nogama pa bi izgledalo kao da imaju crvene čizme.
Kako je značenje imena svetoga Valentina zdrav (lat. Valentinus ← valens: zdrav; hrv. inačica imena Zdravko), Hrvati vjeruju da sv. Valentin čuva od bolesti, a ponegdje se ovaj dan zabranjuje i ručni rad ili fizički rad. Valentinovo se i kod nas udomaćio kao Dan zaljubljenih. Djevojke i mladići su često znali predviđati o svom budućem odabraniku ili odabranici. Za Svetu Luciju ispisivali bi na najčešće dvanaest papirića imena djevojaka ili mladića, a neki bi jedan ostavili prazan. Do Božića bi svaki dan bacali jedan papirić, a poslije polnoćke bi pogledali posljednji vjerujući da će se vjenčati s osobom čije je ime posljednje ostalo. Ako bi ostao prazni papirić, to je značilo da se u toj godini djevojka ili mladić neće vjenčati. Neke su djevojke za Svetu Luciju postile, vjerujući da će se udati za onoga koga će te noći sanjati.
I dan prije Svetog Tome djevojke bi postile i navečer se mazale mašću odojka zaklanoga za božićnu trpezu i pod voćkom molile svetog Tomu da im se budući muž javi u snu. Uoči Svetog Jure sadile su djevojke dva komada neke biljke koju bi vezali kocima i vjerovale da će se udati na onu stranu na koju se biljka nagne. Kidajući latice ivančice djevojke bi nagađale voli li ih ili ne voli njihov odabranik.
Za Svetog Ivana Krstitelja uzele bi tri čička i svakoga od njih namijenile jednom momku. Izložile bi ih plamenu svitnjaka i ostavile preko noći u vodi. Djevojka je vjerovala da će se udati za mladića kojemu je bio namijenjen cvijet koji je ponovno procvjetao.
Čestitke za Valentinovo u nekim tradicijama ne razmjenjuju samo zaljubljeni, nego i oni koji svojim bližnjima žele sve najljepše. Sveti Valentin je zaštitnik istinske i odgovorne kršćanske ljubavi kojoj je temelj Kristova ljubav i o kakvoj čitamo u Hvalospjevu ljubavi sv. Pavla, svjedočeći da se prava ljubav prema Bogu i bližnjemu ostvaruje u iskrenoj žrtvi i darivanju.
Ruža crvena u Trogiru
Ljubav je tema brojnih književnih djela. Svjetski najpoznatija ljubavna priča je ona o Romeu i Juliji. No, i u hrvatskoj tradiciji postoji priča slična ovoj, a govori o ljubavi Miljenka i Dobrile iz Kaštel Lukšića. Dobrila je bila kći plemićke obitelji Vitturi, a Miljenko je rođen u obitelji Rušinić. Miljenko i Dobrila bili su zaljubljeni, ali zbog obiteljskih svađa morali su se viđati potajno. Kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrilu su stavili pod strogi nadzor, a Miljenka su poslali u Veneciju. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri i starijega trogirskoga plemića. Saznavši za to, Miljenko dolazi iz Venecije i u posljednji trenutak prekida vjenčanje.
Kako bi je kaznio zbog sramote, otac je Dobrilu poslao u trogirski samostan te naručio Miljenkovo ubojstvo koje nije uspjelo jer se Miljenko prerušio u fratra. Miljenko je prognan na Visovac otkuda je preko bolničarke Dobrili slao poruke i dogovorio bijeg. Saznavši za to, roditelji su popustili i dopustili vjenčanje. Nakon vjenčanja Dobrilin otac, ne mogavši obuzdati mržnju, ubije zeta na mostu ispred dvorca. Dobrila je zbog velike tuge izgubila zdrav razum i nedugo potom preminula. Zajedno su pokopani u crkvi svetog Ivana, a nad grobom im stoji natpis u kamenu Pokoj ljubovnikom. O njihovoj ljubavi napisani su roman, opera, kazališna predstava, a klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj snimila je na temu ove tragične ljubavi video spot za pjesmu Ružo crvena.
