Treći sin pisca, izdavača i umjetničkoga kritičara Herberta Reada i Margaret Ludwig, glazbenice njemačkoga, škotskoga, irskoga i talijanskoga podrijetla, Piers Paul Read, taj „ajatolah kršćanstva”, rođen je u Beaconsfieldu 1941. godine. Iako otpočetka izričito katolički romanopisac, njegove su mu knjige – u kojima se bavi problematičnim moralnim izborima, često suprotstavljajući pojedinca eksplicitno ili prešutno zloćudnim društvenim sustavima – osigurale napredak od cijenjene književne figure do favorita mainstreama putem raskošnih TV adaptacija nekih njegovih romana. I dok mu je fikcija bila dobro recenzirana i uživala u solidnoj prodaji, njegovi izleti u nefikciju učinili su ga i bogatim i međunarodno slavnim.
Iako je uvijek išao u crkvu, Read kaže kako je tek 80-ih spoznao i „bio jako iznenađen stvarima u koje smo trebali vjerovati (…) društveno kršćanstvo je umanjilo sakramentalnu stranu stvari”. Davno prije nego što je kardinal Ratzinger postao papa, Read mu se divio jer je „nudio pojas za spašavanje. On me natjerao da shvatim kako ovo alternativno učiteljstvo koje drže neki engleski biskupi i moderni teolozi nije prava vjera.”
Katolička spisateljica Mary Kenny kaže kako je Read „kontrakulturna figura u smislu da bi mnogim katolicima bilo neugodno zvučati tako arhaično. Ali on ima osvježavajuće duboko uvjerenje i na neki se način preselio u prostor G. K. Chestertona kao mudar starješina s dovoljno integriteta da vijori tradicionalnu zastavu.” Sredinom 70-ih njegova ljevičarska politika migrirala je prema glavnoj struji laburističke stranke, no zbog neslaganja sa strankom oko Europe zalagao se za liberale pa je na izborima 1979. godine dao glas gospođi Thatcher: „Iako sam i danas na desnici, moja politika posvuda koleba.”
Njegov roman iz 1968. godine, The Junkers, osvojio je Memorijalnu nagradu „Geoffrey Faber”. Tema je poslijeratna Njemačka: „Htio sam znati kako su ti ljudi, s kojima sam dijelio krv, uspjeli počiniti te užasne stvari tijekom rata.” Na početku karijere Read je napisao niz scenarija za film i televiziju. Ipak, njegova djela su uglavnom u obliku knjige, od fikcije do tradicionalnije narativne strukture sa suvremenim i povijesnim temama, a najnovije djelo Povijest Katoličke crkve ugledalo je svjetlo dana u rujnu 2023. godine.
Read je član Kraljevskoga književnog društva i desetak upravnih tijela sličnih institucija, knjižnica, škola i dobrotvornih ustanova. Godine 1967. vjenčao se s Emily Boothby. Žive u Londonu, imaju četvero djece i šestero unučadi.
Užitak nezakonitosti
Zaprepašten i ponukan činjenicom kako ugledna katolička Djevojačka škola sv. Pavla u Hammersmithu, zapadnome dijelu Londona, koju pohađa i njegova najstarija unuka, nema baš nikakve veze s osobom čije ime nosi jer otvoreno promiče zloćudnu ideologiju feminizma, počinje pisati svoj roman Ženomrzac. „Ironija je da škola nazvana po sv. Pavlu ima etos koji tako radikalno proturječi Apostolovim pogledima na ulogu žene. Ta Djevojačka škola potiče svoje učenice da ‘izađu u svijet’ i ne samo da se izjednače s postignućima muškaraca, već da ih i nadmaše. No, Škola se odjednom našla u velikim problemima kada je deset djevojčica šestoga razreda odlučilo ne samo biti ravnopravne s muškarcima i nadmašiti ih, već biti muškarci, ili, budući da još nisu odrasle, dječaci; ili, ako ne dječaci, onda ‘rodno neutralne’ – drugim riječima, ne-djevojčice”, razmišlja autor. Ono što je osobito zabrinjavajuće u cijeloj priči je opuštenost i neutralnost mjerodavnih, pa i roditelja u vezi s ovakvim reductio ad absurdum feminizma. Škola dopušta djevojčicama koje „istražuju” svoj rodni identitet da nose odjeću za dječake, a imena njihovih novih „dječaka” pojavljuju se na svim školskim popisima. Očigledno, ta Škola nije iznimka jer već stotinjak mješovitih državnih škola u Engleskoj ima rodno neutralne uniforme dopuštajući dječacima da nose suknje, a djevojčicama hlače. „Naravno, čudno je da se takva skupina genetskih idiosinkrazija nalazi u šestome razredu jedne škole. Ali, kako se takvo što nađe u katoličkoj školi kad Crkva posve jasno naučava da nas je Bog pri začeću učinio muškarcem ili ženom?!”
Iako se Crkva suprotstavila modernomu gledištu da se ne smije praviti razlika između muškaraca i žena, napredak feminizma ju je zatekao pa se sada mnogo govori o ređenju žena i njihovim istaknutijim ulogama u Crkvi, što autora osobito smeta. Crkva se udaljila od učenja koje se nalazi u enciklici „Casti Connubii” pape Pija XI., iz 1930. godine. Jasno je dakako da se današnja obrazovana žena osjeća frustrirano zatvorena u domu. Ona ima talente i sposobnosti i želi ih iskoristiti. No, dok je žena na radnome mjestu jednako sposobna kao i muškarac, njezin poseban doprinos ljudskoj sreći je da zauzme „kraljevsko prijestolje na koje ju je evanđelje postavilo u domu” kao suprugu i majku. „Kad bi to bilo jasno djevojčicama uhvaćenima u nemir adolescencije, njihova bi se budućnost kao žena mogla činiti privlačnijom, a manje bi ih željelo biti dječaci.” Nažalost, realnost modernoga života dopušta feminizmu propitivati učenje Crkve jer je preživljavanje obitelji bez druge plaće danas gotovo nemoguće.
Akademik Noel Annan u svojoj knjizi Naše doba iz 1990. godine naziva homoseksualnost mnogih u svojoj generaciji kultom: „Homoseksualnost je imala sav užitak da je nezakonita (…) i sav užitak da će sigurno razbjesniti stariju generaciju.” Takvo je stajalište danas neprihvatljivo. No, to se nikako ne bi moglo reći i za djevojčice koje žele biti dječaci u školi sv. Pavla. „Užitak nezakonitosti i zadovoljstvo što ćete sigurno razbjesniti stariju generaciju?! Nemoguće! Sve je stvar gena. Posve bez obzira na teologiju ili dogmu, mislim da su djeca izuzetno ranjiva i žrtve trijumfa feminizma u smislu da je on djelomično kriv za golemu statistiku raspada brakova i veza. Tvrdim da je odgoj djece važniji od svega drugog i mislim da je ženama vrlo teško ostvariti karijeru i odgajati djecu.”
Stiff upper lip
Više od 30 godina nakon njegova bestselera Oženjeni čovjek (1979.), Read se ponovno osvrće na krizu srednjih godina. Protagonist njegova šesnaestoga romana Ženomrzac je cinik Geoffrey Jomier, umirovljeni odvjetnik iz Hammersmitha koji dane provodi učitavajući svoje dnevnike na memory stick veličine palca. On nije katolik, zapravo, autor se doista potrudio svoga protagonista učiniti što je više moguće protestantskim. Jomier potječe iz hugenotske loze razrijeđene uzastopnim generacijama engleske krvi sve dok u njoj nije bilo ničega francuskog osim imena i ničega kalvinističkog osim povremenoga osjećaja koji je imao pri buđenju – „da je cijeli ljudski rod proklet”.
U središtu romana je posprdno promatrana afera između razvedenoga Jomiera i Judith, također razvedene učiteljice joge u koju se upušta nakon razvoda od nevjerne žene koja sad uživa u većini njihova zajedničkoga bogatstva i ne mari za vanjski izgled, kako to bogati Englezi običavaju, jer njezin novi muž ionako ovisi o njezinu bogatstvu. Gledajući unatrag, Jomier aferu svoje bivše žene stoički podnosi i vidi kao trenutak u kojemu je mogao postati ženomrzac iako je duboko uvjeren da je ljubitelj žena, samo prezire njihovu agresivnu emancipaciju. Mizoginija je samo jedan od kako ih naziva „sedam smrtnih grijeha sekularne države: rasizam, mizoginija, homofobija, elitizam, pušenje, pretilost i vjerska uvjerenja”. Odsutnost posljednjega je ono što ga najviše muči otkako je u Veneciji promatrao vjernike kako hrle na božićnu polnoćku. Jomierov se cinizam topi u iznenadnome susretu s numinoznim koje naglašava ono o čemu se radi u ovome romanu – o čežnji za utjehom u društvu koje je odbacilo vjeru. Read postavlja Jomiera kao svojevrsno utjelovljenje engleske nacije.
Katolički čitatelj može uživati u činjenici da je Readov najmanje katolički roman ispao „najkatoličkiji” od svih njegovih jer je zamišljen kao „ironična optužba popustljivoga društva”. Također pronicavo istražuje načine na koje možemo nenamjerno dopustiti da prošla razočaranja utječu na našu sadašnjost.
