To je zapravo prijevod djela dominikanca Jeronima Panormitanskoga Confessario racolte dai dottori catolici iz 1575. godine. Prva je neobičnost toga djela da nije objavljeno ni bosanicom ni latinicom, nego tzv. crkvenom ćirilicom, koja u to vrijeme nije bila uobičajena u Bosni. Druga je osobitost toga djela da ga je objavio Zbor za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide), i to o svom trošku. Sljedeća osobitost i neobičnost vezana za to djelo jest činjenica da se ni ono ni njezin autor poslije godine 1630. ne spominju ni u jednom dokumentu vezanom za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. S tim je tijesno povezana i činjenica da se nijedan primjerak toga djela nije sačuvao ni u knjižnicama ni bilo gdje drugdje na području Bosne Srebrene. Slavko Pavešić (nekadašnji ravnatelj Instituta za jezik u Zagrebu), koji je 1968. godine u prvom broju Rasprava Instituta za jezik objavio vrijednu monografiju o fra Stjepanu Solinjaninu pod naslovom Jezik Stjepana Matijevića, uspio je otkriti samo osam primjeraka toga djela (tri u Zagrebu, tri u Rimu te po jedan u Firenci i Beogradu). Pokušat ćemo ovdje bar donekle objasniti spomenute neobičnosti.
Fra Stjepan Matijević, koji se često spominje pod imenom Stjepan Solinjanin (Stephanus a Salinas), a tako je uglavnom i sam sebe nazivao, rođen je u Tuzli ili u njezinoj okolici oko 1580. godine. U franjevački red stupio je u Donjoj Tuzli ili u Gradovrhu, a studij završio negdje u Italiji. Službovao je kao pastoralni radnik u raznim dijelovima Bosne, između ostalog bio je šest godina kapelan u Sarajevu, gdje je započeo prevoditi spomenuto djelo. Neposredno prije godine 1630. našao se u Rimu najvjerojatnije zato što je bio određen za misionara u Transilvaniji pa se u Rimu spremao za tu delikatnu pastoralnu misiju. Tamo se sprijateljio s franjevcem iz Hrvatske fra Rafaelom Levakovićem, koji je u to vrijeme, između ostaloga, radio na rusifikaciji knjiga namijenjenih području istočne obale Jadrana i Balkana. Fra Stjepan je upravo na njegov nagovor završio u Rimu svoj započeti prijevod, a fra Rafael ga preporučio Propagandi. O tome i sam govori u predgovoru djelu pod naslovom K štiocu krstjanskomu: „Knjižice ove od ispovijedi prošnjom nekijeh drazijeh prijatelja, budući kapelan sarajevski u Sarajevu, počete; a nutkanjem P. O. F. Rafaela Levakovića, moga Reda, a države Bosne Horvatske bogoslovca razumnoga, svršene i u moj bosanski jezik iz latinskoga prinesene, ljubaznosti tvojoj eto pridajem i šaljem na svjetlo” (latinskoga ovdje znači talijanskoga!).
Odgovor na pitanje zašto se u Bosni Srebrenoj ni fra Stjepan ni njegovo djelo nakon godine izdanja uopće ne spominju vjerojatno je vezan za činjenicu da su upravo te 1630. godine četiri bosanska franjevca upućena u Transilvaniju kao misionari. Jedan od te četvorice pod imenom Stephanus a Salinas vrlo je vjerojatno upravo fra Stjepan Matijević Solinjanin. Dvojica su od te četvorice vrlo brzo pobjegla natrag u Bosnu, a fra Stjepan s preostalim svojim subratom uspijeva osnovati samostan, postati prefekt misije, vikar transilvanskoga biskupa i definitor. Umro je u samostanu Mikhási 1654. godine kao ugledan redovnik na glasu svetosti. Spomenuti podaci vrlo se vjerojatno odnose na fra Stjepana iako se nigdje u dokumentima ne spominje prezime Matijević. To međutim nije posebno neobično jer se u latinskim tekstovima i inače puno češće od prezimena upotrebljavao pridjevak prema mjestu rođenja. Tako se npr. neusporedivo češće pisalo fra Lovro Ljubušak negoli fra Lovro Šitović.
Zaboravljeni fra Stjepan
Budući da je sve što je rečeno u najmanju ruku vrlo vjerojatno, to objašnjava i činjenicu da je fra Stjepan u Bosni nakon 1630. pao u posvemašnji zaborav. Nešto je teže međutim objasniti činjenicu da je u zaborav pala i njegova knjižica, tim više što se zna da ju je Zbor za širenje vjere dijelio besplatno i da je u velikom broju prispjela u Bosnu. Spomenuti Slavko Pavešić pretpostavlja da se to dogodilo zato što je knjižica bila mali praktični priručnik (82 stranice) za ispovijed, koji se nije smatrao osobito vrijednim pa se nije ni posebno čuvao.
A da su i fra Stjepan i njegova knjižica doista pali u zaborav, svjedoči već 1850. godine Ivan fra Frano Jukić koji u svom poznatom članku Književnost bosanska objavljenom u časopisu Bosanski prijatelj o Matijeviću piše sljedeće: „Stiepan Matijević, rodom iz Soli, drugčie Tuzla, osim da je bio pripoviedalac, drugo o njemu ništa nisam mogao razabrati, dapače ni njegove knjige nisam se mogao dočepati, već u Dubrovniku prepisao sam naslov od niekog otca fra Onoria, koji ni po jedan način od sebe je nedade, izdao je ‘Ispoviedaonik sabran iz pravoslavie naučiteljah P. P. O. meštru Jeronimu Panormitanu reda pripoviedalacah; prinešen u jezik bosanski trudom P. O. fra Stiepana Matijevića Solinjanina reda sv. Frane male bratje dèržave bosanske. In Roma nella stampa della Sac. Congr. de Propaganda fide 1630’ u 8. str. 82. – Ova rimska štampa je na oči ružnia od one mletačke”.
Ispovjedaonik je pisan štokavskom ijekavicom s dosta karakterističnih ikavskih elemenata (npr. bižati, nesrića), ali i s dosta ekavizama (npr. naslednici, sagrešiti) i čakavizama (npr. naslajenje, zajati). Ikavizama je ipak manje nego što bi ih bilo da se Matijević dosljednije držao govora svoga rodnoga kraja. Od ostalih jezičnih osobitosti treba spomenuti stare množinske oblike dativa, lokativa i instrumentala(npr. k Rimljnom, u grijesijeh, meu katolici) te brojne tzv. apsolutne konstrukcije kalkirane pod utjecajem latinske ili talijanske sintakse, npr. Okolovine koje čine rasti vrstu od grijeha i sl.
Priprava za ispovijed
Fra Stjepan je kao pisac vrlo skroman i svjestan eventualnih jezičnih i pravopisnih manjkavosti svoga djela pa u spomenutom predgovoru piše, između ostaloga, da se na prevođenje Ispovjedaonika odlučio zato što je službujući u šest različitih mjesta u Bosni uvidio prijeku potrebu za takvim praktičnim djelom o sakramentu ispovijedi, ali da to čini „samo dokle Bog svemogući uzbudi kogagodijer naučnijega, koji obilnije i razumnije i slatkijem govorenjem od iste ispovijedi narodu našemu slovinskomu slovinskijem jezikom upiše i prikaže. Ti mejuto trud ovi moj, premda je ubah mao, primi z drage volje, tere ako gdi kojugodi besjedu ili kojegodijer slovo, pomanjkanjem moje slabosti, inako nego sam žudio i nego bi se hotjelo nađeš u njih, molim te, razumom i dobrotom tvojom poispravi i ponačini, spomenuvši se da i ja čovjek jesam grešnik i podložan nemoći kako i ostali. Zdrav budi”.
Nakon spomenutoga predgovora, a prije poglavljā koja se odnose na pojedine grijehe, posebice smrtne, slijedi odjeljak pod naslovom Opomenutje prvo u kojem se naglašava da je Ispovjedaonik djelo koje je sastavljeno „ne za nadgovarati se od tancijeh scijenjij u nauku meju vrijednijem katolici, ni pogrditi zabluđenje poluvjeraca, nego za naučiti lastan i općeni put za umjeti se ispovidjeti od vlastitijeh grijeha, onijem kojino čine istinito obećanje od posluha Isukrstu i njegovoj jedinoj zaručnici svetoj Crkvi rimskoj, i žele istinitu čistoću od duše, ostavivši u stranu ona zamrljana upadanja od zaveza, kamata, šimonije, prodavanja svetih stvari i ostala prilična”.
