Od 9. do 12. stoljeća europski narodi bili su evangelizirani iz monaških samostana koji su bili središta duhovnosti te su oblikovali europski kulturni i duhovni krajobraz. Samostani su tijekom toga razdoblja postali temeljni čimbenik okupljanja Europe, tada shvaćane kao latinska Christianitas. U stvarnosti, srednjovjekovna Europa i jest bila latinsko kršćanstvo kako mentalno tako i geografski. Ona je kao Christianitas bila oblikovana kao kompaktna cjelina, i na socijalnom i na religioznom planu, slijedeći feudalnu strukturu pod jedinstvenim autoritetom kraljevstva i svećeništva u liku cara i pape. Zato unutar toga Christianitasa nije bilo mjesta za onoga tko nije ispovijedao pravovjernu katoličku vjeru. Sukladno tome, obraćati nevjernike, a to su bili razni krivovjerci i šizmatici, bio je sinonim za osvajanje kao što se dogodilo u baltičkim zemljama koje su bile zauzete vojnim nalogom u 13. stoljeću.
Međutim, u to vrijeme nevjernici u strogom smislu riječi bili su Saraceni: drugi socijalni i religiozni blok protiv kojega je Crkva slala križarske vojne. Ali to je za Franju bilo nerazumljivo. On je osjetio da mora postojati drugi jezik osim oružanoga sukoba između naroda koji vjeruju u istoga Boga Svevišnjega. Vjerovao je da će svojim drukčijim pristupom pomoći približavanju tih dvaju suprotstavljenih svjetova. Vjerovao je da i za omražene nevjernike mora vrijediti jezik i svjedočanstvo evanđelja.
Kraljevstvo Božje na Zemlji
U svom Tumačenju Očenaša Franjo objašnjava kako on shvaća jedan od zaziva u Očenašu – dođi kraljevstvo tvoje: Dođi kraljevstvo tvoje – da ti, po milosti, u nama vladaš i učiniš da dođemo u Kraljevstvo tvoje (Tum. Oč. 4).
Ovaj je zaziv mnogo puta upotrijebljen kako bi opravdao kršćansku socijalnu i religioznu dominaciju nad drugim narodima. Koncept „kraljevstvo Božje” previše se lako identificiralo s Crkvom kako bi opravdao njezinu političku moć. Taj je zaziv također služio propovjednicima križarskih ratova kao temeljna točka da pokrenu kršćane, a osobito vojsku da idu i ponovno osvoje okupiranu Svetu Zemlju i Isusov grob. Nasuprot tomu, Franjo nije razmišljao o nekoj teritorijalnoj ekspanziji vjere ili ponovnom osvajanju Jeruzalema, nego o Božjemu kraljevstvu u čovjeku; kraljevstvu koje je u nama, koje po milosti počinje u nama.
Franjo ide među nevjernike ne s mačem, već molitvom i svjedočanstvom Božjega kraljevstva koje je u njegovu srcu. Tako se Franjo zaputio prema Egiptu 1219. godine vjerujući u iskrenost svoje poruke. Pravo je čudo kako je uspio s jednim drugom prijeći borbene crte obiju vojski u Damietti i doći pred sultana kako bi mu navijestio Kristovu vjeru. Iako nije uspio u namjeri da obrati sultana ili da podnese mučeništvo, ipak njegov trud nije bio uzaludan. Već tada uspostavljena je stalna franjevačka misija na europskom Istoku, a nedugo zatim i u Maloj Aziji, pa nakon određenoga vremena i u dalekoj Mongoliji. Evanđeosko poslanje Crkve u svijetu od tada više neće biti temeljeno na sili, nego na autentičnosti svjedočenja Kristovih svjedoka.
U oba svoja Pravila (Nepotvrđeno i Potvrđeno) Franjo vidi apostolat među nevjernicima prije svega kao svjedočanstvo života koje na određen način može biti popraćeno i propovijedanjem: A braća koja idu mogu se među njima ponašati duhovno na dva načina. Jedan je način da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga i da se priznaju kršćanima. Drugi je način da, kad upoznaju da se to Bogu sviđa, navješćuju riječ Božju, da vjeruju u Boga svemogućega Oca i Sina i Duha Svetoga (NPr 16,5-7).
Šesnaesto poglavlje Nepotvrđenoga pravila zasigurno je plod Franjina misionarskoga iskustva. Nakon svoga putovanja na Istok, osim svoga vlastitog iskustva, Franjo je uzimao u obzir i ono negativno, od svojih drugova. Tako Jakov Vitrijski u svojoj Povijesti Zapada izvještava da, u isto vrijeme kada je Franjo bio u taboru egipatskoga sultana, bilo je i druge manje braće koji su propovijedali Saracenima: Saraceni, ustvari, svu gore spomenutu manju braću tako dugo rado slušaju kad propovijedaju Kristovu vjeru i evanđeoski nauk sve dok se u svom propovijedanju očito ne usprotive Muhamedu. Tada ih pak okrutno napadnu i, da ih Gospodin na čudesan način ne zaštiti, gotovo ubiju te protjeraju iz svojih gradova (3 Vitr 15).
Sve je to poslužilo Franji kako bi u svom Pravilu odredio svrhu misije, smisao misionarskoga poziva i pastoralnu metodologiju koja se koristi u susretu s nevjernicima. Šesnaesto poglavlje Nepotvrđenoga pravila umetnuto je nakon što su u prethodna dva poglavlja opisane norme koje ukazuju braći kako trebaju ići po svijetu. Zapravo, u Franjinoj svijesti, ići kod Saracena i drugih nevjernika dio je mnogo širega evanđeoskog plana na koji je pozvan svaki manji brat: ići i biti poslan svim ljudima. Poput zajedničkoga evanđeoskog poziva, i milost poziva i odlaska među nevjernike dolazi, dakle, po božanskom nadahnuću. Iako je to božanski poziv, odgovorna osoba, tj. provincijalni ministar, ipak treba provjeriti je li kandidat sposoban da bude poslan u misije.
Svjedočanstvo života
Franjo također ukazuje na dvije faze u misionarskoj metodologiji manje braće. Prije svega riječ je o načinu kako živjeti duhovno među nevjernicima. Prva faza odnosi se na propise donesene u oba Pravila kako kao prava manja braća moraju ići po svijetu: da se ne svađaju niti prepiru niti druge osuđuju, već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni, govoreći uljudno sa svakim kako se dolikuje (PPr 3; NPr 16,6). Prema Franjinoj viziji, pravi čovjek evanđelja ne polemizira, ne pokušava uvjeriti nikoga u tuđu pogrešku, a još manje prezire ili krivi uvjerenja, kulturu, običaje ljudi koji ga prihvaćaju. On se prilagođava društvenim institucijama u kojima se nađe. Kriterij društvene prilagodbe uzimao se vrlo ozbiljno kako bi manji brat bolje živio duhovno među nevjernicima i dao svjedočanstvo kršćanskoga života.
Druga faza odnosi se na navještaj Božje riječi u pravo vrijeme: Drugi je način da, kad upoznaju da se to Bogu sviđa, navješćuju riječ Božju, da vjeruju u Boga svemogućega Oca i Sina i Duha Svetoga… i da se krste (NPr 16,7). Tako je za Franju misionarski poziv prije svega posljedica božanskog nadahnuća. A proročka prisutnost misionara priprema, dakle, plodno tlo za Riječ. Ne smije se dogoditi da ljudska nestrpljivost naznači trenutak u kojemu mora započeti izravna evangelizacija, već Božji interesi. Čak i sadržaj samoga propovijedanja ovisit će o stupnju ove pripreme kako kulturne tako i duhovne.
Obje faze ili načina ponašanja među muslimanima odlikuju se nadasve miroljubivošću i bitno odudaraju od tada aktualnoga ponašanja križara.
Što je s mučeništvom? Drevni franjevački izvori vide misionarski poziv i kao poziv na mučeništvo. No tekst oba Franjina Pravila, kako smo već vidjeli, ne govori izričito o tome. U svakom slučaju, u situaciji onoga vremena, mogućnost da se položi vlastiti život idući među nevjernike, nije bila samo hipoteza. Franjo, međutim, smatra ovu otvorenost za mučeništvo kao stav koji mora biti zajednički svoj braći, a ne samo i izričito misionarima. Iako je u ono vrijeme cilj misija bilo mučeništvo za Krista kao vrhunac evanđeoskoga savršenstva, Franjo ipak nije htio da kod misionara bude fanatičnih stajališta.
Unatoč tome, mnogi franjevački misionari nisu se u svojim pohodima uvijek pridržavali ovih Franjinih pravila za misijski pastoral. U svojoj žarkoj želji za mučeništvom često su zauzimali provokatorski stav i time proizveli nasilnu reakciju onih koje su smatrali nevjernicima, pa su i plodovi njihova mučeništva u vidu obraćenja bili vrlo skromni, gotovo nikakvi. S druge strane, tamo gdje su se franjevci pridržavali ovih pravila, imali su često velike uspjehe.
Danas Crkva stoji pred zadaćom novoga shvaćanja misija, ali i novoga obrazloženja religioznoga života. Zanimljivo je da današnji Zakonik kanonskoga prava naglašava misionarski poziv cijele Crkve, svakoga vjernika. A kada daje definiciju pravoga misionarskoga djelovanja, preuzima ovaj tipični franjevački stav i franjevačku metodu slanja misionara kao svjedoka evanđelja. Stoga ne trebamo odbacivati napor oko posvješćivanja ove izvorne Franjine vizije. Ona je nekoć bila daleko ispred svoga vremena, a i danas je revolucionarna. A čini se i jedina moguća.
