Teologija je most duše prema nevidljivome – put koji povezuje čovjeka s otajstvom Božje prisutnosti. Ona ne govori samo jezikom riječi nego i jezikom srca, osjećaja i umjetnosti. Glazba se pojavljuje kao univerzalni jezik koji svi razumiju, bez obzira na granice, vjeru, boju kože ili podrijetlo. Glazba dotiče ono što je u čovjeku najdublje, najistinskije pretvarajući vjeru u zvuk, a molitvu u melodiju.
Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas” koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.
Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.
I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.
U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.
Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.
Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.
