Kada se spomenem svetoga Franje Asiškog, pred očima moje duše posve naravno iskrsne crkvica Gospe od Anđela podno Asiza koja je bila žarište njegova duhovnoga puta. Ta neugledna crkvica i prostor oko nje pamte toliko toga lijepoga i čudesnoga iz života svetoga Franje i njegovih sljedbenika.
Već za Franjina života prepričavale su se brojne dojmljive zgode iz njegova života, i kao vjerodostojni iskazi zbilje i kao vjerodostojni odrazi njegove duhovnosti. Nakon njegove smrti dio je tih zgoda sabran pod naslovom „Cvjetići svetoga Franje”. Otada, tijekom osamsto godina, sve do danas, tim se cvjetićima neprestano pridodaju novi cvjetići koji na vjerodostojan i lijep način proniču i svjedoče njegov život i duh.
Ima ljudi čiji su životi osobito pogodni da se iskažu kroz cvjetiće. Prepuni su jednostavnih zgoda s dubokim porukama. I samo jedna zgoda, jedan cvjetić, nerijetko uspijeva snažno, gotovo u punini, izreći njihovu osobnost, njihov život, njihov odnos prema Bogu i ljudima. Takve ljude resi i snaga – snaga volje – i osjetljivost. Pritom je – nije samo riječ – njihova snaga otkana od osjetljivosti i osjetljivost od snage.
Primjerice, u životu Padre Pija, koji je svoju duboku suosjećajnost i silnu zauzetost izražavao i na nježne i na oštre, katkada čak grube načine, nižu se – i u vremenu i u vječnosti – nebrojeni cvjetići, zbiljni cvjetići, koji su sržno utjecali na mnoge, mijenjali im živote i duhovno i tjelesno. Svi ti cvjetići obuhvaćeni su riječima koje je Padre Pio zapisao u jednom svom pismu: „Sve se može sažeti u ovu rečenicu: progutala me Božja ljubav i ljubav prema bližnjemu.” Ovo je snažno potvrdio i riječima: „Kad umrem, zamolit ću Gospodina da ostanem pred vratima raja i neću ući sve dok u njega ne uđe i posljednje moje duhovno dijete.”
Majka Tereza je jednom zgodom nekom čovjeku govorila o bračnoj ljubavi koja se osobito izriče kroz vjernost i strpljivost. Kad joj je čovjek, uz lagani podsmijeh, rekao da ona sigurno zna o čemu govori, budući da ima iskustvo bračnoga života, majka Tereza mu je odgovorila: „Da, Isus, moj zaručnik, zna biti jako zahtjevan, ali to je znak da me ljubi.”
Ivan Pavao II., čiji su čitav pontifikat, zahtjevan i intenzivan, nerijetko i silno nametljivo, pratili brojni mediji, kad je jednom došao na vojničko groblje pokraj Varšave i kleknuo da se tiho pomoli, pogledom je – pogledom ravno u oči – zamolio dežurnoga novinara da ga ostavi samoga i omogući mu trenutak osobne molitve. Kada su se novinar – a i drugi s njim – udaljili, papa je potresen svime što se na tom mjestu u njegovoj duši nakupilo, tiho zaplakao. Ponovit ću: ima ljudi čija je snaga otkana od osjetljivosti i osjetljivost od snage.
I život fra Bonaventure Dude, svećenika franjevca, bibličara… prepun je cvjetića. On im osobno nije bio sklon i zbog toga su brojni cvjetići ublijedjeli, ali ih je znatan broj sačuvan i u osobnom i u zajedničkom pamćenju mnogih.
Fra Bonaventura je često iz kaptolskoga franjevačkog samostana, u kojemu je tijekom mnogih godina boravio, išao na Mirogoj. Zbog tegoba od žuljeva i kurjih očiju znao je umjesto cipela obuvati papuče. Jedan dječak pamti kako su ga on i njegova majka jednoga kišnog dana susreli dok su prolazili grobljem. Dječak pamti kako je fra Bonaventura na dlan skupljao kišne kapi i njima blagoslivljao grobove. „Kiša je sveta” – rekao mu je fra Bonaventura. A ono što je dječaka osobito začudilo: unatoč kiši, i habit i papuče bili su mu suhi. Kada su to jednom prepričavali, fra Bonaventura je rekao: „Ja se toga ne sjećam. Možda je dječak samo sanjao.”
Kako god bilo, u toj je zgodi – u tom cvjetiću – toliko toga rečeno o fra Bonaventuri kako ga pamtim. O čovjeku, tako čudesnom i tako običnom, koji je uvijek išao ususret ljudima i Bogu. Štoviše: živio u susretu.
