Prekrasan listopadski dan s nevjerojatno raznolikim bojama u prirodi te vedro sunčano nebo u Kraljevoj Sutjesci ono je što mogu vidjeti kroz prozor svoje samostanske sobe dok započinjem ovaj tekst. Priroda je kod nas u listopadu na svom vrhuncu, nekako najraskošnija na svom kraju prije nego što sa studenim stignu prvi mrazovi, a od sve ove čarolije ostanu sasušene grane, kao tek podsjetnik na nekadašnju moć i ljepotu. Premda će mrtve grane studenoga i prosinca nositi u sebi klicu novoga proljetnog procvata, pred njima su dugi zimski mjeseci ničega doli iščekivanja nade u novi početak. Usporedbu onoga što gledamo da se događa s prirodom oko nas, s našim ljudskim postojanjem pod suncem uopće nije teško povući. Kob nam je doista slična. Brzo letimo odavle, kako čitamo u Psalmima.
Stoga je početak studenoga, kada ćete ovaj broj revije imati u rukama, pravo vrijeme za razmišljanje o ljudskoj prolaznosti, o smislu života, svrsi dara vjere te traženju odgovora na pitanje gdje je izlaz, kako do lijeka protiv ispraznosti nad ispraznostima, kako o besmislu ljudskih čina zbog smrtnosti govori Biblija u Knjizi propovjednika. Gdje su otišli naši pokojnici na čije grobove tako marljivo hodočastimo u ove dane? Hoćemo li se s njima ponovno jednom sastati u zajedništvu svih svetih kao što to ovih dana Crkva i mi njezini članovi tako zdušno molimo? Kako to ostvariti?
„Čovjek” novoga tisućljeća
Zadaća je ipak da se o ovim pitanjima u ovoj rubrici promisli s polazišta misaonih i društvenih gibanja poznatih pod nazivom posthumanizma, dakle onih strujanja koja zastupaju kraj dosadašnjega kršćanskog shvaćanja čovjeka (biblijsko muško i žensko stvori ih na svoju sliku i priliku) te najavljuju rađanje nekoga novog, hibridnog čovjeka povezanoga s novim tehnologijama koji bi mogao biti tek blijeda sjena onoga što je čovjek do sada bio i kako ga je Bog stvorio, a kršćanstvo, odgoj, kultura, umjetnost i znanost oblikovali.
Izvrstan članak o tome mogli ste pročitati u listopadskom broju revije iz pera M. Štahana. Besmrtnost bez Boga, obogotvorenje čovjeka uz pomoć znanosti i tehnologije, raščovječenje ljudskoga bića, napuštanje dvojnosti muško-žensko, preoblikovanje ljudske naravi, samoukidanje čovjeka, spajanje ljudskoga uma na megaračunalo, odustajanje od bivanja čovjekom, totalitarizam u koji bi takvu digitalnu utvaru od novoga čovjeka trebalo utopiti, o čemu autor piše, zvuče doduše kao najcrnje prijetnje osmišljene u demonskim bezdanima, ali to ih ne čini manje ostvarivim, dapače. Nažalost.
Nastavi li se u ovom pravcu, čovjek bi konačno mogao pojesti samoga sebe!? Ali doslovce. Nisam nikada mislio da ću 2022. godine na internetu potpisati peticiju protiv kanibalizma! No, upravo to sam učinio prije pisanja ovoga teksta vidjevši poziv jednoga katoličkog aktivista iz SAD-a, s našim prezimenom Horvat. Naime, američka poduzeća koja proizvode filmove, poznati MGM i Warner Bross uskoro objavljuju bizarni horor Bones and All. Film prikazuje romantičnu vezu dvoje mladih do 19 godina, djevojku po imenu Maren i mladića koji se zove Lee, oboje pobunjenici protiv ustaljenih društvenih i ćudorednih pravila, a koji su zapravo kanibali!? Ljudožderi!? I žive ono što oni jesu – jedu druge ljude!? Romantično i zastrašujuće, ocijenili su neki kritičari ovaj film kojemu je radnja smještena u neko američko predgrađe 80-ih godina 20. stoljeća. Mladi kanibali su prikazani kao dragi, simpatični ljudi koji zavode druge, ubijaju ih i jedu!? To ostaju do kraja filma tako što – ona pojede njega!? Može li morbidnije i đavolskije?
Da rogobatne ideje koje Štahan spominje nisu više daleko od svojega ostvarenja jedan od pokazatelja jest i beskrupulozni pokušaj „neprijateljskoga preuzimanja Crkve” od strane „LGBT ludila” što ga sprovode pobornici ove ideologije (i prakse, valjda) unutar Crkve. Na to je u listopadu u jednom intervjuu upro prstom najistaknutiji njemački kardinal Gerhard Müller. Ovaj bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere upozorio je da se LGBT agenda ne prestaje na mala vrata šuljati u Crkvu. On je naveo kako neki katolički vjernici u svom bezumlju idu toliko daleko da pod plaštem ideologije transrodnosti – promiču „kriminalnu ideju” kakva je „sakaćenje dječaka” kod procedure „promjene spola”.
Zeleno svjetlo njemačkih i belgijskih biskupa u posljednje vrijeme za „blagoslivljanjem” ljudi koji prakticiraju ono što katolički nauk i predaja i dalje nazivaju „sodomskim grijehom” daje za pravo teškim Müllerovim riječima. Bila to samo njihova potpora, prijedlog ili čak zahtjev za navedenim „blagoslivljanjem”, ono „nije ništa drugo nego opravdanje istospolnoga braka”, kako je naglasio ovaj kardinal. Nijekanje istina katoličke vjere ujedno je i otpad od nje! Ni od jednoga biskupa čija je zadaća kao nasljednika apostola „promicati i štititi jedinstvo vjere i stegu zajedničku cijeloj Crkvi” s ciljem „da vjera poraste te da svim ljudima sine svjetlo pune istine” kako nas uči posljednji Sabor (LG, 23) to ne bismo smjeli dočekati, ali to očito ove uključive biskupe koji se žele svidjeti svijetu ne zanima.
Mogli bi se, međutim, ugledati na biskupe iz Zambije (kažu neki da je budućnost Crkve u Africi) koji su u listopadu, riječima Katekizma Katoličke Crkve za istospolne čine istaknuli da su „u sebi neuredni” i da „ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni”. Zambijski pastiri su u svojoj izjavi svoju „zabludjelu djecu Crkve uključujući one s istospolnim nagnućima pozvali da čine ono što je ispravno pred Bogom i pred ljudima”, zauzevši se pri tome protiv ozakonjenja sodomije u toj afričkoj zemlji što se tamo sada pokušava.
Protukršćanska revolucija
Graditeljima novoga čovjeka jasno je da ukoliko žele demontirati dosadašnje shvaćanje čovjeka prije toga moraju na bilo koji način ugasiti Crkvu koja je „Crkva živoga Boga, stup i podloga istine” (Prva poslanica Timoteju 3,15). To je razlog zašto na djelu imamo protukršćansku revoluciju kojoj svjedočimo. Primjera je, na nesreću – more, ali evo samo nekoliko. Papa Franjo je sredinom listopada novom redovitom članicom Papinske akademije za život imenovao ekonomisticu Marianu Mazzucato, koja je javno samu sebe nazvala „ateistkinjom koja nikada nije mislila da će tako zavoljeti papu” i koja je uz to gorljiva zagovornica pobačaja, povezana s vrlim Svjetskim ekonomskim forumom. No, ako njezin kolega Jeffrey Sachs, poznati promicatelj pobačaja i smanjenja broja stanovništva na planeti može od lani biti član Papinske akademije društvenih znanosti, zašto ne bi mogla i ona ove za život, zar ne?
Primjer drugi. Režim američkoga predsjednika Joea Bidena, javno otpaloga katolika, uhićuje kršćane zbog njihova zauzimanja protiv pobačaja. Zadnje se to dogodilo u rujnu čovjeku po imenu Mark Houck, ocu sedmero djece. Njega je pred djecom u ranu zoru nakon pretresa kuće FBI uhitio kao najgorega kriminalca još dok je bio u pokućnicama. Povod da mu se na kuću obruše agenti s kapuljačama i dugim cijevima bio je sudski spor koji je dobio protiv jednoga zagovornika pobačaja kojemu je zasmetalo Markovo savjetovanje žena u blizini klinike za pobačaje ne bi li razmislile još jednom prije nego uđu u kliniku. Među njima dvojicom došlo je do prepirke pa je u pokušaju da zaštiti sina od nasrnitelja, Mark tako snažno viknuo prema njemu da se ovaj prepao, pao i potom ustao bez ozljeda. Potonji je slučaj zatim dao na sud koji je tužbu protiv Marka odbacio kao neosnovanu. Dovoljno ipak da američka policija Marka u ranu zoru izvuče iz kreveta i stavi mu lisičine. Usudio se biti zagovornik života, a ne prava na ubijanje pobačajem!
Ima još jedan noviji, bizarniji slučaj iz Velike Britanije. Caroline Farrow je upravo pripremala sebi i obitelji večeru kad joj je u dom bez naloga za pretres banula policija i pred djecom iz kuće odnijela sve elektroničke uređaje, a nju uhitila. Ona je inače jedna od istaknutijih braniteljica obiteljskih kršćanskih vrijednosti u svojoj zemlji. Povod za upad policije i uhićenje bila je njezina objava na internetu da su „muškarci muškarci, a žene žene”?!
Biblijska mudrosti – jedini lijek
Izbavljenje od totalitarističkoga, utopističkoga ludila stvaranja novoga čovjeka prema kojemu globalističke elite namjeravaju ispisati novu Knjigu Postanka, jest jedino u istini o čovjeku koju nam je Bog sam objavio u Isusu Kristu. Sve stoji zapisano između korica Biblije i sve to Crkva Katolička cjelovito ima u svom nauku. Barem je imala do sada prije pokretanja biskupijskih sinoda s kojih se čuju heretički zahtjevi za izmjenama crkvenoga nauka, nakon čega neće ostati drugo nego vjerojatno mijenjati i samo evanđelje pa i Bibliju.
Upravo u tom grmu i leži zec. Naša zapadna civilizacija koja je u zadnjih pola stoljeća izgradila društvo na odbacivanju biblijske mudrosti, stvorila je društvo glupana. Ovo je lucidno u knjizi The Rational Bible primijetio Amerikanac Dennis Prager, konzervativni komentator, inače židov. Ignoriranje Biblije kao izvora mudrosti na kojem je sazdana naša civilizacija, smatra on, društvu je nanijelo štetu na području politike, kulture i duhovnosti. Po njegovu mišljenju biblijsku mudrost treba učiti kao i matematiku i fiziku budući da nismo mudri sami po sebi. Što prije tomu naučimo djecu to bolje, ističe. Najgluplja institucija u SAD-u za njega je ona koja se posve lišila Boga i Biblije – sveučilište. Mudrost kojom nas uči Biblija Prager preporučuje kao jedinstveni lijek za ljudsko zlo, neku vrstu cjepiva, ali koje djeluje.
Protulijek jedini je stoga povratak čovjeka na njegove tvorničke postavke, prema onome nacrtu koji je Stvoritelj usadio u čovjeka, da bude njegovo remek-djelo, predviđeno da zavazda bude u neprolaznom blaženstvu sa svojim Stvoriteljem. Između ta dva čovjekova pola – gubitka rajskoga vrta zbog čovjekova grijeha i posljedične smrti te zahvaljujući djelu Kristova otkupljenja na križu ponovnoga povratka u raj za koji smo stvoreni – i koji valjda svatko išta pametan sebi želi – Božja je glavna i zadnja ponuda – u Uskrslom Gospodinu Isusu Kristu i zajedničarenju koje nam se nudi s njim kroz članstvo u Katoličkoj Crkvi. Sve drugo je lutrija odnosno kockanje ljudsko na koje nas podsjeća sv. Pavao u Poslanici Efežanima. Kako ne bismo bili poput djece kojima se valovi poigravaju i da se sačuvamo od lukavih prijevarnih nauka koji nas mogu odvesti u zabludu, najjednostavnije je da „provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uzraste u njega koji je Glava, u Kristu” (Poslanica Efežanima 4,15).
Kako bi se to što Pavao želi sa svakim od nas ostvarilo na početku luka povratka k Bogu darovano nam je krštenje kao ulazak u Crkvu i nadnaravno, ali i životno prijateljevanje s Trojedinim Bogom. Sakramenti Crkve u kojima se preko znakova događa naš životvorni susret s Bogom, spasonosno ozdravljaju naš ljudski i vjernički hod, usavršavaju, popravljaju, nadograđuju ako baš hoćete naš osnovni profil – oblikujući nas tako da budemo kristoliki, nalik Kristu. On u kome je sva milina Očeva, savršena slika Boga nevidljivoga naš je jedini put, istina i život. Svrha je da se i mi Bogu konačno svidimo. To biva po djelovanju Duha Svetoga u nama jer Bog, kako je sam rekao u Pismima, hoće da se svi ljudi spase te da ga sva njegova djeca upoznaju, zavole, zažele te odaberu kao konačnu svrhu svoga života. Biva to i po našem odazivu življenja u katoličkoj vjeri te poslušnosti Kristovim riječima u kojima nam je Bog izrekao svu Istinu koju trebamo znati da bismo povjerovali i da bismo u njoj ustrajali.
Spasonosni odgovor
Prema onome što znamo od Krista, svjetla koje je došlo da svijet rasvijetli Istinom, Bog ne želi da budemo ono što jesmo kako bismo opravdavali svoje nesklade s Njegovom voljom i nalazili izgovore za one svoje slobodne odabire u kojima nam i savjest predbacuju da smo neposlušni Istini i Kristovu učenju. On naprotiv želi da se u svoj svojoj slobodi potrudimo surađivati s Njim kako bismo bili onako savršeni i sveti kako je svet On, Otac naš nebeski (Vidi Evanđelje po Mateju 5,48 i Prva Petrova poslanica 1,16).
Svetost je, prema tome, naš najbolji i jedini pravedan, a za nas spasonosan odgovor spram besplatne Božje ljubavi, dara života koji smo primili svi koji čitamo ove retke te dara vjere i krsta s kojima smo mi krštenici predviđeni za vječnost. Svetost bi tako bila s naše strane ponovno prepoznavanje dobra koje smo primili, ili se još uvijek može primiti ako nismo kršteni – u činu krštenja. Postali smo nova stvorenja i obukli Krista. Bijelu haljinu, čistu, Bogom ozdravljenu i obogotvorenu dušu, valja donijeti neokaljanu u vječni život. To možemo jedino ako prizovemo u pamet da je krštenje dar kojim već sada počinjemo živjeti besmrtnim životom prikladnim za vječni život s Bogom i da je poziv na svetost upućen svakome od nas. Htjeti i živjeti svetost tako postaje isto što i živjeti krštenje, ispuniti obećanja koja smo preuzeli i prihvatili u zreloj dobi odnosno kod krštenja u odrasloj dobi.
Pitanje kandidatu za krštenje „Želiš li primiti krštenje?” znači u isto vrijeme pitati ga „Želiš li postati svet?” napisao je Ivan Pavao Drugi u apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće (NMI, 31).
Kako nas Sabor podsjeća (LG 40), krštenje nas je učinilo djecom Božjom i dionicima božanske naravi te smo doista posvećeni s obvezom i sposobnošću da držimo i usavršavamo svetost koju smo primili te da živimo „kako dolikuje svetima” (Poslanica Efežanima 5,30). To se može dogoditi tek ukoliko se kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni obučemo „u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost” (Poslanica Kološanima 2,12).
„Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi; tom se svetošću i u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života. Da bi postigli tu svetost, vjernici neka ulažu sile koje su primili prema mjeri Kristova dara da se – idući njegovim stopama i suobličeni njegovoj slici te vršeći u svemu Očevu volju – svom dušom posvete Božjoj slavi i služenju bližnjemu. Tako će se svetost Božjega naroda razrasti u obilne plodove, kao što to u povijesti Crkve sjajno pokazuju životi tolikih svetaca.”
Tim riječima Sabor završava na gore spomenutom mjestu poglavlje o pozivu svih krštenika na svetost. Krštenje obvezuje dajući nam sva sredstva kako bi svatko od nas mogao „u skladu s vlastitim darovima i zadaćama bez oklijevanja ići naprijed na putu žive vjere koja pobuđuje nadu i djeluje po ljubavi” (LG 41).
Budi svet!
Katekizam Katoličke Crkve ističe da se savršenstvo postiže po križu te da svetosti nema bez odricanja i duhovnoga boja, a da napredak iziskuje „askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru i radosti blaženstva” (br. 2015). Otuda se sinovi i kćeri Crkve opravdano nadaju da će za dobra djela učinjena s Božjom milosti zadobiti „milosti konačne ustrajnosti i nagradu od Boga, svoga Oca” (br. 2016.)
Oblici svetosti su mnogostruki, a njezini putovi različiti i jedincati za svakoga od nas. Sveta Terezija iz Avile je tvrdila da se svetost sastoji u sjedinjavanju naše volje s Božjom dok je njezina imenjakinja iz Lisieuxa jednostavno držala da je savršenost u činjenju Božje volje, u tome da budemo ono što Bog od nas želi. Jedan suvremeni katolički autor ispravno primjećuje kako se svetost ne sastoji od broja izmoljenih krunica ni od broja učinjenih kršćanskih djela, nego radije od toga je li i koliko naše srce preobraženo u srce koje ljubi i koje bezpridržajno ljubi Boga i bližnjega (Ralph Martin).
Dovoljno je uzeti u ruke bilo koju knjigu s prikazima života svetaca, poput najnovije fra Damira Pavića Na svetost pozvani nastale ispisivanjem kolumne o svecima u Svjetlu riječi, da bi se zaključilo kako je život svakoga od opisanih bio jedincata i neponovljiva pustolovina, dodir nadnaravne milosti i veličajnosti Božje s ljudskom neznatnošću.
Dakako, to usavršavanje nije jednostavno i događa se uz silno lomljenje i škripanje, posebno s ljudske strane. Američki filozof Peter Kreeft u knjizi Three philosophies of life promatra svijet kao „dolinu u kojoj se prave duše”, veliku kiparsku radionicu u kojoj smo mi skulpture koje moraju podnijeti mnoge udarce dlijetom i biti očvrsnute u vatri. „Ovo nije samo opcija. Budući da smo izgubili izvornu nedužnost, put povratka Bogu mora biti bolan zato što će se stari čovjek grijeha stalno žaliti zbog trpljenja koja mora podnijeti na svakom koraku prema svom neprijatelju – dobroti. Izreka neka bude ne moja nego tvoja volja bila je blažena radost u raju, a bit će i u nebu, međutim sada je to najteža (i najnužnija) životna zadaća. Bez toga, nećemo imati lica s kojim ćemo stati pred Boga.”
Život je rat, ističe ovaj filozof, obraćenik na katoličanstvo, a naš neprijatelj nije nitko drugi nego tijelo i krv. Ne pobijedimo li ih, umrijet ćemo beskonačnom i beznadnom smrću, strašnijom od bilo kojega krvoprolića na bojnom polju. Nije jednostavno zadobiti lice, veli on te se u igri riječi pita: „Kako će patuljak poletjeti kao orao, kako možemo odavdje stići do tamo, od jednog prije do jednog poslije, od kretena do Krista?”
Njegov odgovor za kraj je zapravo i sažetak svih naših molitava za naše pokojnike u ovom mjesecu i inače. Ujedno je to i odgovor svakome od nas da se novim čovjekom ne postaje, kako Kreeft naglašava, grijehom nego trpljenjem i svetošću:
„Sada, dakle, znaš za što si stvoren: da postaneš sjajno, blještavo, jako, plemenito stvorenje koje može podnijeti savršeno svjetlo Neba, pobožanstveniti se. Stoga te molim – kreni dalje. Stigni na cilj. Budi svet kao što je svet Gospodin Bog tvoj. Budi savršen kao što je savršen Otac tvoj u Nebu.” Točno tako!
