Mnogi koji dožive iskustvo smrti u bližoj obitelji počinju o njoj drugačije razmišljati. Prolazimo kroz razne faze žalovanja drage osobe.
Isprva se javlja strah nekog budućeg tragičnog završetka života odnosno tanatofobija[1]. Iskustvo straha u naravi je biblijskog čovjeka kao što mu je u naravi iskustvo sreće, radosti, žalosti i sl.[2] Tanatofobiju su imali i Isusovi učenici, koji se odlučuju na bijeg u Galileju[3] nakon njegove smrti, bojali su se za vlastiti život sve do Kristova uskrsnuća, a potpuni strah nestaje onog trenutka kad je Duh Sveti Životvorac sišao na apostole. Kristovo uskrsnuće nije posljedica, nego je uzrok vjere Isusovih učenika, te ukazuje na činjenicu da se Isus sa svojim čovještvom (po)vratio u slavni život, u puninu i besmrtnost života u Bogu.
Druga faza je ljutnja na svijet, na nepravdu, te propitivanje – što bi bilo kad bi bilo. Takvu situaciju možemo pronaći u novozavjetnom tekstu o Lazarevoj smrti[4] gdje Marta Lazareva sestra govori Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“. Zanimljivo je to što je te iste riječi Isusu uputila i druga Lazareva sestra Marija. To je posve razumljivo jer su ljudi razumska bića koja često postavljaju pitanja na koje traže odgovore. Ukoliko uključimo vjeru u naše vlastito promišljanje stvari nam postaju jasnije, jer možda se osoba koja je iznenada umrla oslobodila neke boli i patnje koju bi teško podnijela, s druge pak strane možda neka bol i patnja nas poduče više cijeniti svoj život kao dar od Gospodina.
Treća faza je tuga. Tuga je raspoloženje suprotno radosti. Dok je strah okrenut prema budućnosti, tuga je okrenuta prošlosti. Suze su usko vezane s osjećajem tuge. Ivan u svom evanđelju dok opisuje Lazarevu smrt piše: „I zaplaka Isus“[5]. Sam Isus iako je Bog ne isključuje svoju ljudsku dimenziju, već reagira kao i svaki drugi čovjek suzama. Brojni psiholozi ističu da ako tugujemo ne znači da se ne možemo nositi sa situacijom, već nam može pomoći da se suočimo sa činjenicama.
Posljednja faza je prihvaćanje gubitka drage nam osobe. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom nego i “srcem”. Patnja, bol i smrt najveće su zagonetke za čovjeka, a odgovore bi trebalo crpiti iz teologije križa. Po toj teologiji, ispravni pristup Kristovom križu je kad o njemu razmišljamo u svjetlu naših muka, ili kad o našim mukama razmišljamo u svjetlu Kristove patnje i smrti.[6] Pogled na raspetoga Krista daje patnji i smrti novi smisao. Krist nije dokinuo patnju, nego ju je podijelio s nama, preuzeo na sebe, iskupio i osmislio.[7] Samo prihvaćanjem logike križa može se nadići apsurdnost patnje.
(Tihomila Ćorluka)
[1] usp. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=60365
[2] Ivan DUGANDŽIĆ, Strah u svjetlu Biblije, u: Bogoslovska smotra, 73(2003)4, 620.
[3] usp. Mk 14, 27; 14,50; 15, 40.
[4] usp. Iv 11,1-45.
[5] usp. Iv 11,1-45.
[6] M. Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb, 1993, 1.
[7] Usp. Maja JAKŠIĆ, Gubitak, tugovanje i pružanje potpore. S posebnim osvrtom na nesretno okončanu trudnoću, u: Bogoslovska smotra, 54(2014)3-4,370.
