Stiglo je vrijeme Božića. Tako lijepo i svima drago. Pripremamo se jer obilježavamo poseban događaj, rođenje maloga Isusa. Trenutak kada je svima nama stigao spas s neba. I s razlogom slavimo, svi se trudimo, ukrašavamo domove, idemo na zornice, pečemo kolače, vješamo božikovinu i kupujemo darove. Nitko nije imun, pa čak i ateisti okite bor. Želimo obilježiti dolazak kralja jer on to uistinu zaslužuje. Ali dvanaesti mjesec je i vrijeme kada se prisjećamo Drinskih mučenica, koje su umrle okrutnom smrću i tako osvjedočile da su u kreposnim dušama još uvijek živi osjećaji koji su spremni položiti život za ideale i čistoću. Podsjetnik je to da nije svima ovo sveto vrijeme godine ni vrijedno ni bitno. Ne gaje svi toplinu i ljubav. Već se vode idejama barbarizma, mržnje i zaostalosti. To je konačna destinacija na koju vodi grijeh. Sve od maloga, preko krupnijega do velikoga, čovjek stigne do toga da je spreman ubiti druge potpuno nevine ljude tako da više ni ne zaslužuje da se zove čovjekom. Grijeh je strašan i najbolji način da mu odolimo je da se ovoga Božića upitamo što mi uistinu možemo učiniti da bismo mu se oduprijeli. O tome je pisao sveti Alfonz Liguori u svojoj knjizi Kako ćemo ljubiti Isusa Krista.Podijelit ću ono što je bitno, ali bi svakako bilo lijepo da svatko tko može pročita ovu knjigu u cijelosti, kao mali znak pažnje za rođendan našem dragom Isusu.
Nakana
Prvo i osnovno što čini razliku među našim djelima je nakana. I tome sveti Alfonz pridaje veliku pažnju jer kaže da i najbolja djela koja činimo radi svoje slave, ništa ili vrlo malo vrijede pred Bogom. Nakana je ono što čini razliku i treba jako paziti zbog čega nešto činimo. Da bismo što bolje razlikovali kada svojim djelima častimo Boga, a kada tražimo svoju čast, trebamo obratiti pažnju na sljedeće četiri stvari: nećemo biti uznemireni ako u nekom svom poduhvatu ne uspijemo, radovat ćemo se svakom dobru koje čine drugi, nećemo željeti jednu službu više od druge i od drugih nećemo tražiti ni zahvalu ni priznanje za dobro koje smo učinili. Ako nas poslušnost sili da odstupimo od svoje uobičajene pobožnosti, pa se zbog toga uznemirujemo, znajmo da taj nemir dolazi od vraga. Moramo raditi kad Isus hoće i kako on hoće jer je to prvi znak da ga ljubimo. Poanta nije samo vjerovati u ljepotu Isusova nauka jer je ona vidljiva svakome tko pročita Evanđelje. Poanta je u ljubavi, mi trebamo Isusa ljubiti, a ljubav nije vika Gospodine, Gospodine,niti je to bit Božića. Nije poanta da sve okitimo, ispovjedimo se i nakon blagdana nastavimo po starom sa životom u kojemu se ne vidi da mi ljubimo Isusa. Mi tu ljubav trebamo pokazati.
I evo još jednoga načina za ljubiti Isusa, pored spomenutih čistih nakana. Taj je da u sebi njegujemo misli mira. Sve one misli koje nas uznemiruju, ne dolaze od našega premilog Kneza mira, već od vraga, ili od samoljublja ili vlastitoga precjenjivanja. Ako smo za čas nestrpljivi, žalosni, osjetljivi na najmanju nepažnju drugih, znak je to da vrlo slabo ljubimo Isusa Krista. Svetac navodi pet moćnih oružja koja će nam pomoći da se otarasimo mlakosti i da što savršenije uzljubimo Isusa: želja za savršenošću, odlučna volja da je se postigne, razmatranje, često primanje svete pričesti i molitva. Kako ćemo ostvariti nešto što ne želimo? Zato je jako bitno željeti postati savršen i raditi na tome ustrajno da ne umremo kao mnogi mlaki, koji ostaju nesavršeni. Lijenčina uvijek želi i želi, ali na kraju uvijek slijedi neku izliku. Budemo li ustrajno razmatrali, vrag nam neće moći nauditi. Vrag je izgubio dušu koja postojano razmatra. Ivan Gerson za one koji se ustežu od pričesti jer su u prošlosti griješili ili jer ne osjećaju potpunu pobožnost kaže da su slični čovjeku koji ne prilazi ognju jer se ne osjeća zagrijanim. Što smo gori to nam više treba euharistija. Što se pak molitve tiče, sveti Augustin kaže Ako ne uzmanjka tvoje molitve, budi siguran da ti neće uzmanjkati ni božanske ljubavi.
Krotkost
Osoba koja uistinu ljubi Isusa Krista postigla je krepost krotkosti. Takva osoba s jednakim mirom prihvaća ugodne stvari i protivštine jer živi u potpunom skladu s voljom Gospodnjom. Mir je najvrjednija stvar koju možemo postići. Isus ne boravi u nemirnom srcu. Krotak čovjek je uvijek zadovoljan. Ne zato što mu uvijek sve ide po planu, već zbog toga što zna da uz Isusa ima sve što mu treba i siguran je da je Njegova volja ono što je najbolje za njega. Naša će krotkost uvijek rasti onoliko koliko bude rasla ljubav prema Isusu. Kao ljudi ne osjećamo uvijek tu blagost, zato je jako važno razmatrati kako bismo se spremili za protivštine koje sigurno dođu. Neki su kao vjetrenjače: okreću se kako vjetar puše. Ako je vjetar povoljan i po njihovoj želji, oni su blagi, veseli, krotki… Ali ako je vjetar protivan, to jest ako stvari ne idu kako bi htjeli, odmah su nervozni, tužni i nestrpljivi. Zato se ne posvećuju i nesretni su u životu jer na ovoj zemlji – to je jasno- nailazimo puno više na protivštine nego na ugodnosti. Krotkost je sve s mirom primati iz ruke Božje. Ona nam daje miran, radostan i spokojan život.
Ako nevolje, protivštine, siromaštvo ili bolesti snađu nekoga tko ne ljubi Isusa, njemu će sve to biti razlog da se još više udalji od Boga. Pouzdan znak da netko ljubi Isusa je taj da će ga sve protivštine još više privući Isusu. Kako bismo bili što strpljiviji u nevoljama, moramo biti uvjereni da sve dolazi iz Božjih ruku. Tada se uvijek prisjećajmo da je sve to za naše dobro i zahvaljujmo Gospodinu. Sveti Franjo Asiški je to ovako sažeo: toliko je dobro koje očekujem da mi je svaka bol uživanje.Osim toga, tko uistinu ljubi ne opterećuje se protivštinama, nego napastima koje bi ga mogle odvući u grijeh i udaljiti od Isusa. Ako u napastima odbacujemo misli koje nam došaptava sotona, onda nam napast nije na štetu nego na korist jer nam duša postaje još čišća i savršenija. Napasti ćemo najlakše savladati: ako se odmah uteknemo Gospodinu pobožnim zazivom Gospodine, u pomoć mi priteci, pohiti da mi pomogneš!, zaokupimo misli nekom drugom djelatnošću, ne pristanemo na pregovaranje s napašću te se ne ljutimo i ne srdimo radi napasti jer vrag i to može iskoristiti da padnemo u grijeh. Također koristi da se tijekom napasti više puta prekrižimo i da je otkrijemo duhovnom ocu jer kad je napast otkrivena napola je svladana.
Čista ljubav
Ako Bog od nas povuče svoju utjehu, a mi odmah postanemo mlaki i mlitavi, to će opet biti znak da je naša ljubav jako slaba. To je pokazatelj da nam je više stalo do ustrajnosti na dobrom putu radi vlastite utjehe i ugode, a ne radi ljubavi koju osjećamo prema Bogu. Tu se znači krije naše samoljublje, koje se hrani utjehama i ugodama pobožnosti, umjesto čiste ljubavi za Isusa koja treba biti na prvom mjestu, čak i u onim trenucima kada osjećamo suhoću i težinu duhovnoga puta.
Nikada ne budimo zavidni prema velikanima, sinovima ovoga svijeta, jedino budimo zavidni prema onima koji ljube Isusa više od nas. Način da ovaj Božić dočekamo spremni sastoji se u tome da pazimo na svoje nakane, obraćajući pažnju na to tražimo li svoju slavu ili slavu Božju. Njegujmo dobre misli, s mirom prihvaćajmo sve ono što nam Bog šalje, i dobre prilike i protivštine! Budimo krotki, u napastima odlučni i ne idimo samo za svojom ugodom. Neka naša pobožnost bude put sve veće ljubavi prema Bogu. Sveti Alfonz nam je ostavio odlične savjete kako da Isusu za rođendan uzvratimo ljubav koju je on dao nama! Nemojmo se opet prepustiti mlakosti, već uđimo u radost Božića!
