Početna stranica » Lebdenje: život bez morala i smisla

Lebdenje: život bez morala i smisla

472 pregleda

Novi roman pod naslovom Uvod u lebdenje Dževada Karahasana, dobitnika Goetheove nagrade za 2020. godinu (nagrade najznačajnije nakon Nobelove), na uvjerljiv i duboko istinit način govori o bitnim pitanjima i problemima današnjega vremena, današnjih ljudi i današnjega čovječanstva. Autor to pokazuje tako što prikazuje odnos dvojice prijatelja. Jedan se zove Peter Hurd, veliki pjesnik, mislilac i znanstvenik, rodom iz Walesa u Velikoj Britaniji. On je istraživao klasičnu kulturu i klasične jezike toliko revno da je sam živio kao Helen. Peterov prijatelj, prevoditelj i pjesnik u Sarajevu zove se Rajko Šurup. Peter je stigao u Sarajevo krajem ožujka g. 1992. iz Palerma na Siciliji i boravio u Sarajevu za vrijeme ratne opsade grada. Autor romana tvrdi da se Peter vratio iz Sarajeva na Siciliju kao sasvim drugi čovjek, jedva nalik onome koji je prije pet-šest mjeseci došao u Sarajevo. To je tema romana: čovjek koji je upao u najveću moguću ovisnost o drogi, tj. u lebdenje, i današnji svijet koji je također upao u fazu lebdenja.

Krajem listopada 1992. Peter je otišao u Palermo i vratio se već krajem studenoga u Sarajevo, „bio je iscijeđen kao limun. Nije htio ili nije mogao ni govoriti”. Peter je napisao tekst što ga je Rajko počeo prevoditi. Tekst govori o bunilu. Valjda Peter misli da će svoje bunilo bolje razumjeti ako opiše bunilo španjolskoga pisca Miguela de Unamuna. U tom je tekstu Unamuno Mongol koji „ubija starce bez ruke, bili oni bibliotekari ili generali”. Peter zapravo želi naći krivca za svoje svinjarije (padove) koje je počinio u Sarajevu i nakon boravka u Sarajevu. Na Palama je Peter potpuno izgubio kontrolu nad sobom kad je u svom mahnitanju pucao na Sarajevo: „Tokom tog mahnitanja shvatio je da je […] slobodan samo onaj ko ne poznaje strah, ni stid, ni čast, ni obzir, niti bilo koju drugu od predrasuda koje nam nameće društvo, dakle onaj ko nikom i ničemu ne dozvoljava da ga ometa u provođenju svoje volje. […] Iz toga je nastala ideja da puca na Sarajevo […].”

Iz navedenoga proizlazi da Peter svoju slobodu smatra apsolutnom, odnosno da ima pravo provoditi svoju samovolju te da ga nitko i ništa ne može u tome spriječiti. Za njega ne vrijede moralne zapovijedi ni zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Za svoju izdaju morala i humanuma Peter želi pronaći krivca u nekome drugom, u svom prijatelju i prevoditelju Rajku. Peter je pozvan u Njemačku na međunarodni simpozij pod naslovom „Sloboda umjetnosti i umjetnost slobode” da svojim izlaganjem zaključi taj skup. Organizatori žele da Peterovo izlaganje bude „summa savremenog mišljenja o slobodi i našem iskustvu slobode”. Krajem srpnja završio je referat i poslao ga na prevođenje. Prije Peterova izlaganja upriličeno je otvaranje izložbe na kojoj je jedan eksponat bio posebno zapažen: „Radi se o instalaciji ‘Svinjska porodica’ koja se sastoji iz četiri staklena zida i četiri svinje.” Lijepa žena za govornicom rekla je da je umjetnik tom instalacijom pretvorio živu prirodu u umjetničko djelo, a nakon toga umjetničko djelo u živu prirodu. Peter je na pozornici pozdravljen dugim aplauzom. Pročitao je nekoliko dijelova referata, a onda počeo cijepati list po list, rekavši: „Sve sam učinio, a ipak ništa nisam shvatio.” Peter se potpuno raspao i sam ne bi mogao preživjeti ni pet dana. Sam je predvidio svoj raspad kad se u referatu pitao kojega se sebe odrekao.

Prije toga sloma Peter je bio velik i moralan učenjak koji je današnjim ljudima zamijenio Roberta Gravesa, velikoga poznavatelja grčke i europske kulture. „Današnji čovjek stiče samo upotrebljivo znanje, on pristaje saznati samo ono što mu može donijeti korist, pomoći mu da se popne stepenicu više u nekoj hijerarhiji, omogućiti mu da nekog na nešto nagovori. Peter je takve ljude nazivao robovima […], jer samo rob stalno misli na korist i služi samo svojoj koristi. Slobodan čovjek stiče znanje da bi osvojio sebe a ne svijet, saznaje da bi stekao sebe a ne korist.” Iz ovoga pasusa zaključujemo sljedeće. Kad jedna civilizacija izgubi stid, onda izgubi moral i smisao svoga postojanja. Pisac Karahasan navodi da je Ahilej, junak Homerove Ilijade, postao pravi heroj onda kad je osjetio pravi stid. Kad se iživljavao nad mrtvim trojanskim junakom Hektorom, naišao je Hektorov otac Prijam i tada je Ahilej pogledao sebe iz Prijamove perspektive te se postidio. Postao je pravi heroj jer je spoznao da je pripadnik svoje zajednice i istodobno pojedinac koji je svjestan vlastite odgovornosti. Današnji ljudi i današnje čovječanstvo robuju svojoj koristi i tako gube osjećaj za moralne vrijednosti i za humanistički pristup drugima. To autor naziva lebdenjem: zapravo život bez morala i humanuma, tj. bez onoga što čovjeka čini slobodnim i odgovornim bićem. Svijet koji je sve oblike racionalnosti sveo na samo jednu, tj. na racionalnost znanstveno-tehničke civilizacije, nesposoban je za moralno djelovanje i gubi smisao postojanja te je prepušten lebdenju. Tako i ljudi u tom svijetu idu u drugu krajnost, u stvarnost ugodnoga doživljaja, u krajnji doživljajni subjektivizam i tako postaju nesposobni za moralno djelovanje i za smisleno življenje.