Fra Marko Dobretić, potomak stare srednjovjekovne plemićke obitelji Dobrota ili Dobreta, rođen je u selu Brnjići, župa Dobretići. Ime te obitelji spominje se još 1391. godine, u jednoj povelji kralja Stjepana Dabiše izdanoj u Sutjeskoj.
Doba fra Markova rođenja, početak 18. stoljeća, daleko je od stare slave velikaša Dobreta. U to doba događaju se velike promjene u Bosni koje će za katoličko stanovništvo imati katastrofalne posljedice. Početak je to kraja Osmanskoga Carstva. Za vrijeme Bečkoga rata (1683. – 1699.) Osmanlije počinju uzmicati iz Srednje Europe, a katolici u BiH još uvijek ostaju pod njihovom vlašću. Kronike franjevačkih samostana iz tih godišta bilježe okrutne odmazde Turaka nad preostalim katolicima i franjevcima: pljačke, utamničenje, mučenja i ubojstva. Ulje na vatru dodaje i krvava avantura Eugena Savojskog u Bosni. Nakon njegova povlačenja brojno katoličko stanovništvo i franjevci kao njegove vođe povlače se u prekosavske i dalmatinske krajeve. U cijeloj Bosni i Hercegovini ostaje tek 17 000 katolika i 29 fratara. Preostali su još samo sutješki, fojnički i kreševski samostan. Stanje postaje još gore nakon Banjalučkoga rata. Godine 1737. austrijski car povede vojsku na Bosnu. Osmanlije razbiju austrijsku vojsku, i počnu još žešće progoniti katolike i fratre u BiH, smatrajući ih austrijskim suradnicima i doušnicima. Stalni ratovi iscrpili su ljude i sa sobom donijeli siromaštvo, glad i razne bolesti. Upravo je 1707. godina, koju većina autora uzima za godinu fra Markova rođenja, obilježena kugom koja je poharala Bosnu.
U takvim prilikama rodio se Dobretić. Njegova rodna župa Dobretići u to se doba zvala Vrhovine. Otac Mato i majka Katarina na krštenju su mu dali ime Jure. Otac Mato umire već 1708. godine, kada je Juri bilo tek godinu dana. Smrt od kuge tih je godina znala pokositi čitave obitelji, u nekim slučajevima potpuno opustošiti cijela sela. Godine 1743. od kuge umire fra Markova majka Katarina, brat Tadija i više članova šire obitelji.
Provincijal u dva mandata
Ne zna se mnogo o Dobretićevu djetinjstvu i školovanju. Prema Jeleniću, Antun Knežević piše o Dobretiću „kako narod o njemu i sada priča, da se bio, kad je odrastao, zagledao u neku curu i odlučio se njome ženiti. Pa, kad ga je ova prevarila, da izbjegne ruglu i ismjehivanju bake, jednom zamagli u Fojnicu i tu stupi u red”. To narodno pričanje ne mora nužno biti tek plod mašte. Budući da postoji podatak kako je franjevački habit obukao 17. rujna 1731. godine, u 23. godini života, što je prilično kasno za tadašnje prilike, ova priča bi lako mogla biti i istinita.
Kao što je bio običaj za mladiće koji žele postati svećenici i franjevci, osnovnu naobrazbu stekao je stupivši u samostan u Fojnici. Filozofski i teološki studij započeo je u Dalmaciji, a završio u Firenci 1740. godine. Svršivši studij, sljedećih 18 godina predavao je filozofiju, dogmatiku i moralnu teologiju na raznim učilištima po Italiji.
Godine 1757. odvajanjem prekosavskih franjevaca drevna provincija Bosna Srebrena svedena je na područje Bosne i Hercegovine i na rang kustodije. Čim je imenovan kustosom novoutemeljene kustodije, fra Marko se vraća u Bosnu i 10. rujna iste godine stiže u Fojnicu. Na prvoj skupštini Uprave Bosne Srebrene donosi niz odredbi koje su za cilj imale duhovni i intelektualni rast braće franjevaca. Već sljedeće godine, nakon što je fra Filip Lastrić izložio neopravdanost degradiranja Bosne Srebrene na razinu kustodije, papa vraća Bosni Srebrenoj naslov provincije sa svim starim pravima, a fra Marka Dobretića imenuje provincijalom. Bio je provincijal do 1762. Godine 1764. optužen je zajedno s ostalim fratrima iz fojničkoga samostana da su prilikom obnove samostana uradili mnoge preinake mimo plana i dozvole. Strpani su u zatvor, najprije u Fojnici, a kad su se požalili paši da su nevini, zatvoreni su u Travniku i nisu izišli tri mjeseca, sve dok nisu platili otkupninu. Za provincijala su ga braća izabrala i drugi put, i to jednoglasno, 1768. godine.
Fra Markovi pohodi
Fra Marka Dobretića papa Klement XIV. imenuje krajem 1772. godine eretrijskim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni i Hercegovini. Prema tadašnjoj praksi, apostolski vikari su nosili naslov neke od drevnih, ugašenih biskupija. Tako je fra Marku dodijeljen naslov prema grčkom gradu Eretrija, koji se nalazi na otoku Eubeja. Sljedeće godine u Trogiru biva posvećen za biskupa i, najavivši to okružnicom, odmah kreće na svoj prvi kanonski pohod Vikarijata. Nakon ovoga, još je tri puta kanonski pohodio Vikarijat, i to 1776., 1779. i 1782. godine. Sačuvana su njegova izvješća s prva tri pohoda i vrlo su vrijedna za povijesna istraživanja. U njima Dobretić donosi podatke o životu ljudi, njihovim strahovima i problemima te gospodarskim i političkim prilikama. Piše da je u Vikarijatu za prvoga pohoda bilo 66 895, za drugoga 73 053, a za trećega 76 737 katolika.
Službu apostolskoga vikara fra Marko je obavljao od svoje 66. do 77. godine života. U tim je godinama, dijelom pješice, dijelom na konju, barem četiri puta obišao Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. Iz opreza pred Osmanlijama izbjegavao je glavne putove, a na sporednim su ga vrebali pljačkaši. Na svojim pohodima ispitivao je i savjetovao svećenike o pastoralnom radu, hvaleći dobre poduhvate, a nastojeći ispraviti iskrivljene prakse. Brinuo se za trajno obrazovanje svećenika. Podjeljivao je krizmu velikom broju vjernika. Na prvom pohodu bilježi da je krizmao čak 11 175 osoba. Zanimao se za stanje povjerenih mu vjernika i trudio se sve ih osobno posjetiti. Organizirao je raspored misa, ispovijedao je vjernike, posredovao u izmirivanju zavađenih strana, dijelio sakramente, sve to najčešće pod vedrim nebom.
Djelovanje fra Marka Dobretića možemo podijeliti na tri područja: znanstveno, upraviteljsko i pastoralno. Prema onome što o njemu znamo, nije se ustručavao od truda ni na jednom od njih. Bogato iskustvo i znanje koje je stekao predajući na stranim učilištima nastojao je primijeniti i u svom zavičaju. Svoju Bogoslovicu, „Kratko skupljenje ćudoredne iliti moralne bogoslovice svrhu sedam katoličanske crkve sakramenata” objavio je 1782. godine u Anconi. Riječ je o moralno-pastoralnom priručniku od gotovo 600 stranica, obogaćenom primjerima iz svakodnevnoga života. To opsežno djelo imalo je za svrhu poslužiti dušobrižnicima u njihovu radu i poučavanju puka. Djelo je posebno zanimljivo s jezičnoga gledišta. O Dobretićevu jeziku piše Ivo Pranjković u „Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene”. Najveću pozornost privlači Dobretićeva grafija, tj. slovopis. O poteškoćama s kojima se susretao pri pisanju ilirskih riječi latinskim slovima govori i u predgovoru Bogoslovice: „nemoj se čudit, ni narugat, što ovako nevaljalo, i neuredno pišemo latinskim slovima u naš slavnih, iliti ilirički jezik. Nego promisli napri, da je mučno s tuđim slovima u naš jezik upisat svaku rič po svojoj naravi, izgovaranju, i podpunomu njezinu zlamenju, arijeh, veličanstvu, i slatkosti.” Premda mučno s tuđim slovima, Dobretić je uspio teološki nauk svojim suvremenicima prereći i napisati u lako razumljivo štivo, jednostavnim jezikom, dosljednom ikavicom svoga jajačkog kraja.
Ono novca što je kao biskup za života uspio prištedjeti, oporukom je ostavio siromasima. Umro je u 77. godini života, 8. siječnja 1784. godine u fojničkom samostanu, gdje je i pokopan u samostanskoj crkvi.
(fra Nikola Kozina, Godišnjak Kalendar sv. Ante 2024.)
