Antifašizam je star nekih sto godina, povijesno kompromitiran i nadiđen, no njegovi sljedbenici nikako da odustanu od njega pa je to razlog zašto je još potrebno govoriti o njemu.
Prošlost
Antifašizam se definira kao „politički pokret protiv fašizma i njemu srodnih ideologijskih režima”.[1] I u tome nema ništa sporno. No jedno je teorija, a drugo je njezina primjena koja je selektivna i pristrana u slučaju komunista.
Nekadašnji komunisti i njihovi nasljednici zaklinju se u antifašizam, a olako zaboravljaju da su preko Sovjetskoga Saveza bili u savezu s nacizmom više od dvije godine (1939. – 1941.). Dakle svi su oni jedan dio svoje povijesti podržavali i nacizam i fašizam. Kada su se za to ispričali i priznali da su pogriješili? Čime su se iskupili? S kojim moralnim pravom onda mogu osuđivati NDH koja je nastala uz podršku tih istih čimbenika?
Antifašizam im se u Drugom svjetskom ratu pokazao dobitnom opcijom jer su zahvaljujući tome došli na vlast izigravši težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom i demokratskim uređenjem i stvorivši Jugoslaviju, a onda pokazali svoje pravo lice jednakoga i većega totalitarizma.[2]
Nakon Drugoga svjetskog rata u Europi antifašizam postaje višeznačan zavisno od političkoga okruženja. „U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.”[3] Tu su komunisti antifašizmom postigli da su sami sebe opravdali za sve počinjene zločine i dobili moćno oružje za ocrnjivanje, progon i likvidaciju neistomišljenika.
Komunizam je odgovoran za genocid nad hrvatskim narodom na Bleiburgu i križnim putovima u kojem su glavni izvršitelji bili upravo hrvatski komunisti koji su tako postali bratoubojice i grobari svoga naroda. Komunizam je zaveo diktaturu koja je trajala skoro pola stoljeća i u kojoj su domoljubi bili sustavno špijunirani, zlostavljani, diskriminirani, proganjani, kažnjavani, mučeni i ubijani. Komunizam je pobio više od šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika, organizirao mučka smaknuća hrvatskih emigranata… Kad se sve sagleda komunizam je, spojivši bezbožnu materijalističku ideologiju koja je zatirala vjeru i moral skupa s anacionalnim jugoslavenstvom koje je uglavnom bilo u službi srpskoga šovinizma, bio najveće zlo u našoj povijesti. I sve bi se to trebalo zaboraviti u ime navodnog antifašizma?
Sadašnjost
Kad je propao komunizam kod nas, skupa s Jugoslavijom, sljedbenici te ideologije nisu prihvatili poraz, nego su se dijelom infiltrirali u stranke s nacionalnim predznacima a dijelom su ostali u istoj stranci promijenivši joj ime iz Savez komunista u Socijaldemokratsku partiju. No i jedni i drugi nisu promijenili svoja uvjerenja, zadržali su svoje položaje, obogatili se u privatizaciji i zadržali nadzor nad medijima. I ni to im nije bilo dosta, nego su se još mnogi od njih prodali raznim centrima moći na zapadu i istoku i tako dobili dodatnu zaradu i vanjsku zaštitu.
Nikad nije provedena lustracija i tako zadovoljen minimum pravednosti. Nikad se nisu ispričali. Nisu dopustili da njihovi zločini iziđu na vidjelo i nitko nije odgovarao ni za jedan počinjeni zločin. Dapače, u hrvatskoj državi nastavili su uživati sve blagodati i počasti kao da su heroji kako se zorno vidi u slučaju Manolića i Lončara. Poučak je: zločin se isplati što dobro objašnjava ubrzano kvarenje i onoga malog broja domoljuba koji su uspjeli doći do sudjelovanja u vlasti.
Sve je to bilo moguće zahvaljujući ponovnom korištenju provjerene metode prerušavanja. Nitko od bivših drugova, osim rijetkih pojedinaca, ne predstavlja se više kao komunist nego su se sakrili iza naziva antifašist. Pod ovom krinkom oni su sebe amnestirali, izuzeli od bilo kakve odgovornosti i rehabilitirali. Ako im je sada odjednom doista stalo do demokracije, zašto nisu i antikomunisti? Zašto imamo dan antifašističke borbe a nemamo dan antikomunističke borbe?
Najnovije izdanje antifašizma je odustajanje od radničke klase te zdušno prihvaćanje i nametanje rodne ideologije koja relativizira spolnost i ruši u temelju obitelj i narod. Istodobno s time ide zdušno promicanje migrantske politike odnosno zamjene stanovništva u ime borbe protiv rasizma i ksenofobije. Pri tome kao da se nitko ne sjeća da su ti isti komunisti, unatoč proklamiranoga bratstva i jedinstva, napravili etničko čišćenje folskdojčera.
Dobro i zlo
Antifašizam nije samo alibi i obmana nego je s vremenom u hrvatskoj državi prerastao u puno više od toga. Kako su komunisti učvršćivali svoju moć u novim političkim okolnostima postupno su sebe pretvorili u moralne veličine i arbitre koji dociraju i drugima zagorčavaju život.
I ni to im nije bilo dosta pa je njihov antifašizam postao i sredstvo obračuna i progona sa svim neistomišljenicima, u prvom redu domoljubima i vjernicima koji su sada ponovno postali fašisti/ustaše i klerofašisti. U tome ne poznaju mjeru, nego idu sve dalje i dalje. Primjera je bezbroj: na početku su se borili da se hrvatski novac zove kuna, smetala im je šahovnica na zastavi pa smo dobili dodatke na njoj, a sada se progoni Thompson, HOS, pozdrav za Dom spremni, hrvatski grb s bijelim poljem, izruguje reprezentacija… U isto vrijeme se veliča srpske „pevaljke”, znakovlje komunizma, zastavu propale države i najvećega krvnika našega naroda u povijesti čije ime još nose mnoge ulice i trgovi. Crvena zvijezda iako je jednaki zločinački simbol kao kukasti križ, a za Hrvate još i veći jer su pod njom više stradali, i dalje se nesmetano koristi. Koriste se dva aršina i tako stalno nanosi nepravda i rane drže otvorenima.
Sve to ukazuje na najvažnije: da se „drugovi” nisu pokajali za počinjene zločine što znači da bi ih bili spremni i ponoviti ako bi im se pružila prilika. Tvrdokornost je znak da su duboko ogrezli u zlo. Zato su oni opasni i ne ih treba podcjenjivati. No prije svega treba misliti na njihove duše. Kao vjernici znamo da se, bez obzira na to koliko mi oprostili, krivci ne mogu spasiti ako se ne pokaju i daju zadovoljštinu koja im je moguća: priznanje grijeha, traženje oprosta, nadoknada štete koliko je moguće… Treba moliti i činiti pokoru za njihovo obraćenje, kako privatno tako i javno, da bi se spasili za vječnost.
Koje uopće vrijednosti imaju „antifašisti”? Jedino stalno i nepromijenjeno u svom njihovu djelovanju je mržnja na vjeru, obitelj i narod iz kojega su ponikli te stjecanje dobrobiti za sebe preko toga. Bilo koja ideologija i bilo koji tuđin je dobar ako služi tim ciljevima. To je zatornički rat do zadnjega Hrvata koji jasno upućuje na đavla koji je „čovjekoubojica od početka” (Iv 8,44). Nije dovoljno inatiti se, nego se treba osloboditi konačno ovoga tlačenja. Da bismo mogli početi konačno normalno živjeti potrebno je dopustiti istini da zablista i da nas oslobodi okova laži. Treba neumorno razotkrivati manipulacije i prevare antifašizma, zauzimati se za lustraciju te se boriti za pravdu. No nadasve treba imati na umu da Bog sve to dopušta jer smo se odmetnuli od njega i stoga je osobna svetost pravi odgovor na ovo zlo.
[1]Zlatko Begonja, „Partikularni antifašizam”, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 12/5/67/2003., 744.
[2]Ibidem, 751.
[3]„antifašizam”, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024., na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/antifasizam (4. rujna 2024.).
