Povijest kršćanstva sredinom XV. stoljeća nudi jednu od najtragičnijih lekcija o posljedicama unutrašnjega razdora pred licem vanjske katastrofe. Dok se na istočnom obzoru uzdizala nezaustavljiva sila Osmanskoga Carstva pod vodstvom sultana Mehmeda II. Osvajača, kršćanski su vladari u Bosni, Humu, Hrvatskoj i Ugarskoj trošili dragocjeno vrijeme i ljudske živote na sitne teritorijalne razmirice. U doba kada se „ludo prolijevala bratska krv”, sudbina Europe visjela je o niti, a svjedočanstva toga vremena govore o neviđenoj nesreći koja je pogodila čitavo kršćansko ime.
Pad Carigrada
Ključni trenutak koji je odredio sudbinu Balkana bio je pad Carigrada 29. svibnja 1453. godine. Pripreme za taj udarac počele su godinama ranije. Sultan Mehmed II. bio je odlučan u namjeri da bizantsku prijestolnicu učini središtem svoje moći. Posljednji car Konstantin XI. Paleolog, u očaju se obratio Zapadu, shvaćajući da bez pomoći Rima i europskih vladara grad ne može opstati. Papa Nikola V. zahtijevao je sjedinjenje grčke Crkve s rimskom kao preduvjet za pomoć. Iako je unija doista proglašena 12. prosinca 1452., narod je taj čin dočekao s gnušanjem. Dok se u crkvi spominjalo ime pape i prognanoga patrijarha Gregorija, ulicama su odjekivali poklici protiv unije. Vjerski fanatizam bio je toliko dubok da su mnogi Bizantinci otvoreno govorili kako im je „draže gledati turski turban nego papinu tiaru”. Ta fatalna podijeljenost omogućila je osmansko osvajanje. Padom Carigrada kršćanstvo je izgubilo svoj istočni branik, a drevna prijestolnica postala je glavnim uporištem protiv balkanskih država. Vijest je izazvala šok u Europi. Mletačka Republika javljala je papi o „nesmiljenom osmanskom caru” i pokolju kršćana, priznajući da situacija ne može biti gora. Unatoč tim riječima, realpolitika je bila neumoljiva – bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i srpski despot Đurađ morali su se pokloniti pobjedniku i poslati čestitke sultanu.
Mletačka lukavost
Dok je Bosna gledala prema istoku u strahu od Osmanlija, s južne su strane vrebali Mlečani. Republika je, koristeći ratovanja hercega Stjepana s Dubrovnikom, sustavno radila na zauzimanju Neretve i Krajine. Već ranije su bacili oko na gradove bana Petra Talovca, za kojima su žudjeli i gubernator Hunjad i kralj Stjepan Tomaš. Ban Petar branio se dok je mogao, no spletke su bile jače; dubrovački su ga poslanici ocrnili pred Hunjadom, tvrdeći da pomaže hercegu protiv Dubrovnika.
Ovo je bila „voda na mletački mlin”. Republika je pomogla hercegu protiv vojvode Ivaniša Vlatkovića i tom prilikom mu otela Krajinu i Neretvu. Kada je kralj Stjepan Tomaš prigovorio zbog ove otimačine, Mlečani su mu 1452. godine odgovorili ciničnom porukom: kralju će „sigurno biti drago susjedstvo mletačko” jer će od njega imati više koristi nego od drugih. Nadali su se da će kralj popustiti pred diplomacijom ili novcem, što se i dogodilo. Vojvoda Ivaniš Vlatković, videći da ne može obraniti baštinu, priznao je gotovu činjenicu i zatražio od dužda potvrdu svojih posjeda u Krajini. Tako je bosansko kraljevstvo, usred turske opasnosti, gubilo svoje primorske krajeve pred gramzivošću kršćanskih „saveznika”.
Smrt bana Petra Talovca 11. ožujka 1453. otvorila je novo poglavlje unutrašnjih borbi. Za njegovim posjedima – Klisom, Sinjem, Kninom, Čačvinom i Labom – jagmili su se svi susjedi. Ulrik Celjski, moćni grof i zet despota Đurđa, želio je hrvatsku banovinu za sebe. S druge strane, herceg Stjepan Vukčić, kojem je nedavno umrla žena Jelena, pokušao je diplomatsko-bračnim putem doći do gradova nudeći brak udovici Jadvigi Talovac.
Kralj Stjepan Tomaš bio je svjestan da je Knin „glava Hrvatske”. Preko svoga odanog poslanika Nikole Teste uputio je dramatične apele Mletačkoj Republici. Upozoravao je da će grof Celjski, dobije li Knin i Cetinu, zadavati više jada kršćanima nego sam turski car. Tomaš je prozivao Mlečane zbog njihove pasivnosti prilikom pada Ostrovice, tvrdeći da on osobno ne bi dopustio grofu da uzme Knin da je taj grad bio na njegovoj granici. Predlagao je Republici da ona sama preuzme Knin kako bi se spriječilo veće zlo, naglašavajući da će Celjski, čim ovlada Hrvatskom, posegnuti za Dalmacijom. No, dvolična Republika, vođena strahom od zamjeranja moćnom grofu, dopustila je da Ulrik zagospodari većinom Hrvatske, ostavljajući kralja Tomaša bez stvarne potpore.
Čudo kod Beograda i smrt velikana
Dok su se plemići otimali za utvrde, sultan Mehmed II. je 1456. godine krenuo s golemom vojskom i mornaricom na Beograd. Despot Đurađ Branković bio je prisiljen pobjeći u Ugarsku, dok je sultan tražio predaju Srbije, Smedereva i Golupca. Sudbina Europe još je jednom visjela o niti. Ipak, dogodilo se „beogradsko čudo”. Junački Ivan Hunjad, uz potporu vatrenoga propovjednika Ivana Kapistrana i legata Carvajala, uspio je potući osmansku flotu na Dunavu i odbiti žestoke juriše na grad. Sultan je bio ranjen i prisiljen na sramotno povlačenje prema Sofiji. No, radost pobjede bila je kratka i gorka. U kolovozu 1456. umire Ivan Hunjad, a u listopadu Ivan Kapistran. Kršćanstvo je u istom ljetu izgubilo svoj najjači mač i svoj najutjecajniji glas. Smrt Ulrika Celjskoga, kojega je u studenome ubio Ladislav Hunjad, dodatno je gurnula regiju u kaos. Stari despot Đurađ Branković preminuo je na Badnjak iste godine, ostavljajući za sobom podijeljenu obitelj i oslabljenu državu. Njegov nasljednik Lazar brzo je sklopio ugovor s Osmanlijama, pristajući na težak harač, čime je Srbija postala osmanski satelit.
Križarski san i mletačka izdaja
Nakon beogradske pobjede, kralj Stjepan Tomaš osjetio je priliku za promjenu politike. Odlučio je raskinuti vazalstvo prema sultanu i pridružiti se kršćanskom svijetu u novoj križarskoj vojni. Papa Kalist III. oduševljeno je prihvatio kraljevu ponudu, šaljući mu križ i zastavu Apostolske Stolice. No, na terenu je situacija bila sumorna. Mletački tajnik Petar de Thomasiis javljao je iz Budima 1457. godine da u Bosni sultanovi majstori užurbano grade lađe na Savi i da je stigao subaša s 8000 ljudi kako bi čuvao radove i pripremao invaziju.
Tomaš je poslao biskupa hvarskoga Tomu i Nikolu Testu u Mletke i Rim, tražeći novac i oružje. Kardinal Carvajal posjetio je kralja u Doboru, gdje mu je Tomaš izložio osmanski plan: sultan Bosnu smatra „vratima kršćanstva” i traži četiri ključna grada koja su „stupovi kraljevstva”. Kralj je bio odlučan osloniti se na kršćanske saveznike, ali pomoć je bila tek simbolična. Papa je naredio da se novac prikupljen za križarski rat u Dalmaciji podijeli kralju Tomašu, Skenderbegu i ugarskom kralju, no Mlečani su taj novac zadržali, tvrdeći da im je potreban za vlastitu mornaricu. Odbili su kralju dati čak i strijelce, a molbe za sklonište primili su s hladnom suzdržanošću. U tom ozračju opće nesigurnosti, Dubrovčani su pokušavali spasiti što se spasiti dalo. Strahujući od osmanskoga vojvode Isabega Ishakovića u Vrhbosni, darivali su ga suknom i novcem, ali Porta je bila neumoljiva. Sultan je tražio harač, prijeteći napadom ako ga ne dobije. Dubrovčani su pisali ugarskom kralju Ladislavu, moleći ga da utječe na bosansku gospodu i hercega Stjepana na mir jer su bili svjesni da će ratni vrtlog prvo uništiti njihovu trgovinu. Naposljetku su morali pristati na godišnji harač od 1500 dukata, dokazujući da se „pobjedonosnom caru na kopnu i moru” nitko ne usuđuje otvoreno oduprijeti bez stvarne vojne pomoći Zapada.
Predvečerje pada
Razdoblje od 1452. do 1458. godine razotkriva sav jad tadašnje europske politike. Dok su se na horizontu palili carigradski požari, bosanski kralj Stjepan Tomaš pokušao je od svoje države učiniti bedem kršćanstva. No, bio je sputan mletačkom pohlepom, unutrašnjim sukobima u Ugarskoj i dvoličnošću vlastite vlastele. Smrt kralja Ladislava 1457. i izbor Matijaša Korvina 1458. donijeli su novu nadu, ali za Bosnu je već bilo prekasno. Pismo kralja Tomaša pisano „pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutisci” ostaje spomenik jednoj propuštenoj prilici. Kralj je bio spreman na rat, papa je slao zastave, ali su Mlečani brojili dukate, a susjedni velikaši otimali utvrde umirućih banova. Turski brodovi na Savi i subaše u Vrhbosni bili su jasni znakovi da se obruč steže. Malu nadu kršćanima dat će novi ugarsko-hrvatski kralj Matijaš, sin Ivana Hunjada koji je na to mjesto izabran 24. siječnja 1458. Događaji ovih godina svjedoče o tome kako je nejedinstvo kršćana, više od osmanske sablje, presudilo Bosanskom Kraljevstvu, ostavljajući ga usamljenim na vjetrometini povijesti dok se „vratima kršćanstva” neumoljivo približavao njihov krajnji pad.
