Naša nas čežnja uči o nama. Uči nas ljudskosti. Ne čeznemo li, bit će da smo stranci sebi samima, beskućnici u vlastitoj duši. Ako je naša čežnja nestalna, prigodna, ako ne prožima čitavo naše biće, ona svjedoči o površnosti koja guši dušu i uvodi u nepomičnost.
Što je naša čežnja dublja, što snažnije čeznemo, to se više boli nakuplja u nama. I pitamo se kako premostiti nepremostivo. Kako dotaknuti nedokučivo? Što smo snažnije doživjeli susret s Bogom, iz dragocjenog iskustva susreta rađa se i razgara čežnja da nas taj susret određuje u svemu. I sve više. I što smo bliže ispunjenju čežnje, čežnja je u nama sve izraženija. Sve bolnija.
Samo po čežnji ući ćemo u istinu o boli. Čežnja nas razdire, jer nas želi izbaviti iz našeg zatočeništva, iz našeg prognaništva u nama samima, i uvesti u susret. U život koji usklađuje hod i zagrljaj.
Kroz našu nam se čežnju Bog otkriva, dariva nam sebe samog. A otkrivajući nam i darivajući sebe, otkriva nam i dariva i nas same i sve one koji su dio našeg srca. Sve one od kojih je i zbog kojih je naše srce sazdano. I odjednom znamo, čitavom dušom znamo, da smo s tolikima jedno.
Čežnja je zanos koji ništa ne izostavlja. Ona sve svoje uzima sa sobom. Sve što je vrijedno ponijeti. Sve ostalo odlaže bez imalo napora. Ni za čim se ne osvrće. Polazi na put ne ostavljajući si nikakav zaklon, nikakvo skrovište, kamo bi se, ustreba li, mogla vratiti i skloniti. Ne pridržava sebi nikakvu ispriku. Ne pita što će se sve od nje tražiti, kamo će je put odvesti. Čežnja je zanos kojim se svime što jesmo posvećujemo susretu. Premda smo neprestano na putu, i naš korak nesiguran, naša se duša ponaša kao da je već stigla na svoje odredište. Iskažimo joj povjerenje: ona, zasigurno, bolje od nas poznaje prostore susreta.
Čežnja za Bogom kralježnica je našeg rasta u ljudskosti. Ako je ona živa, ništa nas ne može zaustaviti. Ništa slomiti. Čežnja za Bogom otkriva nam da ljepota, bol, radost…, da ništa čime nas život dariva, poziva u susret, nije odijeljeno jedno od drugog. Sve blagoslovne zbilje prelijevaju se jedna u drugu, slijevaju u isti drhtaj. U odziv prisutnosti. Ne dijelimo li ih jedne od drugih, izronit ćemo u blaženstvo nama pripravljeno: u puninu susreta.
Do onoga dana, nedostatnost svih rječnika našeg bića, dopunjavat će jezik naše čežnje. Sporazumijevat ćemo se i podupirati ponajviše čežnjom koja živi u nama. I vjernost našoj čežnji odgajat će u nama odgovornost za trenutak u kojem živimo.
