Početna stranica » Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti

Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti

454 pregleda

Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu

U vrijeme korizme stanemo dublje razmišljati o kraljevstvu Božjem. Možda se kanimo mijenjati i poštivati sebe i druge na nov način. Gledano ljudski, samo smo prašina, ali prašina Bogu mila. Naš um ne može pojmiti da će se to doista jednom i dogoditi, da ćemo nestati. Također ne može prihvatiti da ćemo za djela svoja polagati račun. „Uzmi si svaki dan pola sata vremena za molitvu, osim kad imaš mnogo posla; tada si uzmi sat vremena”, poziva Franjo Saleški. Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu. „Tko mnogo radi mora i mnogo moliti kako bi njegov posao uspio. Molitva rasvjetljava moj duh kako se ne bih slijepo prepustio poslu”, ističe Anselm Grün u djelu Knjiga o umijeću življenja.

Živjeti s Kristom

U vremenu u kojemu živimo i radimo iz dana u dan se postavljaju novi standardi. Ono što je vrijedilo ranije, sad se ismijava, ljudi se izobličuju i nema stvarne prisutnosti i prisnosti među njima. I nesvjesno prihvaćaju nametnute trendove koji ih tjeraju u stalnu trku za vremenom i potrebom da se svi poslovi što prije obave. I uspjeh i rezultati nakon učinjenoga posla moraju biti vidljivi i prepoznatljivi u što kraćem vremenu. Zaboravlja se da je sve proces, da sve treba sazrijevati da bi dalo ploda. Zbog brzine se upada u vrtlog nemoguće postavljenih ciljeva i čovjek se iscrpljuje i pada. Kako Grün kaže: „Čuda se uglavnom ne događaju ondje gdje ljudi užurbano jure amo-tamo, gdje nešto žele iznuditi. Čuda se događaju ondje gdje netko može čekati. Čudo cvjetanja može promatrati samo onaj tko čeka na to kao vrtlar. Vrtlar svojim radom priprema put proljeću, ali ga ne može dovesti ni jedan trenutak prije. Proljeće dolazi kad hoće. Vrtlar može samo stajati i čekati.”

Tako i mi svojim ljudskim naporima možemo učiniti tek dio onoga što bismo doista kvalitetnije mogli učinili da se ne uzdamo samo u sebe. U suradnji s drugima možemo toliko toga. Pomažući druge, pomažemo i sebi. Ciceron je mudro primijetio: „Ni preko čega čovjek nije bliži bogovima nego kada svojemu bližnjemu čini dobro.” Ako sve želimo držati pod kontrolom i preispitivati svaki svoj potez, nikad nećemo doista krenuti u djelovanje niti ćemo drugima biti potpora. Vrtjet ćemo se ukrug i tako imati dojam da smo korisni, ali naša djela će pokazivati drukčije. „Po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte” (2 Pt 3,13-15).

Zalud upozorenja sv. Pavla da bismo trebali ‘svakodnevno umirati’ ako mislimo jednoga dana ‘živjeti s Kristom’. Svakodnevnim umiranjem zapravo oblikujemo sami sebe, utječemo na svoje ponašanje i razumijevanje svijeta oko sebe. Prilika je u korizmi prestati suditi sebe u skladu s javnim mnijenjem, nego se okrenuti vječnoj istini. „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-28).

Pogled u vlastitu nutrinu

U vrijeme koje dolazi valja zastati i promisliti. Što ja to doista želim? Što kad postignem zacrtano? Hoće li me to učiniti sretnim? „Ideja da sve možemo kontrolirati i da su potrebe i želje jedine bitne, dovela je do sebične kulture u kojoj se čovjek sve teže za nešto žrtvuje jer više ne vjeruje”, ističe novinar Mate Mijić. Čovjek se uljuljkuje u suvremenost i svoju vlastitu nedodirljivost potaknut modernim uplivima koji mu dodjeljuju uloge u kojima se i ne snalazi baš najbolje, ali valja plivati u skladu s novim trendovima. Ispravan pogled na vlastitu nutrinu pomoći će da se sjeti korijena i da se okrene osnovnom polazištu iz kojega je krenuo svojemu Stvoritelju. „…Mi smo stvoreni da se pokrećemo gorivom Božje ljubavi i Božjih zapovijedi i jednostavno nećemo ići ni na što drugo, nego ćemo zaostajati”, upozorava biskup Fulton J. Sheen u svojoj knjizi Stvoreni za sreću: ključ za svrhovit život. On ističe da bismo silno bili prevareni kad bismo vjerovali da je ovaj život sve. Istina je da se danas o smrti nerado govori iako smo okruženi ‘kulturom smrti’. TV sadržaji su puni filmova i serija u kojima se ubojstva stalno događaju, ali se ne postavlja ključno pitanje – je li lik spašen ili izgubljen? „Aktivno i pasivno konzumiranje fiktivnoga nasilja dovodi do mjerljivoga otupljivanja spram realnog nasilja. A to opet ima za posljedicu smanjenu spremnost u pružanju pomoći. Medijsko nasilje minira temelje našega društvenog zajedništva”, upozorava Manfred Spitzer u knjizi Digitalna demencija.

Prestanimo svoje vrline isticati u odnosu na pogreške drugih, uspoređujući se s drugima ili, još gore, natječući se s njima. Papa Benedikt XVI. upozoravao je da „zlo crpi svoju snagu iz neodlučnosti i brige oko onoga što će drugi ljudi o nama misliti”. Možda se time može pojasniti ovaj trend modeliranja pojedinaca po istom obrascu gubljenja vlastitosti da bismo bili prihvaćeni od drugih iako nam njihove ideje ne prijaju, zbunjuju nas i odvode na neke staze kojima nesigurno kročimo, ali važno je biti ‘in’. Pa i kad postignemo ono što smo po svaku cijenu htjeli učiniti i što smo si zacrtali kao jedan od životnih ciljeva, što se događa? Bivamo razočarani i nekako prazni. Vidimo da smo tek djelić nečega postigli i da to nipošto nije cjelina te da moramo dalje. Važno je posvijestiti sebi da je sadašnji trenutak taj koji trebamo živjeti. Valja se primiriti i osluškivati. Prošlost je iza nas, a ono što dolazi ispred povjeriti Božjoj providnosti. „Pazimo dobro da se ne oslanjamo ni na moć i naklonost svojih prijatelja, ni na svoja dobra, ni na svoju pamet, znanje, snagu, dobre želje i odluke, ni na svoju molitvu, čak ni na povjerenje koje imamo u Boga, ni na ljudska sredstva, ni na išta stvoreno, nego samo i isključivo na Božje milosrđe. To ne znači da se ne trebamo služiti gore navedenim stvarima, da ne trebamo sa svoje strane učiniti sve što možemo kako bismo pobijedili svoje mane, rasli u vrlinama, radili i obavljali sve što nam je Bog stavio u ruke i vršili sve dužnosti koje su povezane s našim životnim okolnostima, nego da se trebamo odreći svakog oslanjanja i pouzdanja koje polažemo u te stvari i osloniti se samo na dobrotu našega Gospodina”, poziva sveti Ivan Eudes. Koliko ovakav pristup danas može biti primijenjen u stvarnom životu, ostaje vidjeti.

Svake korizme pokušavamo promijeniti neke navike, pokazujemo spremnost ili barem planiramo odreći se pojedinih stvari za koje znamo da nam štete ili nas zaokupljaju oduzimajući i kradući korisno vrijeme. Možda je dobro poslušati Grüna koji prenosi crtice iz monaškoga života te primijeniti ovaj savjet u svom životu: „Ne gradi na svojoj vlastitoj pravednosti i nemoj žaliti za stvari koja je prošla te vježbaj suzdržljivost od jezika i trbuha.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Ključne riječi: molitvanavikeradvrijemevrline