Nakon Isusova boravka sa Samarijancima koji su povjerovali njegovoj riječi prepoznavši ga kao Spasitelja svijeta u 4,43-54 Ivan nas vodi u Kanu Galilejsku. Isus je u svom zavičaju, među svojima koji, za razliku od Samarijanaca, vjeruju u njega jer su vidjeli sve što je učinio u Jeruzalemu za blagdan. Prizivajući čitateljevu pozornost izričitim upućivanjem na prvo znamenje učinjeno u Kani Galilejskoj, autor ga dovodi u stanje iščekivanja drugoga znamenja u kojemu će mu pokazati spasenjsku snagu vjere koja se ne temelji na čudesima nego na Isusovoj riječi.
„Vidjeti” i „vjerovati”
Riječ je o izvješću koje donose i Matej (8,5-13) i Luka (7,1-10). No usporedimo li ih, uočit ćemo specifičnosti Ivanova prikaza. U sva tri izvješća Isus ozdravlja sina ili slugu kraljeva službenika, na očevu ili gospodarevu molbu, bez osobnoga susreta s njim koji se nalazi u Kafarnaumu (kod Ivana je udaljenost veća za otprilike dvadeset kilometara). Tema vjere dominira u svakom, ali za razliku od Mateja i Luke u kojima čudo slijedi divljenja vrijednu satnikovu vjeru, u Ivanovu prikazu autentična i zrela vjera u Isusa dolazi nakon ozdravljenja. Osim toga, u Mt 8,8 Isus ne treba poći u satnikov dom, dovoljna je samo jedna riječ i njegov će sluga biti zdrav, a u Ivanovu evanđelju (4,49) kraljev službenik ustrajno moli Isusa da siđe i ozdravi mu dijete. Isus ga ne pohvaljuje, nego ga poziva na razumijevanje odnosa između „vidjeti znamenja i čudesa” i „vjerovati” nakon čega će mu priopćiti radosnu vijest: „sin tvoj živi”.
Konstatacija o čudesnom ozdravljenju povjerena je slugama, a izvješće ne kulminira očevom radošću kao što bismo s pravom očekivali, nego vjerom oca i svih njegovih ukućana. Čitatelj se iznova susreće s utjelovljenom Riječju koja dolazi ususret slabom i krhkom čovjeku. Stoga usmjerava svoju pozornost ne toliko na čovjeka koji vapi za pomoć koliko na spasenjsku snagu Isusove riječi. U Isusovu susretu s kraljevim službenikom Ivan prikazuje progresivan put vjere, bez posebne Isusove objave i bez posebnoga mesijansko-kristološkog naziva od strane njegova sugovornika. Prije detaljnije analize puta vjere kraljeva službenika koji nam Ivan pruža kao model nasljedovanja Isusa Mesije, pokušajmo odrediti njegov identitet.
Grčka imenica hobasilikos može označavati osobu kraljevske krvi ili kraljevskoga službenika. U našem slučaju riječ je o osobi u službi kralja Heroda (4. god. pr. Kr. – 39. god. po. Kr.), tetrarha Galileje (usp. Lk 3,1) koji se u Novome zavjetu redovito naziva kraljem (usp. Mk 6,14.22; Mt 14,9), a koji je boravio u Tiberijadi nedaleko od Kafarnauma. Neki autori pozivajući se na sinoptička izvješća koja govore o „satniku” drže da se radi o poganinu. Drugi smatraju da je riječ o Židovu što je i vjerojatnije s obzirom na to da je u izvješću pribrojan Galilejcima koji su vidjeli što je sve Isus učinio za vrijeme blagdana u Jeruzalemu (usp. Iv 4,44-45).
Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, kraljev službenik dolazi k Isusu moleći ga da siđe i ozdravi mu sina koji bijaše u Kafarnaumu, udaljenom od Kane otprilike 26 kilometara. U toj dramatičnoj situaciji na bolan vapaj oca čiji sin bijaše na smrtnoj postelji Isus odgovara konstatacijom o površnoj i nezreloj vjeri njegovih sunarodnjaka: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” (Iv 4,48) koju redovito interpretiramo kao prijekor. Međutim, potrebno ju je razumjeti prije svega kao tvrdnju o izravnoj vezi između „znakova” i „vjere”. Osim toga kraljev službenik ne shvaća Isusove riječi kao odbijanje, nego kao početak uslišanja njegove molbe koju će još jednom ponoviti.
Put vjere
Izraz „znamenja i čudesa” nije uobičajen za Ivana koji redovito upotrebljava pojam „znamenje”. Riječ je o izrazu koji se često upotrebljava u Starom zavjetu u opisu djela koja je Gospodin učinio u borbi protiv faraona. Bog je izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva izvanrednim čudesima i znamenjima u kojima su Židovi uvijek iznova bili pozvani otkrivati Božju spasenjsku snagu i njegovo neopozivo obećanje života te bez pridržaja prionuti uz Boga, jedinoga gospodara svijeta i oca Izraela. Obraćajući se kraljevskom službeniku tim riječima Isus ga poziva da se otvori misteriju onoga koji čini takva čudesa i znamenja. Čudo kao opipljiva objava pruža čovjeku mogućnost shvaćanja identiteta čudotvorca. Zbog toga autor na kraju izvješća upotrebljava samo pojam „znamenje”.
Prepoznajući u Isusovim riječima spasenjsku snagu kraljevski službenik u borbi sa smrću svojega sina ustrajno i nepokolebljivo moli: „Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete” (Iv 4,49), vjerujući da je Isusova nazočnost nužna za čudesno ozdravljenje. Imenica Kyrios kojom se službenik obraća Isusu znači „gospodin” bilo u ljudskom bilo u božanskom smislu. U ovom slučaju je vrlo vjerojatno upotrijebljena u ljudskom smislu kao izraz poštovanja.
Isusova zapovijed: „Idi, sin tvoj živi!” pronalazi plodno tlo u njegovu srcu. Kraljevski službenik prihvaća Isusovu riječ i povjerova u ozdravljenje svoga sina. Upućujući se odmah prema kući, kako mu je Isus i rekao, službenik svjedoči da je povjerovao u njegovu riječ. Put vjere koji je započeo doseći će svoj vrhunac u susretu sa slugama koji će mu dok još bude silazio pohititi u susret radosno priopćujući da mu sin živi (Iv 4,51). Službenik dolazi do punine autentične vjere nadilazeći vjeru Galilejaca utemeljenu na čudima i prelazeći iz povjerenja u Isusovu iscjeliteljsku moć, u vjeru u spasenjsku snagu njegove riječi koja vraća čovjeka iz smrti u život.
Čuvši vijest o poboljšanju zdravstvenoga stanja svojega nasmrt bolesnoga sina, otac ne reagira ushićeno i radosno, nego se raspituje o času u kojemu se dječak počeo osjećati bolje. Otac shvaća da sedma ura u kojoj je ognjica pustila dječaka odgovara času kada mu je Isus rekao: „Sin tvoj živi” te povjerova on i sav njegov dom. Kraljevski službenik postigao je upravo ono što je Isus i želio: puninu autentične vjere u Onoga koji svojom riječju spašava čovjeka iz okova bolesti i smrti, u Onoga koji jedini može darovati život u punini.
Vjera prethodi čudu
U ovom drugom Isusovu znamenju evanđelist Ivan nam je prikazao model zrele i autentične vjere koja započinje čudesnim znakovima, ali koja njima na završava, jer poput kraljevskoga službenika svaki je čovjek pozvan nadići početnu vjeru utemeljenu na vidljivom i opipljivom i u osobnom susretu s Isusom vjerujući u spasenjsku snagu njegove riječi prionuti uz njegovu osobu svim svojim bićem. U sinoptičkim evanđeljima i u prvoj kršćanskoj zajednici vjera obično prethodi čudu. Dijeleći takvo poimanje i vjernik današnjega vremena vjeruje da se čudo, ako istinski vjerujemo, doista može i dogoditi. Svjedoci smo takvih čuda u svojim osobnim životima, ali i u životima naše braće i sestara. No u Isusovu susretu s kraljevskim službenikom Ivan nam prikazuje i drugu stranu medalje u kojoj se zrcali starozavjetno poimanje: čudesa i znamenja koja Bog čini imaju prije svega ulogu da čovjeka dovedu do potpunoga prianjanja uz njega i do poslušnosti njegovoj riječi.
Živimo u vremenu nakon Isusova uskrsnuća u kojemu, za razliku od Isusovih učenika i suvremenika, ne možemo osobno nazočiti njegovim znamenjima, ali Isus je nazočan među nama u našemu „danas” u svojoj riječi u kojoj pronalazimo puninu života. Vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi pođimo k svom Kafarnaumu svjedočeći ljepotu osobnoga susreta s njim, snagu vjere, puninu života, pripadnost njemu i ljubav koja jedina ima snagu istrgnuti nas iz okova grijeha i ralja smrti.
(dr. sc. s. Silvana Fužinato, izv. prof.)