Sve pod svodom nebeskim podložno je promjeni. Cijeli svijet i čovjek koji živi u njemu. Prolazeći tako ulicama nekoga gusto naseljena grada možemo si u mašti predočiti da je nekoć na istome mjestu bila možda obična livada. Iako samo jedan grad na svijetu nazivamo Vječnim Gradom i on je tijekom stoljeća mijenjao svoje lice. Eskvilin, jedan od sedam brežuljaka na kojima je smješten antički Rim, izgledao je drukčije sredinom 4. stoljeća prije nego što će Božja providnost odrediti da se na njemu dogodi čudesan fenomen posredstvom Kraljice neba i zemlje. Od tada vrh ovoga brežuljka resi velebna crkva svete Marije Velike – Santa Maria Maggiore, jedne od četiriju papinskih bazilika u Rimu.
Kako je sve započelo? U gradu Rimu, gdje su nakon Konstantinova mira kršćani mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru, živio je u vrijeme pape Liberija pobožni bračni par plemićkoga podrijetla. Uz sve blagoslove nebeske i zemaljske koji su im darovani nedostajalo im je jedno za čime su silno čeznuli: nisu imali potomstva. Osjećali su bol koju su prije njih iskusili toliki Božji pravednici o kojima govore svetopisamski tekstovi. Ipak, nisu očajavali. Svakodnevnu snagu crpili su u neprestanoj molitvi prožetoj dubokom pobožnošću prema Isusovoj Majci, a po nadahnuću odlučili su sve svoje bogatstvo ostaviti u naslijeđe Crkvi. U noći 4. kolovoza 352. u snu se oboma ukazala Blažena Djevica Marija i prenijela im istu poruku: Njoj u čast na rimskom brežuljku Eskvilinu neka se sagradi bazilika. A kao dokaz da se ne radi o ispraznom snu Marija im je obećala da će sljedećega jutra na istome brežuljku osvanuti snijeg, a mjesto prekriveno snijegom označavat će lokaciju buduće crkve. Iste noći i papa Honorije u snu je primio istovjetnu poruku. Sljedećega jutra dvoje supružnika i papa vlastitim očima su na Eskvilinu promatrali ispunjenja sna iz prethodne noći: brežuljak je bio prekriven snijegom iako je bio početak mjeseca kolovoza!
Sve ostalo se događalo kao po nekom prethodno zacrtanom planu. Papa je odmah naredio početak izgradnje crkve čija gradnja je trajala pet godina. Crkvu svete Marije Velike u obliku kakvom je vidimo danas zahvaljujemo papi Sikstu III. koji je u 5. stoljeću odlučio podignuti novu i veću crkvu na temeljima stare. Od toga vremena ova crkva čuva neprocjenjive vrijednosti. U novoposvećeni crkveni oltar ugrađene su relikvije betlehemskih jaslica koje su zajedno s relikvijom Svetoga Križa donesene iz Jeruzalema zaslugom sv. Jelene Križarice. Lik Gospe Snježne koji zauzima središnje mjesto u bazilici, a prikazuje Mariju s djetetom Isusom u naručju, pobožna tradicija pripisuje sv. Luki Evanđelistu, liječniku i umjetniku. U ovoj crkvi su također smještene relikvije mnogih apostola i svetaca među kojima tijelo sv. Mateja i glava sv. Luke. Iz spomenutih razloga ova crkva posvećena Djevici Mariji postat će s vremenom omiljena hodočasnicima iz cijeloga svijeta. Kada stupite u ovu baziliku i divite se stropovima ukrašenim čistim zlatom, trebate znati da je to prvo zlato koje je donio moreplovac Kristofor Kolumbo nakon otkrića američkoga kontinenta. Godine 597. papa Grgur Veliki započeo je posebnu pobožnost Gospi Snježnoj i procesiju od Svete Marije Velike do bazilike sv. Petra kada je crna kuga harala Rimom. Molitva je uslišana, a završetak kuge najavilo je ukazanje sv. Mihaela Arkanđela na nebu iznad Rima. Kasniji pape su također zaslužni za dodatna umjetnička uređenja ove crkve i njezinu važnost. Na poseban način papa Siksto V. koji je 1585. ovu baziliku učinio samim srcem Rima, odakle su se poput sunčevih zraka granale ulice prema ostalim sakralnim mjestima u gradu.
Čudesna poruka Djevice Marije, tako razumljiva običnom vjerničkom puku, raširila se po svim kontinentima. Ne iznenađuje zato da ćemo danas u svim katoličkim narodima pronaći barem jednu crkvu ili kapelu posvećenu Gospi Snježnoj.