Prošlo je devedeset godina otkako je 15. studenoga 1933. godine nacionalsocijalistički režim u Njemačkoj ustanovio komoru za nadzor spisateljske djelatnosti i pročišćenje od neželjenih i nenjemačkih elemenata u toj djelatnosti, tzv. Reichsschrifttumskammer. Na nacističkome indeksu zabranjenih autora našao se i njemački katolički svećenik Wilhelm Hünermann (1900. – 1975.) iz donjorajnskoga grada Kempena, odakle je i slavni kršćanski pisac Toma Kempenac. Njegova prva služba bila je služba kapelana u Oberhausenu, u Biskupiji Köln, a potom i u Winterfeldplatzu, u Biskupiji Berlin. Župnik mu je bio znameniti Clemens August Graf von Galen, kasniji biskup Münstera i jedan od najoštrijih i najpoznatijih protivnika nacionalsocijalističkoga režima.
Društveno angažirani svećenik Carl Sonnenschein otkrio je Hünermannovu spisateljsku nadarenost i postavio ga za suradnika u redakciji berlinskoga crkvenog glasila. Kasnije se također angažirao u tiskovnoj djelatnosti Katoličke akcije Njemačke, čiji je „Ministerialrat” bio Erich Klausener kojega su kasnije ubili nacisti. Ahenski biskup je potom, vjerojatno iz straha za usud mladoga svećenika, Hünermanna vratio u njegovu matičnu Biskupiju Aachen i povjerio mu službu vjeroučitelja na višim školama. Ali, budući da je Hünermann javno slavio misu za svoga prijatelja Ericha Klausenera i za njegove ubojice, vlasti su mu zabranile javna predavanja jer su Klausenerovu smrt prikazali kao samoubojstvo.
Perom protiv nacizma
Na taj je način Hünermann bio prisilno umirovljen. I upravo se u tome vremenu potpuno posvećuje spisateljskoj djelatnosti. Svoju prvu knjigu tiska 1936. godine i posvećuje liku svetoga Klemensa Marije Hofbauera, apostola Beča. Ubrzo su slijedila i druga djela, no, tijekom Drugoga svjetskog rata mu je zabranjena i spisateljska djelatnost, a njegova djela su zaplijenjena. Nakon rata bio je glavni kolumnist u časopisu Aachener Kirchenzeitung, a nakon preseljenja u Essen nastavio se do kraja života baviti spisateljskom djelatnošću.
Opsežno književno djelo Wilhelma Hünermanna sastoji se od više književnih žanrova. Općenito je svrstano u sljedeće kategorije: biografijske pripovijetke i biografije, hagiografije, biblijska prepričavanja, religiozne pripovijetke, povijesna djela (povijest Crkve i misija), književnost za djecu i mlade te povijesni roman po kojemu je ostao posebno poznat.
U mnogim svojim djelima autor koristi događaje iz povijesti kršćanstva i Crkve kako bi, izravno ili neizravno, pravio aluzije na bezbožnost i okrutnost nacističkoga režima. U tome pogledu se osobito ističe biografija Clemensa Augusta von Galena i Božanska tvrđa u kojoj obrađuje otpor kršćana krvavim progonima u Francuskoj revoluciji s jasnim aluzijama na nacizam.
Hünermannova djela se ne ističu nekim istaknutim književnim stilom. On zapravo sasvim svjesno i namjerno zanemaruje stil i estetiku jer mu je krajnji cilj zapravo pastoralne naravi. Svoj pisaći stroj on naziva dušobrižničkom alatkom.
Župnik svijeta
Najveću popularnost stekao je nakon Drugoga vatikanskog sabora, zasigurno i svojom pretposljednjom knjigom Župnik svijeta. Život Ivana XXIII., iz 1967. godine. Kada je Hünermannova knjiga izišla iz tiska, već su bile prošle četiri godine od smrti glavnog aktera knjige, Angela Giuseppea Roncallija, pape Ivana XXIII. Knjiga sadrži nešto malo više od 400 stranica, podijeljena je u tri dijela koji se sastoje od 34 kratka poglavlja. Pri pisanju se autor koristi mnogovrsnim izvorima, arhivima iz njegova rodnoga mjesta, biografijama drugih autora, biskupijskim arhivima, duhovnim dnevnikom Pape, ali i izvještajima i svjedočanstvima svjedoka vremena. Mnoge detalje je dobio od Papina brata i druge njegove rodbine. Sam Hünermann je uostalom svjedok Roncallijeva pontifikata i Drugoga vatikanskog sabora. U djelu Župnik svijeta se također jasno odražava i percepcija Pape u tadašnjemu tisku.
Autor u svojoj biografskoj pripovijetki oslikava cjelokupni život Angela Roncallija – djetinjstvo, mladost, školovanje, diplomatsku djelatnost kao apostolskoga delegata u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj, kardinala i patrijarha Venecije te Pape i inicijatora Drugoga vatikanskog sabora. Jasno je da je nemoguće sve to ovdje prikazati. Stoga bih izdvojila samo onaj aspekt u kojemu cjelokupna pripovijetka nalazi svoju kulminacijsku točku: Drugi vatikanski sabor.
Dobri Papa i Svetac vedrine
Čuvši za želju Pape da sazove novi Koncil 1963. godine, jedan vatikanski dužnosnik mu je rekao kako je„apsolutno nemoguće” sazvati Drugi vatikanski sabor te godine. Papin odgovor je glasio: „Dobro, onda ćemo ga sazvati u 1962.” I tako je i učinio. O tome epohalnom događaju govore osobito dva poglavlja knjige: Nada svijeta i Mir na zemlji. Dok jedno poglavlje govori o nastanku koncilske ideje u Papinu srcu, dotle drugo govori o početku samoga Koncila. Neke pasaže iz poglavlja Mir na zemlji posebno plijene pozornost.
„Potrebna mi je pomoć s Neba, objašnjavao je on svomu kapelanu, i stoga ću se zaputiti na hodočašće, možda posljednje u svome životu. Hodočašće?, mucao je monsinjor Capovilla. Za nekoliko dana započinje Sabor, Sveti Oče. Upravo zbog toga! Želim sve o čemu će se tu za spasenje Crkve i svijeta savjetovati povjeriti zaštiti Bogorodice i svetoga Franje. Stoga odlazim na mjesta milosti, u Loretto i Asiz.”
Bilo je to na dan preminuća serafskoga oca Franje Asiškoga. Nakon posjeta svetištu Blažene Djevice zaputio se Papa u asišku baziliku. Hünermann piše: „Dugo je papa ostao duboko uronjen na grobu sveca kojega je nekoć papa Inocent III. u snu vidio kao podupiratelja Crkve te ga je u gorljivoj molitvi preklinjao da još jednom kao tada Lateransku baziliku sada podupre kupolu crkve svetoga Petra svojim rukama i ramenima i okupljene koncilske oce prosvijetli i vodi. Uvijek je Ivan XXIII. gajio posebnu pobožnost prema tomu ljubitelju siromaštva. Kao četrnaestogodišnjak se već bio priključio Trećemu franjevačkom redu, a sada se osjećao tako blizak svetomu Franji kao u dane svoga djetinjstva. Na grobu sveca je smogao nove snage za život… također i hrabrosti s povjerenjem i pouzdanjem otvoriti Koncil. Činilo mu se kao da čuje glas Gospodinov, koji mu, kao nekoć i sinu trgovca iz Asiza govori: ‘Popravi moju Crkvu!’” Hünermann Papi stavlja ove riječi u usta: „Sada se bez ikakve strepnje vraćam u Rim.”
Mir i dobro
Autor u pripovijetki prikazuje mnoge pedagoške situacije u kojima ukazuje na ono što je u životu toga Pape bilo najvažnije: pravednost, ljubav prema bližnjemu, ljubaznost u ophođenju s drugima, jednostavnost, poniznost, iskrenu pobožnost, nutarnji mir, humor i vedrinu duha. Nisu izostavljene ni društvene vrjednote za koje se taj Papa osobito u svojim enciklikama i okružnicama zalagao: pravo na rad, na pravednu plaću, na vlasništvo, slobodu mišljenja, vjerskoga opredjeljenja i savjesti.
Raniji antiklerikalac i vođa radikalnih socijalista Édouard Herriot, koji je pripadao krugu Papinih prijatelja, rekao je jednom: „Da su svi svećenici kao taj Roncalli, ne bismo imali nevolja s Crkvom.” Kroz mnogobrojne primjere prikazuje Hünermann kako Roncalli umije u svakome probuditi dobro. Pri tome vrlo često podsjeća na jedan od glavnih ciljeva pontifikata Ivana XXIII.: zalaganje za mir. U završnome poglavlju, naslovljenu Idite u miru, donjorajnski pisac citira riječi iz jednoga Papina govora: „Mir je kuća, kuća za sve, on je luk koji spaja nebo sa zemljom. Mir, međutim, mora, poput ove krasne Michelangelove kupole ispod koje smo se okupili, počivati na četiri stupa: na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.”
Duhovni program svetog Asiškog Siromaha, Mir i Dobro, po tko zna koji put je pronašao svoga novog nositelja. Ovaj put u liku i djelu pape Ivana XXIII. koji je sebe smatrao župnikom svijeta.
