Početna stranica » Vrijeme sazrijevanja

Vrijeme sazrijevanja

167 pregleda

Važno je znati prepoznati neprolazne vrednote ma kakve se promjene svijetom pronosile i p(r)otresale uhodane obrasce

Proljeće se osjeća u zraku. Ptice cvrkutavo pjevaju na grani, a pupoljci cvijeća stidljivo proviruju iz zemlje. Čovjek se osjeća umoran od silnih (dez)informacija kojima ga zasipaju sa svih strana i sve mu kazuju kako će mu biti bolje ako uradi ovo ili ono, kako će sigurno dobiti jackpot ako uplati samo…, ako kupi neki preparat, sigurno će… i tako ukrug. Stalno neke jalove ponude, a praznina osvaja svakom novom kupnjom ili odlaskom u kladionice. Osvrće se oko sebe i pokušava proniknuti u misli drugih ljudi, pita se osjećaju li se i oni tako zbunjeno osupnuti stalnim napadima na privatnost, slobodno vrijeme, vrijednosti koje su činile temelj njegova odrastanja, u obitelji i zajednici koja je podupirala svoje članove i pružala im prilike za nove početke. Padre Pio ohrabruje: „Ponekad osjećate zimu velike jalovosti, rastresenosti, bezvoljnosti i dosade, a ponekad svibanjsku rosu s miomirisom (dobrih dijela i pokore)… Ništa ne ostaje osim jeseni koja ne donosi mnogo plodova, ali često se dogodi da, kada je žito ovršeno i grožđe obrano, vidite kako je žetva bila obilnija nego što se činilo da će biti.” Upravo zato valja ostati sabran i ustrajan u vlastitom postojanju. Važno je znati prepoznati neprolazne vrednote ma kakve se promjene svijetom pronosile i p(r)otresale uhodane obrasce. „Voljeli biste da proljeće i ljeto traju vječno. Ali ne, tu su izmjene nužne, kako iznutra tako i izvana. Samo će u nebu sve biti proljeće kad je u pitanju ljepota, jesen kad je u pitanju uživanje i ljeto kad je u pitanju ljubav. Neće biti zime, ali ovdje je zima nužna kako bismo se vježbali u odricanju i tim divnim krepostima…”, podsjeća nas Padre Pio.

Koliko smo danas posvećeni svom slobodnom vremenu? Kako ga ispunjavamo? Kad smo pročitali knjigu, ali ne bilo kakvu knjigu, knjigu koja bi nas obogatila i potaknula na razmišljanje i preporuku drugima? Čitamo li Sveto pismo i druge nabožne tekstove kojih sadržaji ohrabruju na putu izbjegavanja grešnih prigoda? „Naglašavam moć čitanja da povede i ljude predane svijetu da promijene tijek svoga života i krenu putem savršenosti”, ističe Padre Pio, te dodaje kako se sv. Augustin promijenio pročitavši odlomak iz svetoga Pavla koji je raspršio tamu koja je obavijala i zarobljavala njegov um. „Od toga je trenutka raskinuo sa svijetom, đavlom i tijelom te se potpuno posvetio služenju Bogu…” Padre Pio nas ohrabruje da i sami potražimo slovo koje će nas obilježiti, učiniti da rado uzmemo duhovno štivo u ruke i predamo se vodstvu Duha Svetoga. „Dakle, ako čitanje svetih knjiga može svjetovne muškarce i žene obratiti u duhovne osobe, koliko je takvo štivo tek moćno u vođenju duhovnih muškaraca i žena prema većem savršenstvu”, zaključuje Padre Pio.

Znanja i saznanja

Corrie Ten Boom, koja je preživjela koncentracijski logor za vrijeme Drugoga svjetskog rata, upravo zbog odanosti vjeri i nesebičnom pomaganju drugima, svjedoči u svojoj knjizi Skrovište o svakodnevnom čitanju Svetoga pisma u obitelji i stalne navike utjecanja i oslanjanja na vjeru. Čitanje prokrijumčarene Biblije u logoru spasilo je mnoge zatvorenice od očaja i ulilo im nadu u srca. Ona kazuje da su slike iz djetinjstva i sjećanja „ključ budućnosti a ne prošlosti”, te dodaje: „Znam da životna iskustva, ako dopustimo Bogu da ih upotrijebi, postaju tajanstvena i savršena priprema za posao, koji će nam on dati.” Također je isticala kako je zahvaljivala ocu što je zahtijevao da njegova djeca pored nizozemskoga nauče i njemački i engleski. Skromni urar, velikoga srca, znao je koliko je znanje važno i koliko donosi dobra u životu ako se njime kvalitetno i nesebično služimo. Usporedimo ove dojmove sa slikama današnje djece koja prianjaju uz ekrane i koja se gube u vrtlogu nepotrebno izgubljenoga vremena kao da nemaju ništa drugo za činiti. Umjesto da uz igru uče i budu korisna jedna drugima, bliska i vjerna, djeca se dosađuju i odbijaju ponude odraslih ako im nisu po volji, a zapravo i ne razumiju zašto to čine. Vrijeme koje provode s roditeljima, drugim članovima obitelji ili vršnjacima može biti ispunjavajuće i plodonosno, pridonositi njihovu moralnom i tjelesnom razvoju ako se osmisli kvalitetno i odvija u zdravom okruženju. I odrasli će, uz igru s djecom, opet postati djeca, opustiti se, zaboraviti brige i umor i na kraju dana će biti zahvalni na tim trenucima unutar kojih su svi postali obogaćeni lijepim sjećanjima koja će ih držati do sljedećega susreta.

Odrasli bi trebali biti oni koji usmjeravaju djecu i nude sadržaje po mjeri djeteta. Dijete samo nikako ne može znati što je za njega dobro a što ne dok ne dobije poticaj od onih koji ga vole i svojom ljubavlju nježno upućuju u život. Tako je i otac maloj Corrie koja nije razumjela neke pouke iz škole ovako pojasnio: „Neka (znanja) su preteška za djecu. Kad budeš starija i jača, onda ćeš ih moći nositi. Za sada moraš imati povjerenja u mene da ću to nositi za tebe.” Corrie je bila zadovoljna odgovorom, pronašla je mir, znajući da odgovori nisu nepoznanica, ali i postavši svjesna da ona još nije kadra razumjeti ih. „Postojali su odgovori na to i na svoja moja teška pitanja, a ja sam bila voljna ostaviti ih kod oca na čuvanje.” Mudri otac je znao prepoznati muke svoga djeteta kojemu je svijet odraslih stran i koje je zbunjeno pojmovima koji nadilaze njegovu imaginaciju i znanje. Stoga je ostavio vremenu sazrijevanja da odradi svoje, a on se ponudio biti čuvar djetinjstva svoga djeteta.

Corrie se jednom rasplakala kad je shvatila da smrt nije samo riječ, dotaknuvši hladne prstiće umrloga djeteta. Nitko nije mogao razumjeti kakvu je to muku u njoj stvorilo, ta spoznaja da i njezini dragi odrasli mogu umrijeti. Otac je opet, na svoj brižni način, mudro pristupio i pojasnio joj tu strašnu istinu na maštovit način, razumljiv djetetu. Pitao ju je u kojem trenutku on njoj daje kartu kada zajedno idu u Amsterdam. Prije ulaska u vlak, odgovorila je. „Točno. A naš mudri otac na Nebu zna kad nam što treba. Nemoj trčati pred Njega, Corrie. Kad dođe vrijeme da neki od nas umru, pogledat ćeš u svoje srce i naći snagu koju trebaš – upravo na vrijeme.” Ovaj otac je iz vjere strpljivo crpio svoj životni nauk i prenosio ga djeci koja su ga rado slušala jer je za njih imao strpljenja, sigurnu ruku da ih vodi i toplu riječ u pravo vrijeme.

Zemlja čudesa

„Trebamo na svijet gledati kao na spoj ideje čuđenja i ideje dobrodošlice. Trebamo biti sretni u ovoj zemlji čudesa, makar se u njoj ne osjećali ugodno”, upućuje nas G. K. Chesterton u svojoj knjizi Pravovjerje.

On također, na duhovit i zanimljiv način, otkriva kako je prešao put od nevjernika i agnostika do kršćanina, izazivajući tako čitatelja da i sam stane promišljati o ljepoti i važnosti vjere, te njezinim zavojitim stubama na kojima često posrćemo i padamo. „Naprezao sam svoj glas s bolnim mladenačkim preuveličavanjem u izricanju svojih istina. I bio sam kažnjen na najprimjereniji i najduhovitiji način jer sam čuvao svoje istine, ali sam otkrio ne da nisu istine, već da jednostavno nisu moje. Dok sam smatrao da sam sâm, zapravo sam bio u komičnoj poziciji jer je čitavo kršćanstvo bilo na mojoj strani. Može biti, neka mi Bog oprosti, da sam pokušao biti originalan, ali sam samo uspio u izmišljanju slabe kopije već postojeće tradicije jedne civilizirane religije. Pokušao sam osmisliti vlastitu herezu i upravo kad sam je dovršavao, otkrio sam da je riječ o pravovjerju.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!