Početna stranica » Grgur I. Veliki

Grgur I. Veliki

300 pregleda

Od neprocjenjivoga značenja je njegova orijentacija prema Zapadu: prekinuo je jednostranu ovisnost Rimske Crkve o Bizantu i uspostavio dobre odnose s franačkom vladarskom kućom

Crkveni otac i naučitelj, papa Grgur I. Veliki (Gregorius Magnus) rođen je u Rimu 540. god. gdje je i umro, a upravljao je Crkvom od 590. do 604. god. Potječe iz bogate senatorske rimske obitelji: 572./573. obavljao je službu gradskoga prefekta. Napustivši javnu službu, stupio je 575. u benediktinski red, a roditeljsku palaču u Rimu pretvorio je u samostan posvećen sv. Andriji u kojem je živio kao redovnik i opat. Kasnije je na Siciliji osnovao još šest samostana. Ubrzo je stekao veliki ugled u gradu Rimu tako da ga papa Pelagije II. šalje u Carigrad kao svoga zastupnika. U Carigradu ostaje do 585. god. Unatoč carigradskom dvorskom sjaju on živi redovnički, posvećen molitvi i teološkim studijama. Po povratku u Rim ponovno boravi u svom samostanu, ali ostaje u službi papina (Pelagijeva) savjetnika. Nakon Pelagijeve smrti izabran je za papu (rimski puk izabrao ga je aklamacijom), premda se on tome iskreno odupirao. Kao papa bio je ne samo veliki asket i mistik nego i vrlo sposoban organizator. Prvi je za papu upotrijebio naziv Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih) i od papinstva je uskoro stvorio glavnu duhovnu i političku moć na Zapadu.

Orijentacija na Zapad i misije među Anglosasima

Njegov četrnaestogodišnji pontifikat uistinu je značajan i za svjetovnu i za crkvenu povijest pa mu odatle naziv papa Grgur Veliki. Služba gradskoga prefekta omogućila mu je uvid u socijalno-ekonomske (ne)prilike toga vremena pa je kao papa činio sve da očajnom puku olakša nevolje: dijelio je žito i štitio seljake od pljačke. Kada Bizant više nije mogao, onda je on – papa – preuzeo na sebe obranu zemlje i Rima. Miroljubivim pregovorima uspio je odvratiti Langobarde od zauzimanja Rima potpisavši s njima 592. primirje i obrativši ih na katoličku vjeru. Postrožio je crkvenu disciplinu (zakon o celibatu) i poticao razvoj benediktinskoga reda (gradnja samostana na Monte Cassinu). Sačuvano je preko 850 njegovih pisama koja omogućuju uvid u njegovu široku i razgranatu djelatnost na crkvenom i svjetovnom području. Nastojao je organizirati, povećati i ustaliti crkvene posjede (Patrimonium Petri). O tome obavještava ne samo crkve u Italiji nego i one na Siciliji, u Galiji, Istri i Sjevernoj Africi. Od neprocjenjivoga značenja je njegova orijentacija prema Zapadu: prekinuo je jednostranu ovisnost Rimske Crkve o Bizantu i uspostavio dobre odnose s franačkom vladarskom kućom.

Krajem 6. stoljeća počeli su istovremeno i Rim i irsko-škotska Crkva vjerovjesnički rad među Anglosasima. Godine 596. poslao je papa Grgur priora rimskoga samostana sv. Andrije, Augustina s još četrdesetoricom redovnika u Englesku. Kralj Kenta Ethelbert ih je ljubazno primio. O Božiću 597. god. Augustin je već pokrstio i kralja i s njime još 10 000 ljudi. Nastanio se zatim u Canterburyju. Grgur je neprestano slao pojačanja, a i sam je živo sudjelovao u misiji. Bio je prvi papa koji se svjesno okrenuo prema Germanima, Francima, a i Anglosasi su bili germansko pleme; znao se udubiti u način mišljenja tih dotad neobrazovanih naroda. Pismo koje je 601. poslao Augustinu i Melitu u Englesku svjedoči o njegovu smislu za akciju i njegovu daru da se prilagodi novim prilikama. U tom pismu preporučuje vjerovjesnicima da koliko je to moguće grade na pretkršćanskim religijskim običajima ispunjavajući ih kršćanskim duhom i sadržajem. Govorio je kako ljudima treba ostaviti njihove bezazlene radosti: „Jer ako ljudima na taj način priuštiš izvanjsku radost, oni će lakše naći radost u svojem srcu. Jer nije moguće da se srcima koja se još nisu otvorila sve odjednom oduzme. Tko se želi popeti na visok brijeg, neka to ne čini skokom, nego korakom i polako.” (MGH Ep. II, 1899, 331). Uspjeh je bio iznad očekivanja. Kraljevina Kent prva se obratila na kršćanstvo; 624. – 633. slijedili su je Wessex i Northumberland. Poganska reakcija, koja je nastupila poslije smrti kralja Edwina (†633.), ubrzo je prošla bez nekih većih posljedica. Kraljevi Oswald i Oswin ponovno su radosno prihvatili misionare. Oswald je pri tome zamolio da mu se iz irskoga samostana Hy pošalju nove misionarske snage. Zbog toga su se povremeno javljale napetosti između irskih i rimskih misionara koje su riješene na jednoj sinodi iz 664. godine. Uskoro je čitav anglosaski narod prešao na kršćanstvo. U razdoblju između 680. i 690. god. obratio se i Sussex.

Razvoj monaštva u Italiji

Grgur Veliki koji je i sam bio monah i osnivač samostana u Rimu i na Siciliji odigrao je odlučujuću ulogu i u razvoju monaštva u Italiji. Mnoge njegove mjere bile su namijenjene vanjskoj i nutarnjoj izgradnji samostanske organizacije. Grgur je počeo sve više postavljati monahe na važne crkvene službe, imenovati opate biskupima i slati ih na važne zadatke npr. u Ravennu ili Paviu ili bi im dao zadatak obraćanja Langobarda i Anglosasa. Tu se očituje važna promjena u Grgurovu shvaćanju monaštva koja se temeljila i na njegovu vlastitom životnom putu. Dok je u početku monašku egzistenciju smatrao nepomirljivom s vršenjem neke crkvene službe ili zadaće, kasnije je u crkvenoj službi vidio mogućnost da se postigne najveća savršenost, jer se u njoj može povezati zajedno vita activa i vita contemplativa. Nakon Grgurove smrti izvršilo je irsko-škotsko monaštvo utjecaj na ono italsko kad je opat Kolumban (†615.) godine 612. nedaleko od Trebbie (južno od Pavie) osnovao svoj posljednji samostan Bobbio koji je od početka uživao obilnu potporu langobardske kraljevske kuće te na neki način bio najprije kraljevski vlastiti samostan. Njegov brzi gospodarski procvat dopustio mu je intenzivnu djelatnost na kulturnom i teološkom području.

Prelazak Zapadnih Gota na kršćanstvo papa Grgur je nastojao iskoristiti tako da ih što čvršće veže uz Rim. Pri pokrštavanju Langobarda znatno mu je pomogla kraljica Teodolinda, udovica langobardskoga kralja Autara. I njezin malodobni sin Adaloald je kršten uz velike svečanosti. Papa je nagradio Teodolindu bogatim darovima: poklonio joj je u znak zahvalnosti željeznu krunu (corona ferrea) koju je dala napraviti sv. Jelena, majka cara Konstantina. U toj kruni je, prema predaji, ugrađen jedan čavao kojim je bio raspet Isus. Danas se čuva u bazilici sv. Ivana u Monzi.

Teološko-liturgijska reforma

Papa Grgur ima velike zasluge i za nutarnji ustroj Crkve. Već početkom svoga pontifikata propisao je Liber regulae pastoralis. To djelo je osnova svećeničkoga obrazovanja tijekom cijeloga srednjega vijeka. Njegovo moralno-teološko djelo Moralia in Job (595.) postalo je osnovom teologije i asketike. U četiri knjige Dijaloga opisuje život Benedikta Nursijskog i predstavlja ga kao pravoga „oca zapadnjačkog redovništva”. U liturgiji je papa Grgur reformirao misu (Sacramentarium Gregorianum). Uvodi pjevanje Dies irae (U dan gnjevni…). Osnovao je pjevačku školu (Schola cantorum). Ostaje nedokazano njegovo autorstvo Gregorijanskoga korala. Vjerojatno mu je to pripisano zbog osnivanja pjevačke škole. Za vrijeme kuge koja je 590. god. harala Rimom, papi Grguru se, isto tako prema predaji, na vrhu veličanstvenoga Hadrijanova mauzoleja ukazao anđeo s uzdignutom sabljom. Toga dana je kuga iščezla. Od tada pa do danas taj se mauzolej naziva Anđeoska tvrđava (Castel Sant’Angelo). U ustaljenoj ikonografiji papa Grgur se često prikazuje s golubicom (simbolom Duha Svetoga) koja mu šapće što će i kako raditi. Pokopan je u kapeli Clementina u crkvi sv. Petra u kojoj su mozaici koje je izradio poznati talijanski slikar Andrea Sacchi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!