Početna stranica » Udaljavanje od ljudskoga

Udaljavanje od ljudskoga

339 pregleda

Zbog velike pouzdanosti statistike, pogotovo pojačane radom umjetne inteligencije, veoma su predvidljiva ljudska ponašanja, iz čega se izvodi da ne postoji osobna sloboda – da je čovjek zapravo stroj

Upravo sam se vratio iz ljekarne gdje sam malo duže čekao jer se postarija gospođa nije mogla odlučiti što će kupiti. Znate taj slučaj: ono kad ljudi ne dođu samo kupiti nešto u dućan ili apoteku, nego ondje usput i izlože svoju muku. A gospođa nije mogla lijek niti piti niti se njime mazati, u toplice nije htjela ići zbog korone, a ni masaža strujom nije dolazila u obzir jer ima pejsmejker. „Pa da, mogli bi joj izazvati kratki spoj”, pomislio sam, pitajući se koliko se moja susjeda približila kiborgu, spoju stroja i čovjeka, za kojega se više ne zna hoće li umrijeti ili će ga se jednostavno isključiti.

Androidi, kiborzi, himere

Fascinacija kiborzima potječe iz znanstvene fantastike, i mnogo smo puta gledali u raznim filmovima tehnološki unaprijeđene ljude, poput Robocopa iz 1987., s raznim maštovitim dodacima koji im popravljaju urođene osobine. No razni uređaji već su u mnogima od nas, od umjetnih pužnica i industrijskih leća do nadomjestaka kostiju od titana ili čak izrađenih po mjeri u 3D printerima. Organi se, dapače, već uzgajaju u laboratorijima, poput kože ili živaca, ili čak i srca u genetski modificiranim svinjama. Osim kiborga, dakle, možemo postati i androidi, umjetni ljudi, kao oni prikazani u filmu Blade Runner. Genetski inženjering je također moguć, a stvaranje čovjeka iz epruvete očekuje se otkad je moguća izvantjelesna oplodnja, gotovo pola stoljeća.

Za to smo se vrijeme navikli na proizvodnju ljudi koje se eufemistički naziva liječenje neplodnosti – u stvari se manipulira muškim i ženskim spolnim stanicama, a zameci se usađuju u iznajmljene maternice, pri čemu nastaje i višak ljudskih bića što se zamrzava. Samo u Zagrebu nema manje od 13 000 oplođenih jajnih stanica iz kojih bi se mogla razviti djeca, ali roditelji ih ne žele; iako ih klinika nije dužna čuvati, nitko ih se ne usudi baciti. Ta tehnologija omogućuje i stvaranje himera, bića nastalih spajanjem gena različitih vrsta, pa je i to jedan možebitan put od ljudskoga prema nečem novom.

Čovjek postaje medij

Tehnološki i biološki dodaci čovjeku, pa čak i potpuno nova bića koja bi još samo djelomično bila ljudska, naša su stvarnost, a zacijelo i budućnost – barem za bogate. Medicina je postigla najviše u imunizaciji i kirurgiji, no vidimo da i cijepljenje i operativni zahvati imaju granice, dok su pred starenjem nemoćni. Prevencija je samo još jedan aspekt medicine čija su ograničenja očita, tako da preostaje samo proizvodnja i ugradnja novih dijelova – barem za one koji si to mogu priuštiti. Postoji realna mogućnost da će bogati u budućnosti imati napredna biotehnološka tijela, koja će im omogućavati zdraviji i duži život, dok će sirotinja ostati zarobljena u onome što im je priroda dala.

No jedno je mjesto na kojem i najbjedniji mogu nadići svoja ljudska ograničenja, a to su virtualni prostori interneta. Uz minimalne troškove ondje se svatko može predstaviti kako želi, odatle toliko mnoštvo influencera i youtubera, nakon što je zamrla moda blogera. Objavljivanje na društvenim mrežama uvelike se odnosi na privatan sadržaj, što znači da ljudi sami sebe pretvaraju u vijest. Medijatizacija, u kojoj se čovjek pretvara u medijsku sliku, dosad je bila rezervirana samo za javne osobe poput političara ili celebrityja; ta je slika u načelu proizvoljna, stvorena pomoću više ili manje vještoga marketinga, relativno labavo, a možda i nikako povezana sa stvarnom osobom. No to iskustvo udvajanja, i izmišljanja sama sebe, sada može steći svatko, a toliko nam je postalo prirodno da mnogi bez oklijevanja i razmišljanja objavljuju svoje fotografije i poruke – sve više živeći život virtualno.

Idolatrija strojeva

Prebacivanje života iz stvarnoga u elektronički svijet omogućilo je i dosad neviđeno skupljanje podataka o svima nama. Svaki naš klik na internetu pohranjen je negdje i pomaže stvaranju našega online profila – sve što čitamo, gledamo i slušamo, sve bilježe hladni algoritmi, i zauzvrat nam nude ono što smo već obišli na webu. Potražimo li podatak o Alpama, iskočit će nam reklama za skijanje; pročitamo li koji esej, tražilica će nam nuditi još sličnih; u digitalnom svijetu stvara se kutak posebno za nas. To nam pomaže, ali nas i zarobljava, jer nas kompjutorske jednadžbe zatvaraju u mjehur različit od svih drugih mjehura. Sjedamo za tipkovnicu s iluzijom beskraja interneta, ali zapravo smo u kavezu koji je izradila nama nerazumljiva sila.

Umjetna inteligencija toliko uspješno predviđa naše ponašanje da nas poznaje bolje nego mi sami. Najprije se vjerovalo da samo čovjek može igrati šah, ali tada su kompjutori počeli pobjeđivati šahiste; potom se vjerovalo da samo ljudi mogu stvarati umjetnost, ali sada kompjutori već komponiraju i slikaju, pa čak dobivaju i nagrade za svoje umjetnine. Jesmo li se mi automatizirali ili su se strojevi humanizirali? Teško je reći, jer su povijest stroja i čovjeka isprepletene, kako je pokazao Lewis Mumford u svojoj velebnoj knjizi Mit o mašini – strojevi su od pamtivijeka fascinirali čovjeka, ali ne zato što su ljudi tražili pomoć za svakodnevni rad, nego zato što u nama duboko postoji sklonost mehaničkom, neodvojiva od naše prirode. Zbog te se fascinacije spremamo od gospodara strojeva pretvoriti u njihove sluge – ako se to već nije i dogodilo.

Svijet bez teorije

No ima još nešto. U stoljećima razvijanja znanosti, učenjaci su slijedili uvijek isti obrazac: skupljanje podataka, razvijanje hipoteze, testiranje teorija, pa ponovno skupljanje podataka. Test svakoga objašnjenja svijeta bilo je predviđanje događaja. Da su im ideje o svemiru točne, astronomi su provjeravali tako da predvide nebeska zbivanja; ne bi li uspjeli u tome – e, pa, natrag za proračune, a to je vrijedilo i za druge znanosti. Međutim, već se neko vrijeme primjećuje novi trend u znanosti, a to je da na temelju gomile podataka, onoga što se naziva big data, umjetna inteligencija radi sasvim točna predviđanja, od rasporeda molekula do ponašanja međuzvjezdanih oblaka. Ne čini to na temelju teorija, jer ih nema, nego na temelju statistike – mi danas, uz pomoć strojeva, možemo predvidjeti što će se dogoditi, ali nemamo pojma zašto; ulazimo u svijet bez teorije.

Na sličan način se do sada statistika koristila za predviđanje ljudskoga ponašanja u, recimo, osiguravajućim društvima – iako me ne poznaju ondje, dovoljno sam prosječan da se utopim u mnoštvu i budem ograničen unutar standardne devijacije. Ideja o tome da su ponašanja matematički izračunljiva dovela je do ideje da i ne postoji duh u ljudskom stroju, da smo samo suma utjecaja društva, nabor u tkivu društva.

Vječna sudbina

Zbog velike pouzdanosti statistike, pogotovo pojačane radom umjetne inteligencije, veoma su predvidljiva ljudska ponašanja, iz čega se izvodi da ne postoji osobna sloboda – da je čovjek zapravo stroj. Takav čovjek bez duše sad može i svoje tijelo mehanizirati, kupujući, u skladu s mogućnostima, uzgojene ili proizvedene dijelove tijela. Svoj život, sve siromašniji, može pretvarati u atraktivne i glamurozne objave koje gledaju drugi nestvarni ljudi na zaslonima mobitela.

A sada nam više ne treba ni spoznaja svijeta, spoznaja koja je moguća zato što je svijet stvorio Logos. Razumijevanje svijeta nam je važno jer ga je Bog stvorio za nas, i zahvaljujući znanju bolje ga upoznajemo. Sve je teže biti i ostati čovjek, ali vrijedi: samo čovjek ima vječnu sudbinu. Stroj nema dušu.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!