Početna stranica » Asiz, Italija: Stopama sv. Franje Asiškoga

Asiz, Italija: Stopama sv. Franje Asiškoga

1,6K pregleda

Asiz je nekako i jednostavan i veličanstven, ponizan, a istovremeno otmjen i uzvišen. Ovdje se ti kontrasti ujedinjuju. Ovo je grad ljepote i duhovnosti, čuvar stoljeća i povijesti umjetnosti

U središtu Italije nalazi se regija Umbrija koja je zbog svoje prekrasne prirode i izoliranosti od velikih prometnica nazvana „zelenim srcem Italije”. Na pola puta između Tirenskoga i Jadranskoga mora, ova regija, osim prirodnih, obiluje i kulturnim, umjetničkim i kulinarskim bogatstvima. Smještena tamo gdje apeninski masivi gube svoju žestinu i pretvaraju se u mnoštvo blagih brežuljaka, Umbrija godišnje privlači milijune posjetitelja koji, uživajući u živopisnim pejzažima, žele upoznati talijansku povijest i kulturu. Osim turista ovdje dolaze i brojni kršćanski hodočasnici i drugi tražitelji duhovne okrepe, utjehe i mira.

Na padinama planine Subasija smjestio se grad Asiz, drevno boravište Umbra i Etruščana, a kasnije antički rimski grad i domovina slavnoga pjesnika Propercija. Iako je čitava povijest ostavila svoj trag u Asizu, njime dominira arhitektura i umjetnost srednjega vijeka. Na asiškom brežuljku uočavaju se tornjevi, zvonici, bazilike, samostani… Jedan talijanski novinar o ovom gradu veli: „Asiz je, prijatelju moj, neusporedivo mjesto. Čitave su ulice, kamen po kamen, ostale nepromijenjene kakve su bile u 14. stoljeću. Obilje umjetnosti nadmašuje našu maštu, pučka srednjovjekovna legenda u cijelosti se doživljava po crkvama koje su oslikavali Giotto, Cimabue… Tko nije vidio Asiz, nije vidio Italiju.” Ovaj grad je nekako i jednostavan i veličanstven, ponizan, a istovremeno otmjen i uzvišen. Ovdje se ti kontrasti ujedinjuju. Ovo je grad ljepote i duhovnosti, čuvar stoljeća i povijesti umjetnosti.

Jedno se Sunce rodilo svijetu

U gradu Asizu „jedno se Sunce rodilo svijetu”, pjeva Dante u svojoj Božanstvenoj komediji aludirajući na rođenje njegova najslavnijega sina svetoga Franje Asiškog. Ovaj mali čovjek napravio je velik zaokret u povijesti kršćanstva. Došli smo u Asiz kako bismo upoznali njega i prohodali ulicama kojima je on hodio, kako bismo obišli crkve, šume i polja gdje je boravio, molio, propovijedao, pomagao siromasima i skupljao braću.

Penjući se uz brežuljak na kojem se nalazi Asiz, primjećujemo veliku zgradu nalik na samostan koja se nalazi na ulazu u stari grad. Saznajemo da se radi o zavodu „Seraphicum” koji je prije 150 godina osnovao franjevac sveti Ludovico da Casoria. Zavod besplatno skrbi za stotine gluhonijemih i slijepih osoba te druge osobe s fizičkim ili psihičkim invaliditetom koje ovdje dolaze iz cijele Italije. Papa Franjo, prvi papa koji nosi ime asiškoga sveca, prigodom svoga pastoralnoga posjeta Asizu 2013. kao prvo odredište posjetio je upravo ovaj zavod gdje se uistinu može doživjeti franjevački duh konkretne ljubavi prema bližnjemu.

Obilazak mjestâ vezanih uz život svetoga Franje počinjemo sa svetištem svetoga Damjana do kojega se spuštamo pješice stazom okruženom maslinicima i čempresima. Na ovom mjestu Bog je s bizantskoga križa progovorio svetom Franji nalažući mu da popravlja njegovu Crkvu koja se ruši. To je, uz susret s gubavcem, jedan od ključnih trenutaka u procesu preobrazbe Franjina života. Svetište svetoga Damjana doima se vrlo jednostavnim, siromašnim, ali ispunjenim duhovnošću i mirom. Od mjesta gdje se nalazi svetište širi se pogled na čitavu Spoletsku dolinu za koju je Franjo rekao da ne postoji nijedna ljepša. Na ovom mjestu asiški je svetac sastavio veći dio poznate Pjesme stvorova koja je jedno od najranijih djela poezije pisane pučkim talijanskim jezikom.

Grad svetaca i umjetnosti

Od svetišta svetoga Damjana uspinjemo se prema gradskim zidinama Asiza u koji ulazimo s jugoistočne strane kroz svečani gradski ulaz „Porta nuova”. S lijeve strane dočekuje nas prekrasna gotička bazilika svete Klare u kojoj se nalazi tijelo svetice i samostan klauzurnih sestara klarisa. Njezin vanjski izgled karakteriziraju tri velika kontrafora i pročelje isklesano domaćim bijelim i ružičastim kamenom koje krase luneta i bogata rozeta. Na mjestu današnje bazilike u vrijeme svetoga Franje nalazila se crkva sv. Jurja gdje je on stekao osnovnu vjersku naobrazbu. U ovoj je crkvi Franjo bio privremeno pokopan, a samo dvije godine nakon smrti na ovom mjestu proglašen je svetim. Nakon što je izgrađena bazilika u njegovu čast u drugom dijelu grada, tijelo je preneseno onamo, a na ovom je mjestu nakon smrti i kanonizacije svete Klare sagrađena današnja bazilika.

Uskom ulicom spuštamo se zatim do crkve svete Marije Velike koja je stoljećima služila kao asiška katedrala. Upravo se ispred ove crkve 1206. godine, pred asiškim biskupom kao sucem, odvijala obiteljska rasprava između uglednoga trgovca suknima Petra Bernardonea i njegova „raskalašenog i rasipnog” sina Franje. Odrekavši se svega očevog, Franjo je skinuo svu svoju odjeću pokazujući da želi biti potpuno slobodan od svega kako bi mogao služiti Bogu i solidarizirati se sa siromašnima. Danas je u ovoj crkvi izloženo na štovanje tijelo blaženoga Carla Acutisa, dječaka preminuloga od leukemije u šesnaestoj godini života.

U kompleksu svetišta nalazi se i Muzej sjećanja koji nam pripovijeda o Asizu u vremenu Drugoga svjetskog rata. Današnji muzejski prostori bili su mjesta utočišta brojnim Židovima u fašističkom progonu. Kao i po drugim asiškim samostanima i crkvama, tajna organizacija pod vodstvom svećenika u ovom je mjestu sačuvala živote više od tri stotine Židova.

Vijugavim kamenim stepenicama uspinjemo se do glavnoga gradskog trga na kojem se nalazi sjedište gradske uprave i hram rimske božice Minerve, sagrađen u prvom stoljeću, a u 16. stoljeću pretvoren u crkvu Svete Marije. Na ovom se mjestu svake godine u svibnju održava glavna gradska kulturna manifestacija – festival Calendimaggio – kada ponovno oživi srednjovjekovni Asiz. Radi se o festivalu koji se odvija u obliku teatralnoga povijesnog sukoba gornjega i donjega grada, a uključuje brojne kostimirane sudionike koji izvode procesije, kazališne predstave, zabave i plesove.

Od paklenoga do rajskoga brda

Asiške ulice imaju neku posebnu čar. Od 2000. godine čitav grad nalazi se pod zaštitom UNESCO-a kao dio zaštićene svjetske kulturne baštine. Velikom kamenom ulicom, konačno, dolazimo do njegova najdragocjenijega dijela, slavne bazilike svetoga Franje. Početak gradnje bazilike imamo zahvaliti intuiciji i genijalnosti brata Ilije, jednoga od prvih franjevaca. Za mjesto gradnje bazilike odabran je sjeverozapadni rub grada zvan Brdo pakla jer su se ovdje izvršavala javna smaknuća različitih osuđenika na smrt. Smatrajući sebe najvećim grešnikom, i Franjo je poželio biti ovdje pokopan među drugim grešnicima. Braća su mu ispunila tu želju gradnjom bazilike na ovom mjestu. Prvi kamen postavio je 17. srpnja 1228. papa Grgur IX., dan nakon svečeve kanonizacije, te naziv brda prekrstio u „Brdo raja”. Izgradnjom bazilike i njezinom posvetom 1253. ovo mjesto postalo je oaza duhovnosti i mira i od tada su milijuni ljudi prošli ovim prostorima.

Ovdje je, po rukama Giotta, Cimabuea i drugih umjetnika, rođena talijanska umjetnost. Crkveni kompleks, sačinjen od dviju bazilika koje se nalaze jedna iznad druge, uistinu je veličanstven. Gornja bazilika čuva oko 5000 kvadratnih metara dragocjenih freski. Najveći dio uradio je slavni Giotto. U gornjem dijelu bazilike prikazane su scene iz Staroga i Novoga zavjeta, a u donjem dijelu iscrtan je život sv. Franje kao scene jednoga filma. Ova bazilika pretrpjela je značajna oštećenja u potresu koji je pogodio grad 26. rujna 1997. godine. Prilikom pada dijela stropa Gornje bazilike život su izgubile četiri osobe. Na obnovi bazilike radili su najveći talijanski i europski stručnjaci.

Donja bazilika, različita od Gornje, u obliku je slova „tau”, zaštitnoga znaka svetoga Franje koje je preuzeo iz posljednjega slova hebrejskog alfabeta. Bazilika je jedan od prvih primjera talijanske gotike. Svojom arhitekturom, vitrajima i freskama koje se nalaze u polusjeni, bazilika poziva i uvodi hodočasnika u molitvu te ga priprema za susret sa svecem čiji se zemni ostaci čuvaju u kamenom sarkofagu u kripti isklesanoj u živoj stijeni ravno ispod glavnih oltara dviju bazilika. Osim svetoga Franje u nišama kripte pokopana su tijela četvorice prvih franjevaca: fra Leona, fra Masea, fra Rufina i fra Anđela.

Kolijevka Franjevačkoga reda

Pod jakim dojmom nakon posjeta bazilici svetoga Franje napuštamo stari grad Asiz i spuštamo se u mjesto koje se po papinskoj bazilici naziva Santa Maria degli Angeli. Ova bazilika, sagrađena u 16. stoljeću, u svom središtu čuva crkvicu Porcijunkulu koju je sveti Franjo popravljao vlastitim rukama i za svoju braću isprosio od monaha benediktinaca. Volio je ovo mjesto više od svih drugih što svjedoči sveti Bonaventura: „Sveti je čovjek volio to mjesto više nego ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu, tu je doživio napredak u krepostima, tu je sretno završio svoj život.”

Porcijunkula doista odiše mističnošću. Za ovo mjesto sveti Franjo od pape je, po Božjem nadahnuću, isprosio povlasticu potpunoga oprosta grijeha želeći sve ljude poslati u raj. Izlizani kamen svjedoči o mnoštvu koje stoljećima na ovo mjesto dolazi moliti i tražiti oprost i mir. Židovska filozofkinja Simone Weil svoje iskustvo pohoda Porcijunkuli opisala je na sljedeći način: „Nešto jače od mene, po prvi put u životu, natjeralo me da kleknem.” Brojni hodočasnici dijele snažna duhovna iskustva s ovoga mjesta na čijem tlu zlatnim slovima stoji napisano: „Hic locus sanctus est.” (Ovo mjesto je sveto!)

Fra Massimo Travascio, kustod bazilike opisuje nam ovo svetište dvjema ključnim riječima – oprost i raj. „Raj postoji kad postoji međusobni zagrljaj Boga i ljudi te ljudi međusobno.” Na ovom mjestu, pripovijeda nam kustod, papa Ivan Pavao II. sazvao je 1986. svjetski molitveni susret za mir nazvan „Duh Asiza” koji nas i danas poziva ne samo na međusobni susret s drugim religijama nego i na zajedničko zauzimanje glede ratova, nasilja, siromaštva, gladi i zaštite okoliša.

Siromasi su Franjina i naša braća

Današnji papa, koji nosi ime asiškoga sveca, za vrijeme dosadašnje službe već je šest puta dolazio u Asiz. Prošle godine papa je dolazio u Porcijunkulu u povodu V. svjetskoga dana siromašnih. Odgovornost i briga za siromašne jedna je od temeljnih franjevačkih ideja na čiju nas realizaciju papa uporno poziva. Kao odgovor na papine poticaje asiški franjevci 2014. odlučuju se na osnivanje kuće za prihvat siromašnih „Casa papa Francesco” kojom fratri ne žele samo pomagati siromašnima, ne samo dati im da jedu nego postati jedan od njih, dijeliti s njima i životni prostor, i hranu i svakodnevicu. Ova kuća u kojoj stalno sa siromasima borave trojica franjevaca nalazi se u blizini asiške željezničke stanice. Ugošćuje nas fra Emanuele Gelmi, jedan od fratara. Pripovijeda nam o svom iskustvu.

„Kao fratar koji živi ovdje u blizini željezničkog kolodvora vidim u prolazu mnogo siromaha. Asiz ne privlači samo hodočasnike i turiste nego ovdje dolaze i mnogi prosjaci koji se zadržavaju nekoliko dana tražeći smještaj i posao. Dolaze nam i osobe čiji su obrti propali kao posljedica pandemije, rastavljeni očevi koji su uslijed obvezne alimentacije i gubitka posla počeli živjeti u automobilu. Postoje mnogi koji se stide pokazati svoje siromaštvo, ali kada dođeš do točke da moraš spavati na ulici jer nemaš gdje drugo, ponos se spusti, podigneš bijelu zastavu i tražiš pomoć. U svojem iskustvu vidim mnoge pojedince koji nam dolaze kad su dotakli dno i dođe mi da ih pitam: ‘Nisi li mogao doći ranije?’ – Najčešći je odgovor: ‘Mislio sam da ću se uspjeti iščupati sâm i stidio sam se tražiti pomoć.’ Ovo nam pokazuje koliko je to teško i za osobe – dok ne dodirneš dno nemaš hrabrosti podignuti pogled i vidjeti da postoji netko tko te drži za ruku.”

Franjevci u ovoj kući siromašnima daju hranu i smještaj, prate ih u bolnice, pružaju psihičku podršku, pomažu kod učenja talijanskoga. Mnogi drugi fratri i časne sestre dolaze ovdje na neko vrijeme kako bi mogli osjetiti duh franjevačke karizme. Brojni hodočasnici dolaze volontirati u ovu zajednicu kako bi tijekom svoga hodočašća ne samo slušali o Franji, gledali mjesta gdje je živio nego i osjetili dio njegova duha. Fra Emanuele nam posebno naglašava ovu dimenziju franjevačke karizme: „Siromaštvo je često plod društvenih nepravdi, a ne samo osobnih krivih izbora. Ako ima siromašnih, nisu nam potrebni samo pojedinci koji će im pružiti pomoć nego je to pitanje društvene pravednosti: moramo se brinuti o siromašnima jer je naše društvo ono koje ih ‘stvara’ i zato je naš zadatak, poput Franje, dati im svoju ruku jer su naša braća.”

Susresti Franju i slijediti njegov primjer

Tijekom boravka u Asizu pitali smo pojedine prolaznike, turiste i hodočasnike o tome što ih dovodi u Asiz. Najčešći odgovor bio je: da susretnemo svetoga Franju. Uistinu, u Asiz se ne dolazi samo častiti i moliti svetoga Franju nego u njemu tražiti životnu inspiraciju i preko njega otkriti ljepotu nasljedovanja Krista i življenja njegova evanđelja. Franjo je doista jedinstven u svom nasljedovanju Krista. Kako bi ga se razumjelo, kako bi se razumjelo „asiško otajstvo” potrebno je pustiti da te zgrabi atmosfera mjestâ koje je Franjo prelazio, grada koji ga je gledao kako se rađa i u kojem je živio. Ne mora se biti u žurbi, trčeći od jednoga umjetničkog djela do drugoga ili od jednoga svetišta do drugoga. Ne mora se brinuti za sve što vodiči detaljno objašnjavaju. Korisno je možda prepustiti se lutanju uličicama grada. Skoro na svakom koraku susreće se sveti Franjo i znakovi koji nam pomažu da ga susretnemo „živoga”. Trebaš ga pronaći u nekom od kutova grada i slušati njegov glas. Može biti da te čeka u mističnosti Porcijunkule za koju zatraži oprost za grešnike, u samotištima gdje mu se duh otvarao kontemplaciji, možda mu otkriješ lice u svetom Damjanu, u jednostavnosti maloga kora koji je još uvijek natopljen molitvom ili pak u veličanstvenoj tišini na njegovu grobu.

Na svom odlasku još jednim pogledom pozdravljamo Asiz u bijelom i crvenom kamenu, onako kako su ga oblikovala stoljeća franjevaštva. Zadivljeni smo svime – od crkava i samostana, čvorova srednjovjekovnih ulica koje nadvisuje Rocca Maggiore do brojnih terasa s kojih se otvara pogled na prekrasnu panoramu Spoletske doline. Čak i posjetitelj koji nije religiozan odlazi iz Asiza pod dojmom fantazije sačinjene od maslina, čempresa, prekrasnih zalazaka, malih vrtova, zidića po gradu koje krase bezbrojne vaze s cvijećem.

Za svetoga je Franju teolog Romano Guardini rekao da je „religiozni genij neshvatljive veličine”. Doista, on i danas, možda više nego ikad ostaje jedan od ključnih primjera za nasljedovanje Isusa Krista. Na nasljedovanje njegova primjera svakodnevno nas potiče i današnji papa koji za Asiz kaže da nije grad kao svaki drugi jer nosi utisnut lik svetoga Franje koji nas ne prestaje pozivati na brigu o stvorenom i bratstvo koje je temelj mira: „Mir svetoga Franje jest Kristov mir, a pronalazi ga onaj tko na sebe uzme svoj jaram, odnosno njegovu zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. A taj se jaram ne može nositi bahato, naduto, oholo, nego ga se samo može nositi blagošću i poniznošću srca.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!