Bosanski su franjevci od samih početaka svoje djelatnosti pisali raznovrsne biografije svoje subraće. Najranije se s njima susrećemo u zapisima o pokojnicima (nekrologijima) te u kronikama vezanim obično uz pojedine samostane. Nekrologiji su imali i praktičnu svrhu. Naime ti vrlo kratki životopisi redovito su se čitali (čitaju se i danas) prije objeda u samostanskim blagovaonicama u znak sjećanja na preminuloga subrata, a nakon toga uslijedila bi molitva za pokojnike. U provinciji Bosni Srebrenoj biografije, znatno opširnije nego one u nekrologijima, susrećemo u ljetopisima fra Bone Benića i fra Nikole Lašvanina. Bile su to uglavnom biografije apostolskih vikara. Nešto reduciranih biografskih zapisa, i to o franjevcima koji su se bavili spisateljskim radom, susrećemo i u djelu Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Pregled starina Bosanske provincije, 1776) fra Filipa Lastrića. Prva ciljano pisana i objavljena biografija bila je posvećena apostolskom vikaru fra Augustinu Miletiću, a autor joj je fra Marijan Šunjić. Objavljena je na latinskom jeziku u Rimu pod naslovom De vita illustris viri Augustini Milletichi (Životopis slavnoga muža Augustina Miletića).
Biografije bosanskih franjevaca
U renomiranoj biblioteci Iz Bosne Srebrene objavljena je nedavno knjiga pod naslovom Biografije bosanskih franjevaca, koja obaseže 686 stranica velikoga formata (Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2015). Besprijekorno ju je priredio i popratio informativnim predgovorom neumorni i samoprijegorni fra Marko Karamatić. Ovo je prilika da se, na način uobičajen u ovoj kolumni, ukratko osvrnem na tu vrlo vrijednu knjigu.
Knjiga sadrži ukupno 16 što monografski koncipiranih biografija što biografskih zapisa koji sadrže kratke životopise nekolicine franjevaca. Uz spomenutoga fra Marijana Šunjića zastupljeni su životopisci Lovro Karaula, Ivan Frano Jukić, Anto Knežević, Jako Baltić, Mijo V. Batinić, Ignacije Strukić, Tugomir Alaupović, Julijan Jelenić, Josip Markušić i Branko Škarica te Augustin Čičić, Oton Knezović i Bonifac Badrov. Prva biografija spomenutoga fra Marijana Šunjića objavljena je 1835. godine, a posljednja pod naslovom Fra Grgo Martić Otona Knezovića 1931. Pojedini franjevci imaju i po više biografija. Tako npr. fra Augustin Miletić ima čak četiri, fra Frano Jukić tri, a po dvije fra Marijan Šunjić i fra Grgo Martić. Od ostalih bosanskih franjevaca monografski koncipirane biografije dobili su fra Marijan Jakovljević, fra Jako Baltić i fra Lovro Karaula. Navedeni podaci pokazuju, između ostaloga, i to da je biskup fra Augustin Miletić bio vjerojatno i najcjenjenija osobnost u cijeloj povijesti Bosne Srebrene. Za njega fra Bonifac Badrov u biografiji Miletićeva tajnika fra Lovre Karaule kaže da je „ujedinjavao u sebi najljepše odlike jednog crkvenog dostojanstvenika sa franjevačkom prostotom i jednostavnošću” te da „nije nikad došao u konflikt s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom”. To je važno posebno naglasiti tim više što su se gotovo svi ostali biskupi odnosno apostolski vikari sukobljavali s vodstvom provincije iz koje su dolazili, a u tome je osobito prednjačio fra Rafo Barišić, za čijega je biskupovanja Bosna Srebrena prolazila kroz vjerojatno najveću krizu u cjelokupnom svome postojanju. Ta je kriza poznata pod nazivom Barišićeva afera.
Primjeri
Navest ću, po običaju, tri ulomka iz knjige na koju se osvrćem. Prvi je ulomak iz knjige fra Mije Batinića objavljene u Zagrebu 1913. godine pod naslovom Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. Jedno od poglavlja iz te knjige nosi naslov Znamenita braća ovoga samostana. To poglavlje sadrži čak 44 kratke biografije, a prva je među njima biografija kustoda Bosne Srebrene fra Anđela Zvizdovića (Zvjezdovića), koji je iste godine kad je Bosna pala pod tursku vlast (1463.) na Milodražu kraj Fojnice primio Ahdnamu od sultana Mehmeda II. el Fatiha. Ulomak koji slijedi iz te je biografije:
O. ANĐEO ZVJEZDOVIĆ. Rodio se negdje oko 1420. u gradu Vrhbosni, blizu današnjega Blažuja kod Sarajeva, od plemićke ali grčko-istočne porodice. Prve nauke crpio je kod kuće od domaćeg učitelja, a kao odrastao mladić slušajući propovijedi sv. Jakova Markijskog obrati se na katoličku vjeru, a odmah zatim bi primljen od istog sveca u franjevački red i dobi ime fra Anđela, kao dokaz anđeoske nevinosti, koja mu je iz cijelog bića i života prosijavala. Izučivši sv. knjige postade svećenikom i propovjednikom; a kako je bio od naravi rječit i pun duha Božjega, dade se na sijanje riječi Božje, osobito pako na obraćanje bogomila i raskolnika, među kojima privede u crkvu katoličku vlastite roditelje, braću i drugu rotbinu, a to mu pribavi mlogo protivnika, da su mu neki o glavi radili […] Nada sve se odlikova u doba, kada je Mehmed II. u Bosnu provalio, kod Jajca kralja i plemstvo isjekao, gradove osvojio i slavodobitno se vraćajući, pao na polje Milodraž. Tu zvan ili nezvan dođe o. Zvjezdović, te živim bojama orisa sultanu nesreću, u koju je zavio ovu lijepu zemlju i njezin narod, koji je počeo bježati, pa nagovarati sultana, ako je rad svomu carstvu dobro, da katolicim podijeli slobodu vjere i života, a oni će se povratiti na svoja kućišta i njemu vjerno služiti. Sultan je bez sumnje i sam uviđao, kako je Bosnu unesrećio onakim postupkom, ter smjesta izdade svečani spis, prozvan Ahdname, to jest: vladarski ugovor, kojim obeća njemu i njegovim svećenicima, crkvama i narodu potpunu slobodu, kao i onima koji su već pobjegli, potkrijepivši to sve najsvečanijom prisegom.
Drugi je ulomak iz biografije O. Marijan Šunjić što ju je 1875. godine u nastavcima objavio vatreni Jukićev učenik Varcaranin fra Anto Knežević u Glasniku Biskupije Djakovačko Sriemske. U njemu je riječ o tome kako je i u kojim okolnostima fra Marijan Šunjić, jedan od najučenijih bosanskih franjevaca u 19. stoljeću i autor vrijednoga jezikoslovnog spisa De vera orthographia, postao biskup:
Poznato je da uz burno vrijeme pobune bosanske Bosna izgubi svoga vrhovnog pastira. Jer, bojeći se sv. Stolica, da neće opet oživjeti one opake razpre i parbe ako ostane u Bosni bivši biskup Barešić, svojom najvišom odlukom prenese mu stolicu u Ercegovinu, a stolica bosanska osta udova kroz više godina s velikom štetom duhovnom i vremenitom puka bosanskoga, dok veliki i neumrli Pio IX. motreći jadno stanje bosansko obrati opet drugi put svoje oči otčinske prema Bosni ter godine 1854. naimenova našeg slavnoga Šunjića biskupom Panadenskim i namjestnikom apoštolskim u Bosni […] Ova vijest razveseli svako srce u Bosni, a osobito srca bratinska koja odmah željahu letiti do Đakova, da motre ono čudo preugodno gdje dva kipa dragocjena, slika i prilika po nauku i krieposti Šunjić i Štrosmajer, gdje se pozdravljaju, gdje se grle, gdje se ljube!
Treći je ulomak iz biografije Tugomira Alaupovića Ivan Frano Jukić (1818–1857), objavljene u Sarajevu 1907. godine povodom pedesetogodišnjice Jukićeve smrti. T. Alaupović jedini je biograf uvršten u knjigu koji nije bio franjevac. Bio je međutim u vrlo bliskim vezama s franjevcima pa je, kad je 1915. godine zbog jugoslavenske orijentacije optužen za veleizdaju, bio interniran u franjevačkom samostanu u Sarajevu. Osim toga i njegova se rukopisna ostavština čuva u visočkom samostanu. Treba također reći da je Alaupović bio u tijesnim prijateljskim vezama i s Ivom Andrićem. Ulomak koji navodim početni je dio Epiloga njegove monografije o Jukiću:
Pedeset godina leže kosti Jukićeve pod sivim i olovnim nebom bečkim, u teškoj tuđoj zemlji, koja je u svoje ledeno krilo dočekala i mnogo drugih slavenskih pjesnika i naučenjaka. Ali dokle je zahvalno potomstvo ostanke mrtve svojih velikih sinova nosilo sa slavom i hvalom i polagalo u rođenu zemlju: i kosti Jukićeve pa gotovo i spomen njegov smetnu se svima s uma. Zahvalni grad Zagreb diže preporoditeljima naroda hrvatskoga divnu arkadu, gdje leže zajedno braća ilirska, a njihovom oduševljenom drugu, Iliru iz Bosne, ne podiže se nigdje niti najčednija spomen ploča, dok u rođenom mu mjestu Banjoj Luci ne htjedoše ni ulice, gdje se je rodio, prozvati imenom njegovim. Zahvalnost jeste rajsko bilje, ali po našoj zemlji jedva gdje nikne.