Kao što svakodnevno prolazimo pokraj starih zgrada velike kulturne i povijesne vrijednosti koje ne primjećujemo jer smo navikli da su tu pokraj nas, a posvećujemo im se tek kad nas netko o njima priupita ili nam te vrijednosti ugrozi, tako se ponašamo i prema prezimenima.
Nosimo ih i prihvaćamo kao gotovu i nepromjenjivu činjenicu oko koje ne treba gubiti riječi. Reći ime znači spoznati i priznati svoju sliku, ishodište i pripadnost. Imena su naša povijest, naša sudbina, naše ja koje ne umire. U zahuktaloj trci za materijalnim dobrima, u sve praznijoj čovjekovoj duši, javlja se sve više zov za vlastitim korijenima, za podrijetlom i mjestom podrijetla svojih predaka, za svojim rodom, svojim koljenom, svojom lozom, za izgubljenim rodoslovnim stablom. Prezimena su originalni spomenici društvenih prilika koje su ih uvjetovale i vjerodostojni spomenici materijalne i duhovne kulture naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraze neprekinuta pamćenja. Prezimena su zrcalo etno-političkih, jezičnih, migracijskih, vjerskih, kulturnih i socijalnih prilika vremena u kojem su nastajala. U sebi, kao jedan od oblika narodnoga stvaralaštva, nose pečat povijesti, kulturnih utjecaja i veza, tradicije, običaja, religije, jezičnoga razvoja, narodne psihologije, shvaćanja života i pogleda na svijet. Prezimena su i svojevrsne adrese. Po nepouzdanim adresama lako se zabludi u današnjoj i povijesnoj zbilji. Ona su najbitniji sadržaj krsnoga lista, putovnice, osmrtnice… Ime nije samo znak osobnosti, nego i znak pripadnosti, zvanja i poslovanja, identiteta i kontinuiteta u vremenu i prostoru.
Društvena identifikacija
Svatko od nas, za razliku od naših davnih predaka, dobio je prezime prije osobnoga imena. Tradicionalno je to bilo prezime oca. Suvremeni zakonski propisi određuju da ime i prezime sporazumno određuju roditelji, ali su rijetki slučajevi da to nije prezime koje nosi otac djeteta. Naši davni preci nisu imali prezime niti im je ono na ondašnjem stupnju razvoja trebalo. Kada su društvene potrebe narasle pokazala se nužnost za prezimenom koje postaje nasljedno. Ono nam je tako zadano prije rođenja. Njime su nas upisali u prve matice da bi nas mogli upisati u prve škole, da bismo se mogli identificirati u društvu. Njime se potpisujemo i svjedočimo, obraćamo sugovorniku, po njemu se prepoznajemo i po njemu nas pamte. I kad je lijepo i kad je ružno, i kad je obično ili neobično, prezime je uvijek dio naše osobnosti. I u našim krajevima dugo je u puku, posebno na selu, u neslužbenoj uporabi ostalo osobno ime, a prezime je bilo sporednije. To se vidi iz izraza ime i prezime gdje je ime na prvom mjestu te imenske formule, a prezime (prez = preko + ime), znači „preko imena imenom”, dakle nadimak. Prva prezimena i jesu imala ulogu nadimka jer su se davala po nekoj iznimnoj osobini: Bilokosić, Grbić, Zubović, Nosković i slično. Trosveščano kapitalno onomastično izdanje Hrvatski prezimenik, autora Petra Šimunovića i Franje Maletića, spominje 114 643 prezimena u Hrvatskoj, koliko ih je bilo za popisa pučanstva 2001. godine. Ovolikoga bogatstva prezimenskoga fonda postajemo svjesni tek u usporedbi s drugim narodima. Prema podatcima Ministarstva za javnu sigurnost Republike Kine većini Kineza (85 %) zajedničko je samo 100 prezimena. Od 1,5 milijarde Kineza prezime Vang (na mandarinskom ima značenje „kralj”) nosi 93 milijuna Kineza, a prezime Li/Lie/Lee 92 milijuna Kineza. Po 20 milijuna Kineza nosi sedam zajedničkih prezimena. Prezimenski fond u Njemačkoj i Francuskoj broji po pola milijuna izvornih prezimena. Narod je stvarao prezimena, a administracija je (u početku samo crkvena) bilježila ono što je čula. U popisu biskupa Bogdanovića iz 1768., u livanjskom selu Lusniću, popisana je obitelj Bartola Brezimenčića. Bio je to jedini slučaj da neka osoba nije imala prezime. Prezimena su danas obvezna. Niti jedna civilizirana uprava ne može se bez njih zamisliti. Ona nam omogućuju ljude međusobno razlikovati u daleko većem stupnju nego u slučaju da nose samo imena.
Naša današnja predodžba o prezimenima proizlazi iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu niti ne razmišljamo. No, već i površna analiza njihove pojave dovest će nas do vrlo zanimljivih zaključaka. Ponajprije, njihovo postanje ne seže u neku daleku, mitsku prošlost; ona su uglavnom novovjeka pojava i u svakom slučaju su po postanku daleko mlađa od imena. Najsigurniji dokaz tome je činjenica da je jedna velika kategorija prezimena nastala upravo od osobnih imena. Prezime, dakle, u današnjem našem smislu riječi nije univerzalna pojava ni nešto što se rabilo oduvijek. Još i danas ima ljudskih zajednica u kojima se osoba imenuje samo svojim individualnim imenom (koje su izabrali i osobi dali roditelji ili članovi obitelji), eventualno s nestalnim i nenasljednim nadimkom, ali bez stalnoga i nepromjenljivoga imena koje bi nalikovalo prezimenu. Uostalom neke su zajednice obvezna prezimena službeno uvela vrlo kasno (Japan 1875., Bugarska 1878., Turska 1934., Egipat 1950-ih).
Nastanak prezimena
Uz izabrano i nadjenuto krsno osobno ime, u zapadnoj i središnjoj Europi istom od 9. stoljeća počelo se javljati i prezime, ali samo rijetko i samo za neke slojeve stanovništva. Na sjeveru Italije prezime se ustalilo istom od 12 . stoljeća, i to samo za plemstvo. No običan puk, pa ni građani, još dugo nakon toga nisu dobivali prezimena. Kako u ostaloj katoličkoj Europi tako i u našim krajevima, tek nakon Tridentskoga koncila, u drugoj polovini 16. st. (1545. – 1563.), Katolička Crkva propisala je obvezu zapisivanja prezimena u crkvenim maticama (rođenje, vjenčanje, smrt) pa je prezime od tada počelo bivati često i izvan plemenitaških krugova. Na taj način Crkva je u uobličavanju i ustaljivanju prezimena imala presudan utjecaj.
Prezimena su redovito nastajala spontano, bez miješanja administracije i najčešće bez volje imenovanoga. Nemali je broj onih koji, da su to mogli izbjeći, ne bi nosili prezime koje im je narod izabrao. Svaka spontanost u nastanku prezimena nestat će izgradnjom suvremene države i donošenjem propisa kojima je promjena prezimena moguća jedino odlukom državne uprave. Ozlojeđen zbog šaljive doskočice na račun svoga imena veliki njemački književnik Goethe duhovito je odgovorio kolegi Herderu: „Prezime nije ogrtač koji se objesi na čija leđa pa se može lako izgužvati i poderati, nego je to odjeća, tijesno priljubljena uz tijelo i srasla s tijelom, pa se ne može trgati i derati bez boli i ozljede za tijelo.”
Čovjekova se privrženost prezimenu vidi iz toga kako velika većina ljudi, obrazovanih i neobrazovanih, ne želi promijeniti svoje smiješno ili ružno prezime iako im ono gdjekad pričinja neugodnosti. Osjetljiviji smo na prezime jer označuje podrijetlo, katkad imovinski odnosno socijalni status, obiteljsko i obiteljsko naslijeđe, odnosno povijest jednoga roda. Prema tome prezime sadrži u sebi više informacija, slojeva, pa onda i veću povezanost s društvom, od osobnoga imena. Katkad je naglasak u prezimenu nacionalno, vjersko razlikovno obilježje, npr. u zapadnoj Hercegovini Bábići (od bábo) muslimani su Bošnjaci, a Bȁbići (od bȁba)Hrvati.
Prezime, općenito, sadrži možda i političku oznaku i neke druge informacije društvenoga karaktera, koje mogu i odudarati od individualnih. Ono ima važnost i za nositelja prezimena i za druge osobe koje se susreću s pojedinim prezimenom. Neki se pozivaju na svoje prezime, a drugima je pak ono opterećujuće. Važnost prezimena i prednost u odnosu na osobno ime, osobito u patrijarhalnijim društvima, vidljivi su i po tome što pojedinac pita „Kako vam je ime?/Kako se zovete?” i zapravo misli kako se prezivate, jer iz prezimena, u takvu društvenome modelu, može saznati više nego iz osobnoga imena. U nekim se državama pak prezime piše ispred osobnoga imena, npr. Mađarskoj.
Iako su osobna imena po postanku starija od prezimena, zamjetljivo je da se ne osjeća jednaka privrženost i identifikacija s osobnim imenima na nadodsječnoj razini kao s prezimenima. Tako će pojedinci s većom osjetljivošću reagirati u slučaju ako im netko pogrešno izgovori (naglašava) prezime, primjerice, Bábić (dugouzlazni naglasak) umjesto Bȁbić (kratkosilazni),ili, na primjer, Tádić (produženo a, Duvno), odnosno Tȁdić (Slavonija), umjesto Tàdić (kratko a, Livno), nego u slučaju pogrešno izgovorena imena. Ako se pri tome i ime i prezime krivo naglašava, kao kod autora ovih redaka, (Dámir Tádić), teško je ne reagirati i ne ispraviti sugovornika. Imena i prezimena ne ponašaju se kao leksemi ostalih leksičkih razreda. Ona su tradicionalno, tradicijski i dijalektno određena. S obzirom ponajprije na identitet, pa i na različite, i razlikovne, tvorbene osnove, te različite sustave naglašivanja nije svejedno je li tkogod Bȁbić ili Bábić. Valja još reći da se struktura prezimena razlikuje od naroda do naroda, od zajednice do zajednice, pa i između standardnoga jezika i pojedinih dijalekata ili mjesnih govora. Livanjska prezimena odražavaju fonološke i morfološke posebnosti govora ovoga kraja (Bilić, Slipčević, Drinjak). Današnja je slika livanjskoga kraja u mnogočemu ipak drukčija od one otprije stotinjak ili čak pedesetak godina, te se neka jezično-kulturološko-mentalitetna obilježja pomalo gube (npr. nestanak ikavice).
Jezična strana prezimena
Dok je standardno hrvatsko prezime nepromjenljivo po rodu (donekle i po broju), u nekim slavenskim jezicima prezimena se mijenjaju po rodu (za ženski rod) nositelja. Žene su tek od Tridentskog koncila dobivale prezime: po očevu koljenu djevojačko, a udajom po muževljevu. U livanjskom kraju, a i šire, bilo je uobičajeno da je žena udajom gubila i svoje ime i prezime i po muževljevu imenu postajala Stipinica, Jozinica, ili je po kraju u kojem je rođena nosila nadimak Duvanjka, Kaurka, Glamočka. Često je nazivana po djevojačkom prezimenu (npr. Vrgočuša od dj. Vrgoč, a njezina kći je Mara Vrgočušina), a za muža nije imala nikakvo ime, pa ju je on depersonalizirao zamjenicom Ona. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene (npr. Katarina Zrinska). Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika. Hrvatska su prezimena danas muškog roda.
Poznati hrvatski jezikoslovac i onomastičar dr. Petar Šimunović pišući o hrvatskim o prezimenima naglasio je njihov značaj ovim riječima: „Upisom u matice i svim daljim upisima u službene i neslužbene spise prezimenom se uvodimo u društvo. Po prezimenu se zna da postojimo, gdje smo i kome pripadamo. A kakvi smo i kakvi smo nekoć bili akumulira se i zbija u sliku, u sadržaj našeg prezimena koje je pohranjeno u memoriju, u ugodna ili neugodna sjećanja naših izravnih i posrednih poznavatelja. Sve dobre ili loše uspomene na nas sadržane su u našim prezimenima. I to je njihova važna odlika. Cjelokupna naša znanja o nekoj osobi zbijena su u prezimenu te osobe. Što bolje poznajemo neku osobu, sadržaj njezina prezimena za nas je bogatiji. Prezimenom točno identificiramo (u pameti) upravo određenu osobu u mnoštvu drugih ljudi. Biva to tako od rodilišta, preko životnih obitavališta do konačnog počivališta. U razredu, u satniji, u strukovnim udrugama… na grobnoj ploči. I te osobe bježe iz našeg pamćenja kako blijede njihova imena i prezimena u našim sjećanjima. Mnoga nikad ne izblijede.”
Vratimo se jezičnoj strani prezimena. Prezime je ustaljeno, neizmjenljivo i nasljedno ime pripadnika porodice, odnosno pripadnika većega broja međusobno povezanih obitelji. U načelu prezime upućuje na bližu ili daljnju krvnu povezanost onih koji ga nose (prezime kao jezični znak označavalo je osobu kao pripadnika određene obitelji, odnosno svi pripadnici obitelji ili blisko povezanih obitelji identificirali su se istim prezimenom), dakako s tom ogradom što je isto prezime moglo neovisno nastati na više prostora određenoga jezika. U novije doba, prezimenom se očituje legitimitet i građanski/pravni status osobe kao društvene jedinke.
Bili jezikoslovci ili laici, svi se mi zanimamo za svoja prezimena. Želimo znati koliko ljudi nosi prezime isto kao naše, gdje je to prezime rašireno, koje mu je, eventualno, iskonsko značenje, od kojih je elemenata i kako sastavljeno. Na postanje prezimena utjecali su mnogi faktori, subjektivni i objektivni, i stoga ih je potrebno objasniti. Onomastičari dijele hrvatska prezimena prema nastanku u četiri temeljne skupine: nastala od osobnoga imena (odgovor na pitanje: čiji si?); nastala od osobnog nadimka (odgovor na pitanje: kakav si?); nastala prema podrijetlu (odgovor na pitanje: otkud si?); prezimena prema zanimanju (odgovor na pitanje: što si?, ili čime se baviš?). I većina hrvatskih katoličkih prezimena u livanjskom kraju imaju u nastanku tu motivaciju. U ovom prikazu nema starih isčeznulih i novijih doseljeničkih prezimena.
U prvoj skupini su prezimena kojim se izražava krvno srodstvo, veza roditelja i djece. To je i najbrojnija skupina prezimena i riječ je o patronimima (prezimenima nastalim prema imenu oca) i matronimima (prezimenima nastalim prema imenu majke). Ta prezimena upućuju na raširenost kulta pojedinih svetačkih zaštitnika, ali i narodnih imena. U ovoj skupini najviše prezimenskih patronimnih oblika nastalo je od biblijsko-svetačkih imena i njihovih hipokorističkih izvedenica budući da su ona u doba nastanka prezimena dominirala u odnosu na hrvatska narodna imena: Juraj (Jurkić, Jureta, Juranić, Jurčević, Jurič, Jukić, Jurišić); Petar (Perić, Periša, Perković, Perajica, Petro, Pešić); Mihovil (Mihaljević, Mioč, Mišić, Mišković); Ivan (Ivanović, Ivanković, Ivković); Mato (Matić, Matan, Matković); Franjo (Franić, Franjić, Franjičević); Pavao (Pavlović, Pavlinović, Pavić), Marko (Markov, Markić, Marelja). Patronimna prezimena su i: Antunović, Barišić, Bartulica, Blažević, Bobetić, Bojanić, Brnić, Budić, Damjanović, Dujić, Dujmović, Grgić, Jakeljić, Janković, Jandrijević, Jolić, Jozić, Krstanović, Lovrić, Lujić, Lukač, Ljubas, Marinčić, Marinović, Milanović, Radić, Šimunac, Tadić, Tomas, Tomić, Vidić, Vidović. Matronimnoga podrijetla su prezimena: Anić, Barbarić, Dadić, Jelčić, Kaić, Ljubičić, Mandić, Rosić, Mamić, Milić, Stanić, Stojić.
U drugoj skupini su uglavnom prezimena nadimačkoga postanja nastala po njihovom prvom nositelju. Relativno veliki broj ljudi dobiva nadimak još u mladosti koji im daju osobe iz okruženja – rodbina, prijatelji i susjedi. Okolina je određenoj osobi rado isticala odlike, ali još radije mane i tjelesne nedostatke. Nadimak se često odnosi i na nekakvu zgodu ili anegdotu iz života nositelja i nerijetko nose šaljivu, podrugljivu ili uvredljivu poruku koja može biti jasno ili prikriveno iskazana. Odabir izvora motivacije najčešće ovisi o najočitijim i najosobitijim osobinama nositelja nadimka. Šare (Šarić)je pak jedini koji ima plave ili zelene oči (uz to i plavu, „žutu” kosu), a ne smeđe, koje su uobičajene u populaciji zbog dominantnoga gena za smeđu boju očiju. Stvaranje i opstanak nadimaka postupak je, a to potvrđuju i livanjska prezimena, koji se najčešće vezuje uz zatvorene zajednice sela ili manjih gradova. Premda se često kaže kako je ime znak (lat. nomen est omen < ime je znamen) i da ono nosi određena značenja koja upućuju na neke osobine, to ne mora biti posve točno. Naime, treba reći da prezime koje iskazuje neku karakteristiku njegova nositelja za nositelje u sljedećim naraštajima nema više prvobitni značaj. To je posebno vidljivo kod prezimena koja su nastala iz nekog ljudskog nedostatka ili jednokratne karakteristike: prezimena Glavurdić, Garić ili Kudrić govore o karakteristici njihova prvog nositelja, a ona se najčešće nije prenijela u drugi naraštaj pa tako Glavurdićev sin nije bio velike glave, niti Garićeva kći tamnoputa, a niti je mladi Kudrić imao kovrčavu kosu. Prezime je, naime, postalo nasljedno bez obzira na njegovo osnovno značenje i razlog nastanka.
U prezimena nadimačkog podrijetla svrstali smo nekoliko manje prozirnih livanjskih prezimena i pokušali dati odgovor o njihovu značenju. Nije lako otkriti pravo značenje i kada su u pitanju naizgled prozirna prezimena. Jedno od tih livanjskih prezimena je, primjerice, prezime nadimačkoga postanja Dronjić. To prezime daje mogućnost višestrukoga tumačenja i ne može se sa sigurnošću tvrditi koja je bila prava motivacija njegovu nastanku. U osnovi ovoga prezimena može biti riječ „dronja” < sivo-bijela koza; „dronjak” < rita, krpa, preneseno bijednik, jadnik; „dronjak” < sinonim za pticu drozd. Prema sigurnosti u pogledu značenja i porijekla prezimena možemo reći da su neka nedvosmisleno jasna, neka dosta sigurna, neka rješenja se daju naslutiti, dok neka čuvaju tajnu svoga postanka. Oblik prezimena vjerojatno se mijenjao kroz stoljeća prema tome kako se mijenjao jezik uopće, no moguće su i svjesne intervencije njihovih nositelja.
Objašnjenja značenja prezimena koja slijede ne kazuju uvijek od čega su koja riječ ili prezime nastali, nego od čega su mogli nastati. Prezimena: Crnjak, Galešić, Galić, Karadža i Garić motivirana su nazivom za crnomanjaste osobe, a prezimenima: Bilić, Biluš, Beljan i Đogić motivacija je nazivu za svjetlopute osobe; Čolak i Čolić (kljast, sakat u ruci, tur.çolak); Andabak (složenica iz vlaško-albanskog, ándë < ješnost, apetit i bukë < kruh, pa bi značilo „onaj koji voli jesti kruh”); Cikojević, Cikoja (osoba s bijelim pramenom kose); Vrgoč (odnosi se na čeljade „/iz/vrgnutih urokljivih očiju”); Balta (u značenju sjekira, vojnička ili ubojna, „manja sjekira”); Čulo (osoba bez jednog uha), Padro (razroka osoba), Romić (nije u vezi s Romima, a ni s Rimom, već s osobom koja je hroma); Škoro (suhonjav čovjek, mršavko); Pripužić (osoba koja se doselila u ženinu kuću, isto značenje imaju i prezimena Domazet i Rora), Ćosić (od ćosav, u značenju golobrad); Ćaran (od tur. kâr < zarada, korist, dobit); Bekavac („onaj koji se glasa kao ovca”); Koprčina (od uvećanice za korovsku biljku koprč); Gotovac („muško dijete koje žena dovede mužu”, „pastorak”); Kurbaša (u značenju „veliki pijevac”); Bandov (bandoglav, tvrdoglav, starohrvatski), Gelo (turcizam u značenju „došljak”); Šeremet (nevaljao, loš, od tur. şeremet); Špiko (špika < vrsta noža); Zoraja i Zoroja (od balkanskog turcizma perzijskog podrijetla zor < jak, silan, snažan); Karaula, starinom Božinović (tur. pogranična stražarnica); Dadić (tur. dada < dojilja, dadilja, žena koja se brine o djeci); Barun, starinom Milunović (od glagola barunati < boriti se, ali i biti plahovit, nestašan); Kelava, Kelić (od alb. riječi kelle < sir), Podrug (u značenju „čovjek i pol”); Hrga, Hrgić, Hrgović (prema jednima dolazi od imenice „hrga” < „kamena posuda u kojoj se ječam ljušti”, prema drugima označava krupna čovjeka, „dvometraša” ); Semren, starinom Subašić (dolazi od turske riječi sermaye /sermija/ u značenju imanje, imovina, blago, metatezom suglasnika „r” i „m” nastala je riječ semrija, a odatle i prezime Semren); Pelivan, starinom Gudelj i Kuprešanin (od tur. riječi pählävān < pelivan, u značenju jak čovjek, atlet, hrvač, a ponekad ima značenje „onaj koji se lijepo odijeva, uređuje”); Pervan i Šesto (prvo i šesto dijete u obitelji); Pištelek (od riječi „pišteta” < zemljište čiji izvori nisu uočljivi, odnosno glagola „pištati” < izvirati); Kaselj (od „kasela” < kutijica, škrabica, ili „kasele” < zidarska alatka); Ćurak (u značenju „odjevni predmet /kaput/ postavljen krznom”). Čelan(„osoba s pjegama po licu” < tur. çilli), Odak (isto što Hodak, onaj koji hoda); Hrnjkaš (u značenju „vol koji nije dobro uškopljen”); Čečura, starinom Vidošević (od „ćećuran” < jedro, živahno dijete, ili od „čečati” < čučnuti); Džal, Džalto (tur. çal, star čovjek, starac); Šukan (u značenju „ovan ili jarac bez rogova”); Šuća (tur. şükür < hvala, zahvaljivati), Ćubela (od „ćuba” < dio kose nadignut ili začešljan da se izrazito izdiže). Zastupljenost turskih leksema u prezimenskom fondu razumljiva je s obzirom na povijesne okolnosti. U ovoj skupini su i jezično prozirnija prezimena čije značenje nije potrebno objašnjavati: Barba, Batinić, Bilokapa, Bota, Bralo, Braovac, Brčić, Brko, Buljan, Cvrlje, Deronja, Drinjak, Džepina, Glavurdić, Golemac, Govorušić, Guto, Kalajica, Kožica, Krezo, Krivić, Krželj, Kuliš, Lozančić, Mamuza, Novokmet, Popović, Pravdić, Propadalo, Puhalo, Repić, Slipčević, Suša, Sužanj, Šarić, Šakić, Škrabo, Trboglav, Vodopija, Zuber. Primjetno je da je u ovoj skupini mali broj prezimena završava sufiksom –ić/ović/ević/inić za razliku od patronimnih i matronimnih prezimena.
Treću skupinu čine prezimena prema nacionalnoj pripadnosti (etnonimi) ili mjestu nekadašnjeg življenja njihovih nositelja (etnici), odnosno prema kraju u kojem su te osobe obitavale. Iz livanjskoga prezimenskoga fonda u toj skupini su sljedeći rodovi: Erceg, Drinovac, Duvnjak, Grabovac, Mostarac, Klišanin, Kuprešanin, Latinčić, Rimac, Šperac, Vlahović, Vlašić. U međuvremenu je isčezlo prezime Glamočak. Postojanje livanjskih prezimena Duvnjak, Kuprešanin i Glamočak otkriva smjer migracija i dokaz su da su prezimena i selilački spomenici. U ovoj skupini su i prezimena Brdar (doseljenik s brda), Vrdoljak (osobe koje su živjele u „vrhu dola”), Dolić i Bodulica.
Četvrta skupina prezimena motivirana je zanimanjem njihova prvobitnog nositelja. U toj skupini su prezimena: Čelar, Čizmić, Čular, Grebenar, Kovač, Kujundžija, Kutleša, Poljarić, Puškar, Sučić, Sudar, Tabak, Lovac, Tekli(č)ć, Tokić.
Životinjski svijet duboko je isprepleten sa životima ljudi. Prva imena u slavenskom svijetu pa i u Hrvata svoju motivaciju nalazila su i u nazivima životinja. Tako se veći broj prezimena dovodi u vezu s osobnim imenom Vuk koje se nadijevalo kako bi se novorođenče zaštitilo od zlih duhova. U livanjskom kraju to su: Vukić, Vuković, Vukadin, Vujica, Vujeva, Vujanović, Vuco i Vučko. Medvjed je bio motivacija prezimenima Medo, Ursa i Vrselja. U ovoj skupini su i prezimena: Orlović, Guja, Baković, Šukan, Lijović, Bikić.
Posebnu skupinu predstavljaju prezimena nalik na osobna imena. Ona se češće javljaju u krajevima gdje su prezimena starija. U toj skupini su prezimena: Krešo, Rade, Žarko, Živko, Marijan, Matan, Cvitan, Niče (od Nikola). U ovoj skupini su i prezimena koja su nekad češće bila osobna imena: Relja, Boban, Milorad, Budiša, Mrđan, Križan, Krišto, Maglica (kao ime zabilježeno u srednjem vijeku). Osobe koje nose prezimena Knez, Knežević, Barun i Banić izvjesno ih nisu dobili zbog pripadnosti plemenitaškim rodovima, ali se mora priznati da nose lijepa prezimena. Zaključno bismo mogli reći da su prezimena originalni spomenici društvenih prilika koje su ih uvjetovale i vjerodostojni spomenici materijalne i duhovne kulture naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraze neprekinuta pamćenja.