Sve religije svijeta napinju se kako dokučiti nadnaravnu dimenziju i spustiti je na razinu svakodnevne interpretacije. Nerijetko vjernici kad žele pohvaliti svećenika nakon propovijedi kažu: „Vi jako dobro objasnite i pojednostavnite i za malog i običnog čovjeka!” Zastajući pred otajstvom nadnaravnoga i božanskoga, pitamo se s pravom: Može li se „pojednostavniti” nadnarav ili smo mi ipak uvijek robovi i sužnji naravi koja nas određuje i podređuje? Jesmo li mi istinski navjestitelji Nadnaravi ili si to samo umišljamo uigravajući se u razne ritualne uloge i dajući si za pravo da smo baš mi ti koji smo istinski glasnici dok su drugi u zabludi i krivnji?
Dijalog koji se nameće ili nametnuti dijalog?
Dvije perspektive dijaloga: onaj koji se nameće i nametnuti daje nam osjetiti dinamiku i brutalnost te temeljne evanđeoske obveze. Dijalog koji se nameće proizlazi iz evanđeoskoga zahtjeva upućenoga svima i postaje imperativ u svakodnevnom životu i ophođenju jednih prema drugima. Koji je njegov korijen i gdje se on nalazi? Mogli bismo mu tražiti mnoštvo biblijskih analogija i poveznica, ali zasigurno jedna od dominantnijih se može pronaći u starozavjetnom „intimnom” trenutku između Mojsija i gorućega grma kada se Bog objavljuje čovjeku u Knjizi Izlaska 3. poglavlje 1. – 6. redak:
Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. 2 Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. 3 „Hajde da priđem”, reče Mojsije, „i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.” 4 Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: „Mojsije! Mojsije!”„Evo me!” – javi se. 5 „Ne prilazi ovamo!” – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. 6 Ja sam”, nastavi, „Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.
Što je to toliko važno u ovom događaju da ga se spominjemo i danas? Mogli bismo kratko i jasno zaključiti; dijalog! Bog ponovno s čovjekom započinje dijalog koji je prekinut prvim grijehom praotaca. Iako je Božja inicijativa uvijek u povijesti spasenja bila prisutna, ovo postaje egzemplarni trenutak u kojemu se obnavlja inicijativa i to s Božje strane upućena prema Mojsiju, a preko njega i svakom čovjeku osobno.
Nametnuti dijalog je onaj koji nas suprotstavlja drugom koji ima drukčije stavove od mojih. To je svojevrsni rizik kojemu izlažemo svoje stavove i način na koji ih iznosimo prema drugima. Suvremena kultura traži svojevrsni iskorak iz vlastitoga i sigurnoga okrilja koje smo osigurali u zajedništvu s istomišljenicima i otiskivanje na područja dijaloga s drugim i drukčijim. Znači li to odricanje od vlastitoga nasljeđa i ostavljanje vlastitih stavova ili je to put u proživljavanje vlastite teorije i življenje vlastitoga uvjerenja i njegovo oprimjeravanje u svakodnevnici života?
Mora li čovjek biti podložan Božjem zakonu?
Apostol Petar uvodi nas u dubinu nutarnjega previranja svakoga čovjeka i možda najbolje odgovora na tu nutarnju ljudsku dvojbu. Naime, čovjek kao trajni tražitelj smisla u opasnosti je da odluta na stranputice i traži jeftina i brza rješenja koja mu se nude na svakom koraku i u raznim prilikama. Petar zaključuje: „Gospodine kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6,69). Taj svetopisamski uzdah iz usta Petra nerijetko tako lako izgovaramo i prelazimo preko njega. Petrov „kome da idemo” odiše nesigurnošću, a nipošto jasnoćom. To nijekanje mogućnosti ili cilja odlaska ostavlja dojam nemoći u liku čovjeka koji kao da želi reći: Ovo je otišlo predaleko i nema mi više povlačenja natrag. Isusova prisutnost u Petru izaziva shvaćanje da je On upravo onaj koji ima Riječ Života vječnoga. Ni manje ni više On je taj u kome se krije odgovor. Podložnost Zakonu za židova, Petra, znači ostati na pravom putu i biti u Božjoj prisutnosti. Mora li nama svaki put srce čeznuti za Bogom i njegovim zakonom i jesam li ja odmah ateist ako ne želim imati „posla” s Bogom? Može li se čovjek današnjice umoriti od i s Bogom i ne htjeti više dijalogizirati i biti pod njegovim zakonom?
Ako se malo bolje osvrnemo oko sebe, možda ćemo baš ugledati takve ljude koji imaju religioznu praksu i tradiciju, ali koji ne žele u dijalog s Bogom. Groze se ideje da putuju i razgovaraju s Bogom. Pomisao na Boga ih umara i deprimira, a poticaj na molitvu blokira i ljuti. Njihovo znanje o Bogu nije zanemarivo, kao možda i njihov moralni pogled na svijet i čovjeka. Duboko su impregnirani kršćanskom etikom i ethosom koji daje osjetiti da su njihovi korijeni kršćanski. Zašto ne žele Boga i intenzivni život kršćanske zajednice. Tko je kriv za to stanje ili krivca ne smijemo tražiti? Jesu li ti ljudi sami krivi ili su ono samo, po zakonu brojeva, postotak koji se odmetnuo i ne treba Boga? Ili ipak postoje razlozi koji neprestano vode do toga da se u prvi plan stavlja struktura a ne Duh? Ili se promiče trijumfalno kršćanstvo koje dominira ispred intime dijaloga Boga i Mojsija u siromaštvu pustinje koja je upućivala samo na dijalog? Nedostaje li nam istinskoga dijaloga unutar Crkve?
Sinodalni put kao pokušaj dijaloga?
Povjerenje u Božju prisutnost i istinitost njegova nauka predstavlja izvor i temelj hrabrosti Crkve u naviještanju. Teško je graditi nešto ako nismo sigurni u temeljne postavke i polazišta iz kojih krećemo. Sinodalni put i njegove smjernice naišle su na polarizirane stavove. Zapadne zemlje Europe glasno su podržavale pojedine ideje sinodalnih procesa koje su se artikulirale oko provedbe nekolicine već spomenutih promjena koje se periodično predstavljaju u Crkvi pod modelom izlaska iz zastarjelosti. Ideje o ređenju žena, istospolnim katoličkim brakovima, hijerarhijskom promjenom upravljanja u Crkvi i decentralizacijom vlasti s biskupa na vijeća, zajednička participacija unutar kršćanskih crkava u sakramentima unatoč dogmatskoj neusklađenosti itd., samo su neki prijedlozi koji su se glasno artikulirali za vrijeme intenzivne rasprave o sinodalnosti. Naglašavani dijalog i spremnost na slušanje unutar Crkve i Crkve prema vani ključan je element u razbijanju predrasuda prema prijedlozima koji su izneseni. Vraćajući se na početak ovoga promišljanja, možemo sinodalni dijalog promotriti iz dva kuta: kao onaj koji se nameće (sam od sebe) ili kao onaj koji nam je netko nametnuo. Dijalog prepoznat kao onaj koji se nameće otkriva potrebu razgovora i utvrđivanja u argumentima tradicije i učiteljstva koja su nužna i potrebna uvijek iznova kao obrazloženje nade koja je u nama (Usp. 1Pt).
Dijalog koji nam je nametnut od neke treće strane isto je dijalog koji ima potrebu argumentiranja i odgovaranja na razloge nade koja je u nama. Ukoliko promatramo evanđeoskim očima, i jedan i drugi daju priliku da Ispovjedimo vjeru.
Vjerujući u dijalog ne smijemo zaboraviti da on sam po sebi nije cilj, već je samo jedno od sredstava na putu vjere. Ozbiljnost vremena potrebna je ozbiljnih sugovornika i jasnih navjestitelja, i možda ne onih s početka ovoga razmišljanja koji će „pojednostavniti” i svima moći sve objasniti. Nije kriterij da svi sve moraju shvatiti i prepoznati. Vrijeme u kojem bi se Crkva bojala ili dvojila oko Nauka označava u teološkom vidu vrijeme duboke krize. Crkva kojoj nije jasan smisao i sadržaj vlastitoga navještaja daje zbunjujuću poruku i zbunjuje one koji ne moraju sve shvaćati i imati vlastiti stav o svemu, to su upravo oni koji vjeruju autoritetima i polažu povjerenje u njihove ruke.
Možda bi Crkva današnjice trebala uroniti u Otajstvo i privoditi tom izvoru Spasenja, jer možda ponekad zaboravljamo, nismo vlasnici nego čuvari i djelitelji.