Početna stranica » Fra Ljubo Lucić: Granate ga nisu htjele

Fra Ljubo Lucić: Granate ga nisu htjele

463 pregleda

Silazio je u ponore ljudske patnje i tražio je izlaz za druge i za sebe. A sve naizgled usput i kao od šale, a zapravo je znao da se radi o smrtno ozbiljnoj borbi za život i zdravlje ljudi koji se u oskudici vlastite hrabrosti predaju njegovoj ruci.

On je samo naizgled bio „obični“ fratar. Htio je i pokušavao je biti samo to, ali mu nije išlo. Želio je biti stegnut propisima, kako je obećao na polaganju zavjeta pri ulasku u Red, ali je u njemu bilo mjesta za mnogo više od toga. Krio je to, meni se čini. Od onoga dana kad mu je jednoga ljeta na radu oko Gimnazije u Visokom kamion točkom prešao preko natkoljenice desne noge i učinio ga invalidom za čitav život. Ali on, koliko god morao od boli škripati zubima, nije dao da se to primjećuje. I uspijevao je u tome i mnogi nikad nisu doznali što ga boli. Ako mu je polazilo za rukom tako zavarati druge, bilo mu je drago. Fra Ljubo, Ljubiša, krsnim imenom Tadija.

Poslali su ga na studij jer su smatrali da će intelektualni napor uspješno usisati energiju ovoga izvornog gorštaka. Nije bio oduševljen. Još u svojoj fratarskoj mladosti otkrio je da u njemu tinja klica naklonosti prema ljudima, kojoj bi on trebao pomoći u rastu i donošenju ploda. I prepustio se tome. Čak je i zdušno radio na tome.

Završio je studij bez puno znoja. Komparativna povijest religija. Njegovi studenti i danas govore da su rado slušali i gledali njegove profesorske nastupe jer je u svoja predavanja s lakoćom pretakao svoje znanje i prožimao ih duhovitim i svježim primjedbama i zapažanjima. Međutim, puno se više njegove energije iscijedilo u crkvi i oko crkve svetog Ante na sarajevskom Bistriku. Ovdje je bio „kod kuće“. Služio je drugima jednako riječima i djelima, godinama. Ostavljao je dojam da neprestano nosi u jednoj ruci knjigu, u drugoj izolirana kliješta, kao stari majstori zidari i tesari olovku za uhom, ali je uvijek stizao pripremiti se za dobru propovijed i gotovo istodobno popravljati i dovoditi u red ono što je u samostanu vapilo za popravkom. Rano je nabavio računalo, upoznao se s važnijim operacijama na ovoj napravi i služio se njome kao olovkom; zapravo, ona je njemu vjerno služila do njihova nasilnog rastanka.

Fra Ljubo je razgovarao s ljudima kao s najbližim rođacima. Nije ih tražio, ali jest rado susretao. Svojim bi poznanicima, kao i subraći u samostanu, mlađima od sebe, često znao reći „spadalo!“ ili „grešniče!“, što je u njegovu rječniku značilo: prijatelju. Ali, kad mu je jedan od poznanika pred crkvom u šali rekao: „Da nije nas grešnika, od čega biste vi živjeli?“, smanjio je učestalost te riječi i ona mu je sve rjeđe prelazila preko usta. Ponekad bi nehotice uzdahnuo zbog boli u nozi, misleći da to nitko ne čuje i ne vidi. A netko bi ipak čuo.

Je li bilo kakva povoda za verbalne sporove, fra Ljubo za to nije bio raspoložen. Raspravu bi skraćivao ili završavao svojim osebujnim zaključkom: „Dobro, uredu!“ I išao bi dalje, u svoju sobu ili pred crkvu da bi se susreo s još kojim prijateljem ili poznanikom. I onda je po Sarajevu počela kružiti priča kako on pozna probleme ili tajne svojih poznanika i prije nego mu ih oni otkriju ili barem naznače. Nije mu to bilo drago. On jest razgovijetno čitao lica i oči svojih sugovornika i pokušavao im olakšati očitovanje ili priču. Da ih ne bi povrijedio.

U bolnicu je išao često. Ne zbog svojih tjelesnih poteškoća, iako ih je imao, drugi su bili u pitanju. Na izmaku života, najčešće. Kako mu je „propisao“ Krist, polagao je na njih ruke i tješio ih njegovom utjehom. Bolovao je s njima. Vraćao se kući suzne duše, ali se to na njemu nije primjećivalo. Duša mu je bila prostrana i u njoj je itekako bilo mjesta za tuđe terete.

Svojoj je Rami dugo vremena potajice i privatno izjavljivao ljubav. Ali, to je i njemu i njoj bilo premalo. Oboje je željelo više. Želio joj je to reći javno i u lice i nestrpljivo je čekao prigodu za to. Ona se ukazala jednoga jutra kad mu je na radnom stolu osvanula njegova knjiga Rama kroz stoljeća. U njoj se čita opora prošlost predaka njegovih susjeda i njega samoga, njihova životna loza i njihova uporna, gotovo tvrdoglava želja da žive svoj život i svoju vjeru makar ih to stajalo i gubitka života. To se u najtragičnijem obliku dogodilo krajem 17. stoljeća (1687), kad je gotovo sva Rama iselila u sinjski kraj zbog turskog nasilja, kao i 1942., kad su četnici poubijali gotovo tisuću ramskih muškaraca. Svojom knjigom kao da je fra Ljubo pokušao vratiti dug svojoj majci, koja ga je, zajedno s njegovim ocem izvela iz siromašnog i oskudnog djetinjstva i darovala mu bistar pogled u prirodu i u ljude. Zato se često navraćao u Ramu, u svoje. Odahnuo je nakon toga i vratio se svakodnevnom užurbanom životu kako mu je nalagao njegov temperament. Bio je svakodnevno na raspolaganju crkvi i samostanu na Bistriku, bogosloviji u Nedžarićima, redakciji Svjetla riječi kao glavni urednik, i gradu, gdje je stanovala gomila vapaja za utjehom i previjanjem duševnih rana. On se tomu nije kukavički izmicao, silazio je u ponore ljudske patnje i tražio je izlaz za druge i za sebe. A sve naizgled usput i kao od šale, a zapravo je znao da se radi o smrtno ozbiljnoj borbi za život i zdravlje ljudi koji se u oskudici vlastite hrabrosti predaju njegovoj ruci. Nisu tražili drugoga. To će mu ostati prioritet do kraja života.

Kad je započeo rat, fra Ljubo je osjetio da dolazi njegovo vrijeme. Dok smo se svi u samostanu sklanjali u kućni podrum i u njemu provodili dane i noći, fra Ljubo nikada nije napuštao svoju sobu. Gledao je kako granate lome kuće i drveće i brižljivo zapisivao ratna događanja i njihov odjek u gradu kao i svoje refleksije na njih. Kako su rat i opsada Sarajeva odmicali, tako se povećavalo crnilo slova ispod fra Ljubinih ruku, koja su sve glasnije opisivala crnilo života, a stranice su se množile do gotovo njih 1.500. Knjiga je zatvorena zadnjega dana rata i agresije. Pišući svoj Dnevnik, fra Ljubo se nije vodio bilo kakvom pristranošću, ni vjerskom i nacionalnom. Zato će se u njegovu Dnevniku mnogi prepoznati i neće im biti baš drago kad u njemu vide svoje pravo lice.

Rat je iznenada donio nevolje. Rušio je kuće, rušio ljude. Stanovnici Sarajeva nisu bili pripravljeni za tako okrutnu sudbinu. Nisu očekivali tako bezdušni i lukavi, dugo u tajnosti spremani napad i nisu se pripremili za to; brzo je nestalo hrane i sigurnosti. Dolazili su u samostan liječnici, pravnici, kao i obični siromašni ljudi i tražili hrane, samo za danas. Kad bi se uz pomoć koje humanitarne organizacije samostanska ostava malo popunila namirnicama, fra Ljubo je barem do polovice napunio svoju plastičnu vrećicu i nosio nešto hrane isključivo sirotinji. Žurio je niz ulicu i nije čuo zloslutno zujanje granata i fijukanje snajperskih metaka. Što granate, što snajperi, on nosi prvu pomoć za obnavljanje života siročadi. Jednoga dana njima troma u jednoj kući s majkom, bez oca koji je nedavno izgubio život. Netko bi zavidno poglédao u smjeru njegove desne ruke, ispod koje se lelujala plastična vrećica. Tako gotovo svaki drugi dan dok se nije stišao ratni vihor. Granate ga nisu htjele i kao da su ga hotimice zaobilazile, kao što su pričali muslimanski vojnici za crkvu u Olovu. Oni su, kao, gledali kako se granate na nekoliko stotina metara razmiču od svog cilja i zaista ga nijedna nije pogodila.

Uoči blagdana svetog Ante prve godine opsade grada napuštao sam Sarajevo zbog problema sa zdravljem. Fra Ljubu i mene vozio je fra Mirko Majdandžić do Stupa, odakle sam trebao konvojem Caritasa napustiti grad. Bila je to fantomska vožnja, preko uličnih nogostupa i tik uz barikade, gdje mi se činilo da jedva ima mjesta za bicikl, a kad smo skretali od Pofalića prema glavnoj prometnici, okomili su se na nas crni stršljeni poslani prema nama sa srpskih položaja na Vracama da bi nas smrtno uboli. Bili smo im kao na dlanu. Fra Ljubo kao da to nije primjećivao. Mirno je sjedio i vjerojatno razmišljao kako će opet jednim izletom u područje iskonske ljubavi prema bližnjemu svojom pomoći nekomu donijeti dan-dva života.

Kad se sve smirilo i život postao siguran, fra Ljubo je svoj izgubio. U prometnoj nesreći, u Zagrebu. Što je Božja providnost time htjela? Ne nagađajmo sada o tome što je imala na umu ali, čini mi se da se žurila ostvariti svoje nagradno obećanje: „Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. Dođite, blagoslovljeni…!“

(Kalendar sv. Ante 2011.)

Preporučujemo od fra Ljube Lucića:

Između neba i granata. Sarajevski dnevnik 1992-1995 – I. dio

Između neba i granata. Sarajevski dnevnik 1992-1995 – II. dio

Osuđeni na nadu