Početna stranica » Fra Matija Divković: Otac bosanske pismenosti

Fra Matija Divković: Otac bosanske pismenosti

743 pregleda

Franjevački su samostani u Bosni bili mjesta gdje se ostvarivala veza sa zapadnoeuropskim kulturama i gdje je svaka značajnija umjetnička pojava sa Zapada nalazila svoj odraz, makar i sa zakašnjenjem. Istodobno, franjevački su samostani i rasadišta kulture i pismenosti i središta dušobrižničkoga rada

Popularnost i proširenost djelâ, kao i književna slava fra Matije Divkovića (1563-1631) u obrnutoj su razmjeri s količinom provjerenih i zasvjedočenih podataka o njegovu životu, tako da se s pravom može reći da je Divković pisac bez životopisa. O njegovu se životu i djelovanju zna iznimno malo, čak su i podaci o godini rođenja izračunati na temelju podataka što ih on sam vrlo skromno i vrlo originalno iznosi u predgovoru svojega djela Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene Divice Marije:

“Fra Matije Divković iz Jelašak budući od četrdeseti i šest godišta i budući u Sarajevu ovo poče pisati na il’jadu i šesat i deveto godište po porodu Gospodnjemu mjeseca svibna na dvadeset i tri u subotu.” Jednostavnim izračunom došlo se do godine 1563. kao godine njegova rođenja.

U Nauku krstjanskom također je ostavio bilješku o sebi: “Izpisa budući kapelanom u Sarajevu na il’jadu i šesat i deveto godište po porođen’ju Isukrstovu.”

Na naslovnicama svojih djela redovito o sebi kaže da je “bogoljubni bogoslovac”, rodom iz Jelašaka, a pripada franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena.

Sve ostalo što o njemu danas znamo nalazilo se već u zapisima fra Ivana Franje Jukića, koji je 1850. o Divkoviću govorio kao “pisaocu koji piše azbukom”, koji se zaredio u samostanu u Olovu, školovao u Italiji, bio kapelanom u Sarajevu, djelovao u samostanima u Kreševu i Olovu, a na temelju “mrtvoslovnih knjiga samostana Sutiskoga” saznao je Jukić da je Divković umro u Olovu 1631.

Divković je pripadao franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena, koja u njegovo vrijeme obuhvaća Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Slavoniju, Srijem, te okolicu Beograda i Smedereva, što nije samo pusti povijesni podatak nego odrednica prostora na kojem se čitaju Divkovićeva djela i za koji on piše. Ti se krajevi nalaze pod turskom okupacijom, katolički je puk siromašan, kulturno i politički marginaliziran, a jedini nositelji kulture, uljudbe i književnosti su svećenici-franjevci. Katolička crkva djeluje prema zaključcima Tridentskoga sabora (1545-1563), pojačano skrbi za porobljeni puk nastojeći oko njegova vjerskoga i kulturnoga oslobođenja, što – osim klasičnoga pastoralnog rada – podrazumijeva i brigu za tiskanje knjiga pisanih općerazumljivim književnim jezikom.

Franjevački su samostani u Bosni bili mjesta gdje se ostvarivala veza sa zapadnoeuropskim kulturama i gdje je svaka značajnija umjetnička pojava sa Zapada nalazila svoj odraz, makar i sa zakašnjenjem. Istodobno, franjevački su samostani i rasadišta kulture i pismenosti i središta dušobrižničkoga rada. U takvim okolnostima počinje svoje djelovanje Matija Divković, utemeljitelj bosanske franjevačke književnosti.

Njegova djela Nauk krstjanski za narod slovinski (1611), Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616) pripadaju pastoralno-katehetskom i moralno-teološkom žanru.

U podnaslovima se ističe da je djelo “privedeno” iz jezika “dijačkoga” (latinskoga), zatim da je “ispisano i složeno”, što znači kompilirano i prerađeno autorskim zahvatom u tekst. Stoga se uvijek i govorilo o Divkoviću kao o prevoditelju, prerađivaču i kompilatoru, ali uz nužnu napomenu da je on tim preradama davao vlastiti ton, sukladan potrebama i shvaćanjima puka za koji je pisao svoja djela.

Izvori Divkovićevih djela su najpoznatija i najpopularnija djela zapadnoeuropske kršćanske književnosti. Tako se za Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Divice Marije točno zna da su nastali prema djelu Promptuarium Discipuli de miraculis beatae Mariae Virginis Johannesa Herolta, njemačkoga vjerskoga pisca, koji je živio u prvoj polovici 15. st. (umro 1468).

Divković propovjednik posebno je došao do izražaja u Besjedama. Besjede su najopsežnije Divkovićevo djelo, u kojem se propovijeda srednjovjekovni svjetonazor i koje je nastavak srednjovjekovne pučko-propovjedne proze. Divković izrijekom kaže da je djelo nastalo prevođenjem i preradbom iz “razlikijeh dijačkijeh knjiga”, dakle latinskih. Osnovni izvor svakako je Herolt, te poznati europski propovjednici koji su stvarali od 14. do 16. st: Ferreri, Pepin, Busti, Heisterbach. Ima naznaka, posebno na stilskoj razini, da su kao izvor Besjedama poslužile i hrvatske glagoljaške zbirke propovijedi.

Divković je autor dvaju katekizama, naslovljenih Nauk krstjanski za narod slovinski (1611), popularno nazvan veliki, i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi koji Nauk od Ledesmina i Belarminova u jedno stisnu i složi bogoljubni bogoslovac… (1616), tzv. mali. Ime je motivirano formatom (15 i 10 cm), a ne sadržajem. Oba su Nauka prijevodi-kompilacije djela Dottrina christiana breve Jacoba Ledesme (1571) i Roberta Bellarmina Dichiaratione più copiosa della Dottrina christiana (1598), što Divković u naslovu i priznaje.

U Naucima se u dijalogu između učitelja i učenika poučava o temeljnim vjerskim istinama, ili objašnjavaju pojedini članci vjere, značenja molitava i sl.

Divkovićev Nauk iz 1611. sadrži opsežna razmatranja o misi, molitvama, o sakramentima, o zapovijedima Božjim i crkvenim, o kalendaru i sl. Razmatranja pojedinih tema nose propovjednički ton, uobičajen u homiletičkim Divkovićevim tekstovima.

Nauk krstjanski iz 1616. izlazi svojim sadržajem iz okvira čisto katehetskih djela. Divković, naime, razmjerno kratkom poučnom tekstu dodaje razna nabožna književna djela, a što naznačava već i naslovom Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi… U taj su Nauk uvršteni tekstovi: Plač blažene divice Marije, Verši Abramovi, Život svete Katarine složen u verše, Verši prilike Isukrstove, Prigovaran’je meju križem i Gospom divicom Marijom, te još nekoliko Plačeva, niz najrazličitijih molitava, litanija i pjesama, što je tomu djelu priskrbilo naslov “enciklopedije duhovnoga štiva u prozi i stihu”, iznimnu popularnost i veliki broj (25) ponovljenih izdanja. Zasebno su pretiskivani i izdavani Život svete Katarine i Plač Gospin.

Djela preuzeta iz hrvatske književne baštine, dalmatinske i dubrovačke, podvrgnuta su Divkovićevoj redakciji, tako da je sasvim istinita njegova tvrdnja da je tekstove “ispisao srpski” (misli se bosančicom) i “ispravio mnoge stvari”. Za Verše Abramove dokazano je da su jezičnostilska redakcija drame Posvetilište Abramovo dubrovačkoga pisca Mavra Vetranovića (1482-1576).

Divković je dramska djela unosio u svoj Nauk s utilitarno-ilustrativnim namjerama: zabavno djelo trebalo je učvrstiti ideje koje se u katehezi ističu, djelovalo je živim primjerom na slušatelja, pomagalo mu da usvoji propovijedano opredjeljenje.

Matija Divković je pisao svoja djela zapadnom ćirilicom – bosančicom, koju naziva “srpskim slovima” ili “slovima našega jezika”. Da bi mogao uspješno tiskati svoja djela, putovao je u Veneciju, gdje je osobno nadgledao izlijevanje olovnih bosaničkih slova i sve poslove oko tiskanja, jer, prema njegovu vlastitu svjedočenju, tiskari nisu znali ni jedne riječi hrvatskoga jezika, nisu razlikovali slova, tako da je taj posao bio iznimno dugotrajan i mučan. Divković je izabrao bosančicu stoga što su to pismo poznavali svi pismeni ljudi u Bosni, kako redovnici tako i običan puk. Ima podataka da su čak i pastiri u Bosni znali čitati bosančicu. Osim toga, bosančica je imala dugačku tradiciju i kao poslovno pismo, kao službeno pismo u franjevačkim samostanima, kao pismo stećaka, što Divković nije mogao zanemariti odlučivši pisati za pobožni bosanski puk. Bosančicom Divkovićeva tipa pisali su poslije njega franjevački pisci Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović i Stjepan Margetić. Bosančica je potpomogla popularnost Divkovićevih djela i utjecala na njihovu proširenost: bosančicom se, naime, pisalo u Dalmaciji, Poljicama, Dubrovniku, pa je recepciji bosančicom pisanih tekstova bio otvoren put.

Jezik kojim piše svoja djela Divković naziva “naški”, “bosanski”, “slovinski kako se u Bosni govori”, “pravi i istinski jezik bosanski”, ali lingvistička odrednica je da je to štokavsko narječje ijekavskošćakavskoga tipa, oplemenjeno leksikom dubrovačko-dalmatinskoga podrijetla i sa sintaktičkom nadgradnjom uvjetovanom prevodnim i kompilatorskim karakterom Divkovićevih tekstova. Smatra se da je za temelj svoga književnoga jezika Divković uzeo ijekavski govor područja između Olova i Kreševa u Bosni, te da je na tu osnovicu nadodao jezične osobine svojih književnih uzora, dalmatinskih i dubrovačkih pisaca, te pisaca starije (srednjovjekovne) hrvatske književnosti.

(Darija GABRIĆ-BAGARIĆ)