U kolektivnom europskom imaginariju, imigrant je sve više simbol za mogućeg terorista, za čovjeka loših higijenskih navika, za prijetnju nacionalnom identitetu i kulturi uslijed demografske inflacije domicilnih, starosjedilaca. U cijeloj toj priči “prijetećeg doseljenika” u liku sirotinje koja domaćima oduzima kruh ili prijeti identitetu, događa se opasna zamjena teza, jedno ozbiljno previđanje. U vrijeme mondijalizacije migracije su prirodno stanje, bilo da se radi o ljudima, robama i kapitalu. Sve je u pokretu. I dok se na imigrante proletere iz drugih kultura gleda kao na prijetnju, imigranti buržuji su ne samo poželjna, već vrlo tražene vrsta. Njima je u opisu posla da su stalno na putu. Avion im je domovina, a luksuzni hoteli kuća. Imigranti buržuji svijet doživljavaju turistički, kao prostor estetskog ili poslovnog nutricionizma. Zanimljivo je stoga da će neki siroti musliman pri pokušaju dolaska u Europu biti tretiran kao potencijalni terorist ili prijetnja kulturi većine (nacionalnom identitetu), dok će šeik koji kupuje nogometni tim ili ulaže novac na burzi u Milanu ili Londonu biti tretiran kao najpoželjnija osoba na kugli zemaljskoj. Nije bitno što je i on musliman, što ga za našu kulturu briga kao i za lanjski snijeg, kao i za radna mjesta u našem dvorištu, kao i što, neki od njih, osim europskih nogometnih klubova, otvoreno ili prikriveno financiraju razne terorističke skupine. Ne, on nije opasan, opasna je njegova suvjernička sirotinja. I onda “napali” europskog proletera koji je ili nezaposlen, ili sve više radi za manje novca, protiv imigranta proletera, i eto ti glasova sirotinje za politiku protiv sirotinje. Za sve su “oni krivi”. U isto vrijeme buržuj imigrant, špekulant ili pragmatični industrijalac, jednim potezom na tipkovnici tisuće ljudi pošalje na burzu, izvuče kapital i preseli ga u neku poreznu oazu, postaje “ugledni poslovni čovjek”, “investitor”, koji za sobom, u ime “racionalizacije poslovanja” ili, malo iskrenije, “maksimalizacije profita”, domicilne proletere baca na burzu rada te, usput, onako radi imidža, donira neki sitniš nekoj humanitarnoj i ljudskopravaškoj organizaciji čime im zapravo začepi usta. Kao i medijima kojima tutne kakav oglašivački ugovor. I digne sidro, u daljnjoj potrazi za mjestima gdje će što prije i što lakše oploditi svoj kapital. Poput prethistorijskih predatora, on je vječni nomad, vječni imigrant u stalnoj potrazi za plijenom, samo što je toljagu zamijenio laptopom. O tim imigrantima nitko se ozbiljno ne propituje, tek o imigrantima proleterima, koji, zapravo, nikome ne čini štete doli sebi, skončavajući nerijetko u mračnim dubinama Sredozemnog mora, zajedno s djecom, bebama. Od tih imigranata se štitimo milijardama zakona i propisa, a za ove druge, u kontekstu fleksibilnog kapitalizma, pojednostavljujemo procedure i pravila, samo da poljube naše “sveto tlo” svojim milijardama od kojih, u pravilu, lokalna zajednica i nema neke kolosalne koristi.
Nisam socijalist, ako se uopće treba pravdati, ali ako bismo ozbiljno postavili pitanje, tko je Europljanima oduzeo više radnih mjesta, “nacionalnog identiteta”, tko ih je više “unesrećio”, je li to imigrant proleter ili imigrant buržuj, bojim se da bi ovi “poželjni” imigranti premoćno izvojevali pobjedu.
I na drugim područjima titula”opasnog drugog” se tako olako dijeli, uglavnom preko leđa onih koji to najmanje zaslužuju. Zato, ponekad, začuđuje ravnodušnost s kojom promatramo skupljanje leševa oko Lampeduse. Kao vijest među vijestima koju pratimo u medijima u vlasništvu dobrih imigranata.
