Početna stranica » Duša je čovječja besmrtna

Duša je čovječja besmrtna

471 pregleda

Treća od šest glavnih istina kršćanske vjere glasi: Duša je čovječja besmrtna. Vjera u besmrtnost ljudske duše, kao i vjera u Boga, nije izum ljudske pameti, nije naš ljudski pronalazak, nego je rezultat Božje objave

Bog se ljudima od iskona na razne načine objavljivao i ulijevao im svijest da On postoji oduvijek i zauvijek, da je On čovjekov Stvoritelj, da ga On spašava ne samo tijekom ovozemnoga života, nego da mu daje i neuništivi, vječni život. Zato su ljudi oduvijek Bogu prikazivali žrtve i gradili hramove, a svoje mrtve sahranjivali, koliko-toliko svjesni da smrt nije kraj njihova postojanja, tj. da pokojnici na neki način i dalje žive u Božjoj vječnosti.

Koliko god ta vjera kod mnogih, a osobito kod pogana, bila nejasna i pomiješana s mnogim praznovjerjima, ona je uvijek sadržavala dva bitna elementa:

– da Bog postoji i da je on naš Stvoritelj i pravedni Sudac, koji dobre nagrađuje, a zle kažnjava;

– da je ljudska duša besmrtna te da će nakon tjelesne smrti primiti bilo vječnu nagradu za dobra djela, bilo vječnu kaznu za zlodjela.

Vjera se ne može naučiti niti kupiti. Mogu se naučiti vjerske istine, sadržaji vjere, ali sama vjera ne. Jer vjera nije pitanje znanja, nego pitanje povjerenja i slobodnog dobrohotnog prihvaćanja Božje objave. Vjera je Božji milosni dar i ujedno ljudski odgovor povjerenja i slobodnoga prihvaćanja toga dara.

Kad bi se vjera mogla naučiti, onda bi jedan musliman, budist, hinduist, animist ili bilo tko, naučivši sve kršćanske vjerske istine, automatski postao kršćaninom – ili bi kršćanin, koji bi dobro proučio vjerski nauk drugih religija, automatski postao članom tih vjerskih zajednica. Ali ne! Nije dovoljno znati. Treba vjerovati! A vjera je slobodno, dragovoljno prihvaćanje vjerskih istina koje nam je Bog objavio i koje nam nudi kao sredstvo našega spasenja. Pa ipak, da bi se vjerske istine mogle dragovoljno i razumno prihvatiti ili ne prihvatiti, prvo ih moramo dobro poznavati.

Što se tiče besmrtnosti ljudske duše, ta je istina naglašena u svim bitnim formulama kršćanske vjere:

Apostolsko vjerovanje ističe: Vjerujem u (…) oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Nicejsko-carigradsko vjerovanje veli: Vjerujem u (…) oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Treća od Šest glavnih istina katoličke vjere glasi: Duša je čovječja besmrtna. S tim je u izravnoj vezi i šesta istina: Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.

Temelji svete kršćanske vjere vele da je Isus Krist, Sin Božji, postao čovjekom, mučen, umro i uskrsnuo za naše spasenje – dakako, misli se na vječno spasenje, spasenje besmrtne duše.

 

Što je to besmrtna duša?

Iako kršćanski vjernici razumiju što to znači, potrebna su i dodatna objašnjenja. Jer nijedna ljudska riječ ne može na adekvatan način izraziti neizrecive duhovne stvarnosti, koje silno nadilaze materijalno-tjelesnu, vidljivu i opipljivu stvarnost u kojoj živimo, koju možemo osjetiti, izmjeriti, fotografirati, nacrtati i zorno pokazati.

Obično se kaže da je čovjek sastavljen od dva elementa: duhovnog i materijalnog, odnosno da je on jedinstvo duše i tijela.

Vjera se ne može naučiti niti kupiti. Mogu se naučiti vjerske istine, sadržaji vjere, ali sama vjera ne. Jer vjera nije pitanje znanja, nego pitanje povjerenja i slobodnog dobrohotnog prihvaćanja Božje objave

Za tijelo je jasno o čemu se radi, ali u vezi s dušom ne misle svi ljudi isto. Istu riječ upotrebljavaju, a na različite stvari misle. Jedni misle da je duša samo psiha, odnosno „cjelina svjesno-nesvjesnih sadržaja”. A budući da je i psiha nematerijalni element u čovjeku, onda i za psihu mnogi upotrebljavaju izraz „duša”, ali ne misle na besmrtnu dušu, nego na svijest i podsvijest i na sve životne funkcije, koje osim čovjeka posjeduju i životinje. Ta vrsta životinjske „duše”, ili bolje rečeno psihe umire skupa s tijelom i nestaje. To nije ona besmrtna duša, o kojoj mi ovdje govorimo.

Kad govorimo o besmrtnoj duši mi ne mislimo na psihu, niti na onaj sadržaj života po kojemu smo slični životinjama. Jer, čovjek nije životinja! On jest živo biće, ali se bitno razlikuje od životinje. Po čemu? – Upravo po svojoj besmrtnoj duši, po kojoj smo slični Bogu, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1, 27).

Zato mnogi teolozi danas, da bi to bolje istaknuli, ističu u čovjeku trojstvo (i opet sličnost s Trojedinim Bogom!). Po njima je čovjek:

  1. duh (tj. besmrtna duša, prema tradicionalnom načinu izražavanja),
  2. duša, odn. psiha (tj. ono što u čovjeku raspoznaju i nevjernici, ono čega nestaje sa tjelesnom smrću) i
  3. tijelo (tj. čovjekov materijalni element, podložan smrti i raspadanju).

Čovjek je, dakle, jedinstvo duha, duše i tijela, pri čemu je samo duh besmrtan. Ili, prema tradicionalnom načinu izražavanja: čovjek je jedinstvo besmrtne duše, psihe i tijela. Prema ovom načinu izražavanja duša je besmrtni i neprolazni element u čovjeku, dok su psiha i tijelo smrtni i prolazni.

Najnoviji Katekizam Katoličke Crkve ističe da je duša duhovno počelo u čovjeku. Ona je forma tijela. Ona oživljava tijelo i daje mu jedinstvo i osobnost. Pri čovjekovu začeću roditelji mu daju materijalni element, a Bog mu izravno stvara besmrtnu dušu, koja nikad ne umire i ponovno će se sjediniti s tijelom prigodom uskrsnuća tijela na kraju vremena (usp. KKC 363-366).

Samo je Bog vječan (aeternus), tj. nema ni početka, ni svršetka, nego samo vječito postojanje. To je smisao i Božjeg imena, kojim se Bog objavio Mojsiju: JAHVE – JA JESAM (usp. Izl 3, 14-16). Dakle, Bog je vječno postojanje, vječna egzistencija, apsolutni bitak. On jednostavno vječito JEST. Sve drugo su vremenita stvorenja: neka smrtna i prolazna (ona materijalna), a druga besmrtna (ona duhovna). Ova duhovna imaju svoj početak u stvaranju, ali nemaju svršetka, jer su besmrtna (sempiterna).

Ova vjera Crkve utemeljena je na Božjoj objavi, prije svega na Svetom pismu, a osobito na nauku Isusa Krista.

Raj, čistilište, pakao

Besmrtnost ljudske duše izravno se tiče njezina stanja nakon čovjekove tjelesne smrti. Duša, koja je jedanput stvorena, nikad ne umire. Ona vječito živi. Ali kako? To ovisi o čovjekovoj vjeri i njegovim djelima tijekom zemaljskog života, koji je itekako važan sa našu vječnu sreću ili odgovoran za vječnu nesreću.

Raj (Nebo, Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo nebesko) jest vječna sreća svetaca i blaženika, koji se zauvijek raduju pred licem Božjim, nagrađeni za svoju vjeru, za svoja dobra djela i za sve trpljenje, koje su prihvatili i podnijeli na slavu Božju i za spasenje svojih bližnjih. Tim dušama nije potrebna naša molitva, jer su već postigle svoj vječni cilj. Naprotiv, mi se možemo moliti njima (svecima i blaženicima), da oni posreduju kod Gospodina za naše vremenito dobro, ali i za vječno spasenje, što dobri kršćani oduvijek rado i čine.

Pakao je vječna nesreća prokletnika, koji su se čvrstom odlukom svoje slobodne volje i svoga razuma opredijelili ne vjerovati u Boga i ne vršiti njegovu volju, ne poštivati njegov zakon, ne kajati se za svoje grijehe, ne tražiti oproštenje, nijekati Boga i njegovu vlast nad stvorenom stvarnošću ili mu se čak izravno protiviti, ukoliko mu ne niječu postojanje. Oni koji su činili teške zločine i teške grijehe bilo koje vrste, a nisu tražili od Boga oproštenje, nisu se obratili i nisu činili pokoru za svoje grijehe, nisu se nikad za njih čak ni pokajali, pa ni na času smrti – takvi svojevoljno, zbog svoga neprijateljskog stava prema Bogu, odlaze zauvijek u vječne paklene muke iz kojih nikad nema izlaska, koje nikad ne prestaju i za koje nema više nikakve nade za spasenje. Za te je duše beskorisno moliti, jer za njih spasa nema.

Dakle, vječan je raj, a vječan je i pakao. Ali postoji i treće moguće stanje besmrtne duše, nakon čovjekove tjelesne smrti, koje nije vječno, nego je privremeno, prolazno. To je čistilište.

Čistilište je stanje spašenih duša, koje nisu osuđene na pakao i nikad neće onamo otići, ali nisu ni dovoljno čiste da bi mogle ići izravno pred lice Božje. One izdržavaju prolaznu kaznu za neispovjeđene i neokajane grijehe, za koje tijekom zemaljskog života nisu dale dostatnu zadovoljštinu dobrim djelima i pokorom.

Postoje barem tri „kruga” čistilišta.

Duše „u prvom krugu” nemaju teških i dugotrajnih „fizičkih” muka, nego u relativno kratkom periodu čišćenja izgaraju samo od silne čežnje za što skorijim susretom s dragim, dobrim i milosrdnim Gospodinom, u potpunosti u skladu s Božjom voljom, ne želeći pri tom da se taj susret dogodi prije nego što budu sasvim čiste, potpuno svete i dostojne toga susreta i vječne sreće.

„Drugi je krug” stanje teških patnji, koje može trajati i godinama, ali u čvrstom uvjerenju da su te patnje zaslužene, te u sigurnoj nadi da će one ipak proći, pa će se duša konačno naći u vječnoj rajskoj sreći.

„Treći krug” je stanje jako nalik paklenim mukama, zbog vrlo teških grijeha i zločina, za koje se čovjek prije smrti pokajao, ispovjedio ih i tražio od Boga oproštenje, pa mu je oproštena vječna kazna u paklu, ali je ipak ostala potreba teškog i dugotrajnog čišćenja u čistilištu. Jedina razlika između ovih čistilišnih i paklenih muka jest u tome što u paklu nema nikakve nade, a ovdje postoji sigurnost da će te muke ipak proći, te da će im se Bog na kraju smilovati i primiti ih u svoje nebesko Kraljevstvo.

Duša, koja je jedanput stvorena, nikad ne umire. Ona vječito živi. Ali kako? To ovisi o čovjekovoj vjeri i njegovim djelima tijekom zemaljskog života, koji je itekako važan sa našu vječnu sreću ili odgovoran za vječnu nesreću

Najveći grešnici, koji su se ipak prije smrti pokajali za svoje grijehe, mogu ostati u čistilištu sve do sudnjega dana, ali od tada više neće biti čistilišta. Ostaju samo raj i pakao. Duše iz čistilišta prelaze isključivo u raj, a nikad u pakao.

Duše u čistilištu ne mogu učiniti ništa za sebe, da sebi skrate muke, ali mogu moliti i posredovati kod Gospodina za nas. A njihova i naša sreća je u tome što Bog milostivo dopušta da mi svojim molitvama i žrtvama možemo davati zadovoljštinu za duše u čistilištu i tako im skratiti muke, što je vrlo spasonosno i za njih i za nas.

Dakle, činjenica da je duša čovječja besmrtna, daje našem zemaljskom životu iznimnu važnost i ozbiljnost, jer mi tijekom ovog zemaljskog života zacrtavamo i određujemo svoju vječnu sudbinu. Istina, Bog je sve ljude pozvao na vječno spasenje, ali da bi se ono i postiglo, nužno je potrebna i naša suradnja. Zato se ne smijemo poigravati svojim zemaljskim životom, kako ne bismo proigrali svoju vječnu sreću.